Ako je nekad bilo moguće glumiti jedinstvo dok se dijelila opoziciona patnja, vlast je uvijek brutalniji test, a Botun je taj test doveo do tačke ključanja.

Tu tačku ključanja dodatno je potakla i Delegacija EU koja je juče neuobičajeno direktno istakla svoj stav. Tvrdnje da postrojenje ugrožava zdravlje ili da se radi o zastarjeloj tehnologiji nazvane su neosnovanim, uz poruku da vlasti daju prioritet brzom rješavanju ekološkog problema.

Milan Knežević je odlučio da ovu priču zakuca do kraja. Njegova poruka nije više ni simbolična ni ekološka. On je direktno vezao opstanak DNP-a u vlasti za eventuelnu upotrebu sile prema okupljenim građanima. Napustiće vlast “prvi put kad budu udarili jednog Botunjanina ili Zećanina”.

Taj ultimatum je namjerno tako brutalno formulisan. Jer nije upućen samo premijeru ili gradonačelniku. On je, suštinski, upućen Andriji Mandiću.

Njegova poruka glasi – ako nisi sa mnom u Botunu, nisi sa mnom ni u “narodnoj” legitimaciji našeg političkog projekta. A bez te legitimacije, ti si samo birokratski upravnik moje baze.

ZAŠTO KNEŽEVIĆ PRESKAČE MANDIĆA I RADUNOVIĆA

Zašto Knežević u javnim nastupima gotovo demonstrativno izbjegava da imenuje Mandića i Radunovića kao političke aktere odgovorne za uklještenje u koje je došla priča o lokaciji postrojenja. U njegovom narativu, postoji narod, postoji “otpor”, gradonačelnik Mujović, poneki eko aktivista i postoji on. Svi ostali su specijalci za izgovore.

Slaven Radunović je postao suštinski “negativac” u lokalnom doživljaju protesta, jer je lice državne obaveze i političke racionalnosti. On je ponavljao da cijeni stav građana, ali da kolektor može popraviti ekološku situaciju, te da je ovo i preduslov na evropskom putu.

Njegove izjave o tome da je najveći problem crveni mulj i da je pitanje da li se u tom području više može normalno živjeti dodatno su “zapalile” teren.

To je racionalna argumentacija, ali politički nepopularna. I upravo zato je Radunović idealan operativac u ovoj fazi. On nosi ulogu “tehničara realnosti” dok Mandić ostaje u zoni političke sjenke.

MANDIĆEVA TIŠINA

O Mandiću se u Botunu govori više nego što on govori o Botunu. A to je uvijek loš znak za političara koji pretenduje da bude prvi u hijerarhiji. Mandićeva pozicija je zamka.

Ako otvoreno stane uz Kneževića, preuzima rizik direktnog sudara sa EU agendom i sa logikom institucionalne odgovornosti za projekat koji finansira Brisel.

Ako otvoreno stane uz Radunovića, prepušta Kneževiću monopol nad “narodnim otporom”, a time i nad emotivnom mobilizacijom srpskog glasačkog korpusa u Zeti.

Zato Mandić ćuti. Ali to ćutanje nije znak mudrosti. To je znak da ne želi da prizna da mu je Knežević nametnuo teren na kojem nema dobrog puta.

U toj slici se pojavio i Vladislav Dajković kao rijedak politički glas koji javno daje podršku Kneževićevom otporu i insistira na “poštovanju glasa građana Botuna i Zete”.

Njegov angažman je politički važan jer dodatno gura konflikt iz sfere administracije u sferu identitetsko-populističkog pritiska, gdje je Knežević najjači.

BEOGRADSKI SIGNALI I UNUTRAŠNJE PREBROJAVANJE

Dodatni sloj nervoze dolazi iz Srbije. Vučić je 21. novembra 2025. javno izdvojio Kneževića kao izuzetak među političarima u Crnoj Gori, poručujući da “svi moraju da ćute” a da je “Milan Knežević izuzetak”.

Možemo raspravljati o tome koliko je to direktna politička instrukcija, a koliko demonstracija simpatije, ali u regionalnoj politici ništa nije samo kompliment. Javna poruka koja uzdiže jednog lidera nužno relativizuje drugog. I teško da je u NSD-u taj signal dočekan sa osmijehom, niti da je Mandić ostao miran.

