Nikčević: Crna Gora predata na pladanj kleronacionalistima

Piše: Prof. dr Milorad Nikčević  

Kako rekoh u nekom od prethodnih tekstova, niko ne dovodi u pitanje rezultate izbora, upravo su ovi izbori jedini u proteklih 30 godina koje je priznala poražena strana, no šućeti pred opasnošću koja se po crnogorsko društvo već sada nazire smatram nemoralnim. Tim prije što rezultati izbora i činjenica da su stranke građanske profilacije ipak u kakvoj-takvoj većini budi ośećaj nespokoja da je nekom perfidnom interesnom kombinatorikom sekularna Crna Gora predata na pladanj kleronacionalistima i klerofašistima.

Kandidat za crnogorskoga premijera je, kako smo viđeli, za to mjesto ne izabran no valjda hirotonisan u Manastiru Ostrog. Tome činu prethodili su pregovori u Parohijskome domu u Nikšiću. Ta vijest govori sama za sebe, no potrebno je i dodatno komentirati. Njegova je ukupna kampanja bila uspješan pokušaj kapitalizacije političkih protesta koji su Crnom Gorom tutnjali još od početka januara, pa bi se za predizbornu kampanju koalicije koju je predvodio moglo reći da je trajala u kontinuitetu 8 mjeseci. Viđeli smo da je neko mudro sklonio omražene lidere desnice, pritom i osuđene za pokušaj terorizma, a na pozornicu izveo anonimusa koji je trebalo da simbolizira apsolutnu potčinjenost ideologiji Srpske pravoslavne crkve, potom tzv. porodične vrijednosti, poštenje i sl.

Predvodnik koalicije je tako trebalo da objedini energiju političkih protesta pokrenutih protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nosilac liste koju su formirali SPC i kontroverzni nikšićki biznismen, uz štedru podršku Aleksandra Vučića, o vrijednostima koje baštini sve je rekao kad je u noći izbornoga slavlja otrčao u Hram Hristova vaskrsenja u Podgorici da se pokloni ključnome promoteru klerofašizma u Crnoj Gori, Amfilohiju Radoviću, ljubeći mu ruke, ponizno blagodareći što ga je vinuo ka političkome trijumfu, slaveći pobjedu pod obilježjima druge države i pod znamenjima profašističkog četničkog pokreta. Te iste je noći pred cijelim auditorijem izjavio da su izbore u Crnoj Gori dobili Bog i Sveti Vasilije Ostroški. Bila je to jasna poruka da on nije vjernik po mjeri hrišćanske religije, koja bi takvo profanisanje imena Božijega morala osuditi kao smrtni grijeh, već po mjeri pseudohrišćanskoga svetosavlja, podmetnutoga Crnoj Gori umjesto izvorne hrišćanske i pravoslavne tradicije.

U međuvremenu Krivokapić se nastojao prikazati u brojnim medijima kao dvjestoprocentni Crnogorac, manipulirajući terminološki s tom nacionalnom odrednicom, svodeći je na nivo regionalnih termina Hercegovac ili Šumadinac. Ta jeftina mimikrija, međutim, nije izazvala nikakvu pozornost i prošla je praktično bez komentara, iako je duboko uvredljiva za danas još uvijek gotovo 45% stanovnika Crne Gore. Kad je u javnost isplivao snimak kojim se dokumentuje da je Krivokapić nazočio četničkome piru organiziranom prigodom dolaska Nikole Kavaje u Crnu Goru, on je obavijestio crnogorsku javnost da se tamo zatekao slučajno, a Kavaju je nazvao „simbolom otpora diktatoru“.

Mandatar za sastav crnogorske Vlade tako je teroristu koji je osuđen na 65 godina zatvora u SAD, đe je na listama terorista slovio za 7. teroristu svijeta, oglasio „simbolom otpora“, dakle herojem. Taj Krivokapićev sud prešutale su ambasade u Crnoj Gori, uključujući i onu koja predstavlja zemlju u kojoj je Kavaja osuđen, one iste ambasade što ovih dana jednu formalno građansku stranku kuraže da sa slaviteljima fašista i terorista sačine „demokratsku vlast“. To su one iste ambasade koje su se znale oglašavati i o stvarima s margina društvenoga života koje bi javnosti počesto promakle da ih one nijesu isticale.

No nije Krivokapić tu stao. U intervjuima ovaj pošteni političar, kojem nijesu smrđele pare iz projekata koje je za bivšu Vladu realizirao s NATO paktom, niti sve privilegije koje je u tome omraženom sistemu stekao, ističe da nije ni partizan ni četnik, već da je ovo 2020. i da nam treba pomirenje, a ne vraćenje u prošlost. Retorički modus o takvome pomirenju lansirao je još prije jednoga desetljeća guru ND Vijesti Miško Perović. Ovjerio ga je u svojoj sramnoj kolumni objavljenoj nakon izbora i ta se varka svodi na priču da je na izborima poražena i četnička i partizanska Crna Gora. Sramna je to kolumna kad se zna da je potpisuje bivši borac za građansku, sekularnu i nezavisnu Crnu Goru, kojem je danas očigledno vlastita sujeta, pizma i nezajažljivi apetit za moć i novac progutao sve nekadašnje ideale, pa je u tome moralnome sljepilu izjednačio vrijednosti partizanske Crne Gore, a to je u prvome redu sekularizam, multikulturalnost i antifašizam, s vrijednostima četničke Crne Gore, koja je simbol klerofašizma i ksenofobije. Upravo tipovi poput Krivokapića i Perovića, a za njima i cijela bulumenta nove političke elite, ništeći te vrijednosne distinkcije vraćaju Crnu Goru u prošlost! Neće fašizam nestati tako što će Miško Perović, čvrsto stežući takulin, nabrekao u potonje 3 decenije, zažmuriti i reći – ono što ne vidim, to i ne postoji, niti će Krivokapić prestati da bude ljubitelj ideologije krvi i tla tako što će izjaviti da se pod slikom osuđenoga ratnog zločinca i u društvu teroriste – našao slučajno. Perverzna medijska strategija tabloidnoga novinarstva obesmišljavanja svih vrijednosti, danas utjecajnijeg nego ikad, tako za povratak u prošlost okrivljuje one koji ukazuju na zastrašujuću činjenicu da Crnu Goru preuzimaju poklonici kleronacionalizma, dok štiti aktere političke scene koji javno rehabilitiraju mračnjačku ideologiju pod krinkom pomirenja.

