Ali problem je što ovo nije vrijeme u kojem poraz automatski znači kraj. Naprotiv. Kod nas se poraz često pretvara u političku valutu. Što si očiglednije uhvaćen u kontradikciji, to ti je veći prostor da se predstaviš kao mučenik. Što si više sam sebi demantovao to si autentičniji. To je taj balkanski trik, kad ne možeš da budeš u pravu, budi glasan, a kad ne možeš da budeš dosljedan, budi uvrijeđen.
Botun je bio školski primjer.Kneževićeva dimna zavjesa
Knežević je najavio izlazak iz “krvave Vlade”, a zatim, kad se prašina slegla, DNP nije izašao, nego je odlučio da Vladi ispostavi paket identitetskih zahtjeva. Inicijativu za ustavne promjene oko normiranja srpskog jezika kao službenog, izmjene zakona o državljanstvu, izmjene zakona o simbolima kako bi se trobojka normirala kao “narodna zastava”, uz dodatak “sveobuhvatnog dijaloga” o Botunu oslonjenog na referendum u Zeti od 14. decembra 2025.
To je to – Botun, marica, Vlada, Ustav, identitet. Nevjerovatno brz put i nevjerovatno prepoznatljiv mehanizam.
Jer Botun je, u ovoj konstrukciji, samo šibica. A vatra koju Knežević pokušava da raspiri nije ekološka, ni komunalna, ni razvojna. Nego identitetska. Najstarija vatra u Crnoj Gori, ona koja uvijek gori kad god nekome zatreba dimna zavjesa.
Jasno je svima pa i Kneževiću da je za promjenu Ustava tvrda procedura – dvotrećinska većina u Skupštini, pa referendum sa podrškom tri petine svih birača. Drugim riječima, Knežević traži nešto za šta zna da je politički gotovo nemoguće izvesti brzo, ali mu i ne treba da se izvede. Dovoljno mu je da se o tome priča. Da se sva pažnja preusmjeri. Da se Botun potisne, a identitet usisa medijski prostor.
Opasan humor predsjednika DNP-a
Njegove dosjetke nijesu opasne zato što su neinventivne, nego zato što su funkcionalne. One služe kao dim, kao mazivo za kontradikciju. Kao način da publika ne postavi pitanje “kako si glasao”, nego da se nasmije “kako si rekao”.
I zato ne treba dirati Milana u smislu podsmijeha. Nije on problem zato što je smiješan. Problem je što smiješno koristi kao alat i oružje.
Botun je, na kraju, pokazao i nešto drugo – koliko je ovdje lako postati heroj na tuđoj muci, a koliko teško ostati čovjek odgovornosti na sopstvenom glasanju. Milan Knežević je izabrao lakšu ulogu. Ulogu čovjeka koji ulazi u “maricu” kao u kadar, izlazi iz nje kao iz kadra, pa onda traži promjenu Ustava kao da je riječ o amandmanu na kućni red. I možda je najtačniji zaključak upravo onaj iz naslova: ne dirajte ga, jer što ga više gledaš, to se više sam razotkriva.
Preporučeno
Samo ga pustite da nastavi da objašnjava.
Video