FINGIRANI SUKOB KOJI JE POSTAO STVARAN

Ne mali broj analitičara i poznavaoca crnogrski političkih prilika i neprilika smatra da je teza da je ranija napetost NSD–DNP možda imala elemente kontrolisanog marketinga i fingiranog sukoba, zapravo vrlo realna. U toj logici, Knežević je bio zadužen za “tvrdo krilo”, Mandić za “državni koridor”, kako bi do 2027. mogli pokriti širi spektar birača.

Ali Botun je tema koja ne trpi glumu do kraja. Ovo nije apstraktna priča o identitetu, nego realan projekat, realno finansiran, realno vezan za evropske obaveze.

Kada je EU ovako eksplicitno ušla u raspravu, prostor za kreativnu dvosmislenost se naglo smanjio.

Ako je sukob i počeo kao taktičko pozicioniranje, sada se kreće ka fazi u kojoj se ta taktika pretvara u pitanje ličnog autoriteta i političkog preživljavanja.

ŠTA AKO DNP ZAISTA IZAĐE IZ VLASTI?

Knežević prijetnju napuštanja vlasti veže prije svega za upotrebu sile nad okupljenim građanima.

To je pametno postavljena klopka jer ga oslobađa optužbe da ruši vlast “zbog hira”, a daje mu oreol branioca naroda.

Na državnom nivou, izlazak DNP-a bi otvorio ozbiljno pitanje stabilnosti parlamentarne većine, ali ne znači automatski pad Vlade bez odluke NSD-a da ide istim putem. U ovoj fazi ništa ne pokazuje da NSD želi da sruši sopstvene pozicije zbog Botuna.

PODGORICA KAO MEKŠA META

U Podgorici je pritisak brutalniji, jer se lokalne većine lakše prekomponuju, a politička cijena “zamjene partnera” često je manja od cijene gubitka vlasti. U javnosti se već spekuliše da bi se bez DNP-a mogao tražiti novi model podrške gradskoj upravi ili će se po starom oprobanom modelu sve valjati do 27. godine.

Zato je realniji scenario da Knežević snažno podiže ulog, ostavljajući prostor da se u posljednjem trenutku pojavi kao pobjednik makar simbolički. Ali problem je što je simbolika ovog puta vezana za EU i za državni plan, pa kompromis ne može biti samo retorički.

Odnosi NSD-a i DNP-a ulaze u “završnu fazu” ne zato što se ne slažu o lokaciji jednog postrojenja, nego zato što više ne mogu glumiti jedno liderstvo u dva tijela.

Knežević želi da pokaže da on komanduje emocionalnom i identitetskom armijom birača. Mandić želi da pokaže da je on institucionalni centar odlučivanja.

Botun ih je doveo u situaciju da oba stava ne mogu istovremeno izgledati uvjerljivo.

Ako se kolektor gradi bez obzira na protest, Knežević će pokušati da predstavi NSD kao hladnu mašinu koja se odrodila od baze.

Ako se kolektor zaustavi ili izmjesti pod pritiskom ulice, Mandić će izgledati kao lider koji je izgubio kontrolu nad državnim pravcem i evropskim obavezama.

SCENARIJ POSLIJE 14. DECEMBRA 2025.

Referendum 14. decembra 2025. neće sam po sebi riješiti pravno pitanje investicije, ali može zapaliti političku mapu. Poslije tog datuma biće mnogo teže održavati iluziju da je sve samo “nesporazum” među partnerima.

Ako je plan bio da se do 2027. igra na dvije paralelne uloge — jedan “tvrdi”, drugi “odgovorni” — Botun je postao rupa u scenografiji kroz koju se vidi prava suština – borba za monopol nad istim biračkim rezervoarom i zato ovo više nije priča o kanalizaciji i tehnologiji.

Ovo je priča o tome ko će sutra imati pravo da kaže – ja sam taj koji je sačuvao narod (pojam „građani“ ne baštine ni jedni ni drugi), a ko će morati da objašnjava da je “samo radio svoj posao”.

Ukratko, Botun je pretvoren u referendum o tome ko je stvarni lider nekadašnjeg DF-ovog političkog univerzuma. I tu ljubav, ako je ikad bila harmonična, sada ne razjeda sitna ljubomora, nego gola borba za tron.