U cijeloj toj igri povratka Crne Gore u prošlost posebnu ulogu imaju i tzv. građanske stranke koje su dio koalicijskoga sporazuma „Trojnoga pakta“. Uostalom, krilatica „pobjede, a ne podjele“, postulirana na populističkoj ekonomsko-socijalnoj matrici, uz nijekanje vrijednosti (sve do pojave Zakona o slobodi vjeroispovijesti), bila je prethodnica nove političke realnosti. Novi predśednik crnogorskoga parlamenta tako izigrava novoga Svetozara Marovića. Umjesto da osudi ignoriranje državne himne na konstitutivnoj śednici Parlamenta, umjesto da sukladno svojoj ustavnoj obvezi upozori gradonačelnika Budve da opština nije crkveni feud, umjesto da Amfilohijeve pokliče za gradnjom kapele odbaci kao anahroni pokušaj velikosrpske duhovne uzurpacije simbolički najsnažnijega crnogorskog vrha, za njega je nepoštovanje himne nečiji odnos prema tome simbolu, kađenje opštine nešto što on ne bi uradio, a na pitanje o kapeli zapravo nije ni odgovarao, manipulativno konstatirajući da je protiv rušenja mauzoleja, što ne isključuje instaliranje kapele!

Što pak reći za predvodnika deklarativno građanske, multikulturne i sekularne stranke, koji pristaje na poniženje da mu vladu sastavljaju u manastirima osvjedočeni klerofašisti, a on na to poniženje reaguje izjavom da mu je bilo zadovoljstvo i da nema komplekse!? O kompleksima, znano je to, ponajviše zbore kompleksaši. Valjda i to što u pregovorima nije učestvovala niti jedna žena valja razumjeti kao ustupak naših liberalnih demokrata radikalnim desničarima s naglašenim mačističkim svjetonazorom. Politički cirkus je krenuo, pa nek nam je s ovakvim cirkusantima Bog na pomoći.

Za ovim političkim cirkusom koji preuzima Crnu Goru vukući je ravno u srednji vijek, kotrlja se cijela menadžerija poluinteligenata, lajača po društvenim mrežama, osoba s ozbiljnim dijagnozama mržnje i narcisoidnoga poremećaja ličnosti, što im je „nova društvena stvarnost“ odškrinula vrata i dala krila da zakevću svojim mizernim bivstvovanjem. Među njima nastoji se dokazati i jedan kolega filolog, čije objave na društvenim mrežama vrište od govora mržnje, najprizemnijih uvreda i bezočnih laži. U namjeri da se prikaže žrtvom dosadašnjega sistema danas taj nesretni junoša što se kandidira za prvi red uslužnika novoga režima blati i proglašava udbaškim leglom ustanovu koja ga je svojedobno objeručke prihvatila nakon što je 14 godina obavljao poslove saradnika u nastavi (što niđe na svijetu ne bi tolerirao nijedan univerzitet), omogućila mu sve uvjete za znanstveni rad, uključujući i priliku da doktorira, bude biran u zvanje, pritom – uprkos mojim upozorenjima upravi – žmireći na njegove otvorene mizogine ispade na društvenim mrežama, prizemno etiketiranje neistomišljenika i uličarski govor u javnim diskusijama. Povod za takvu njegovu reakciju je činjenica da su profesori i saradnici te ustanove ljudi koji nepokolebljivo brane principe građanskoga društva, koje on obezvređuje identificirajući se s vrijednostima koje promovira nova kleronacionalistička elita. Na meti njegova fejsbuk odstrijela našla se i jedna dama, Tea Gorjanc-Prelević.

Toj angažiranoj borkinji za ljudska prava što se usudila pitati novoga crnogorskog mandatara da se očituje o svojoj četničkoj prošlosti, ovih je dana poručio: „Ajde ti ne kenjaj (…) Marš ološu licemjerni.“ To javno bestiđe ne zaslužuje više od ove kratke bilješke da ilustrira amoralnost suvremene crnogorske zbilje.

Na domaku devete decenije života uviđam, nažalost, da mi se neće ostvariti potonja želja da budem sahranjen u nezavisnoj, evropskoj Crnoj Gori, pod slobodnim cetinjskim nebom, u blizini mojega brata Vojislava, glasovitoga crnogorskog filologa, utemeljivača suvremene montenegristike. Umjesto toga mog željenog povratka u domovinu koju su mi još jednom oteli, počivaću u gradu u kojem sam proveo najveći dio života i u kojemu sam 4 duge ratne godine pod granatama ośetio draži „slobode“ koju nam je darivala ideologija čiji sljedbenici danas preuzimaju vlast u Crnoj Gori.