Video
Bilo je dovoljno samo tri neđelje rada nove Vlade, pa da na viđelo izađu stvarne namjere onih koji su je sastavili. Gotovo 900 miliona eura zaduženja obavljenog na nelegalan način, gašenje nacionalne avio-kompanije, imenovanje lica prvostepeno osuđenog za terorizam u članstvo Vijeća za nacionalnu bezbjednost, proceduralno nelegalne izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojima će Srpskoj crkvi, jedinoj neregistriranoj vjerskoj ustanovi u Crnoj Gori, biti omogućeno da preko evidentiranja s pozivom na istorijski kontinuitet preda u vlasništvo državi Srbiji ukupno pravoslavno sakralno nasljeđe i golemo zemljište, postavljanje na čelo ANB-a političke ličnosti iz kruga proruskih snaga, imenovanje za ministarku prosvjete, nauke, kulture i sporta osobe koja se samoidentificira kao četnik, śeča u Elektroprivredi kao moguća najava namjera da se taj privredni gigant stavi na raspolaganje onima kojima će koliko śutra u ruke doći Aerodromi i Luka Bar, najava da će sudske odluke biti obesmišljene zakonima o amnestiji… Nije riječ ni o kakvom kataklizmatičnom scenariju ili paranoji već o realnoj slici današnje Crne Gore kojom rukovodi okupaciona vlada namjerna da satre svaki trag crnogorske opstojnosti, državne i nacionalne.
Odlukom Glavnog odbora da podrži u Skupštini izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti URA je zapečatila svoju političku sudbinu, odrekla se prefiksa „građanski pokret“ i pridružila se alijansi velikosrpskih stranaka u Crnoj Gori. Udžaba sada pravdanja da nijesu izdali volju birača, jer između njihova obećanja o ekspertskoj vladi i depolitizaciji i aktuelnog stanja četničke vlade i klerikalizacije društva razlika je kao ona između dana i noći. URA je priješla Rubikon i povratka joj nema, postala je privezak najretrogradnijih snaga, izniklih iz klerofašističke ideologije i služiće njihovim interesima servilnije od bilo kojeg veterana velikosrpske politike.
Sve kapacitete tog počivšeg građanskog pokreta najbolje oslikava njen lider. Nekad samo fićfirić razmahanih ruku i razbacanoga hoda, nalik kakvome provincijskome šerifu, danas je izrastao u naduvenu repliku Dučea. Mlatara rukama, proziva, teatralnim pozivima na sastanak „kida glave“ neposlušnima, prijeti gašenjem medija koji se ne bave njegovom promocijom… Riječju, galijot iz provincije transformirao se u mini autokratu. Ovo mini doista nije aluzija na njegove gabarite, već na prostor njegove autokratije, ograničen na ono medijskoga prostora koje mu poklone njegove stvarne gazde. A tek što biste sve viđeli da mali Duče dobije veću rolu u ovome političkom cirkusu što se zakotrljao Crnom Gorom!? Usta punih „relaksacije“ i „nemanja kompleksa“, mali Duče je počeo sebe ozbiljno da shvata.
Tako je na vijest da je po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva uhapšen direktor Uprave za nekretnine Duče uskliknuo s ljubavlju, sebi prisvajajući zasluge za to: „Krenula borba protiv korupcije!“ Je li mali Duče prespavao prethodnih desetak godina pa propustio da isprati procesuiranje 8 gradonačelnika tada vladajućega DPS-a, drugoga čovjeka po moći u toj partiji i gomile „sitnih riba“, a sve po nalogu ovoga istog Specijalnog državnog tužilaštva, nije do kraja razjašnjeno. Ali odveć je jasno da je mali Duče najprije za predśednika Odbora za bezbjednost Skupštine CG, a potom i za člana Vijeća za nacionalnu bezbjednost izglasao mladića prvostepeno osuđenog na 5 godina zatvora za pokušaj terorizma, na osnovu dokaza koje je prikupilo isto to Specijalno državno tužilaštvo!? O, sancta simplicitas!
No vrhunac je političkoga licemjerja maloga Dučea i njegove još manje partije igranka oko Izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Najprije je mali Duče prethodni Zakon koji je donešen nakon 5 godina od početka izrade, nakon javne rasprave, uz saglasnost Venecijanske komisije i svih registriranih vjerskih zajednica u Crnoj Gori proglasio za diskriminatorski i najavio njegovo prepravljanje za „pet minuta“. I zbilja, po hitnoj proceduri, koja je kako tvrde pravnici zloupotrijebljena, po tvrdnji vladike Joanikija pravnici SPC uz „nadgledanje izdaleka“ klira SPC, pripremili su, a Vlada hitro usvojila prijedlog, bez saglasnosti bilo koje registrirane vjerske zajednice u Crnoj Gori i bez konsultiranja Venecijanske komisije. Ovaj klasično banditski prijedlog izmjena Zakona, za koje URA veli da je demokratski, liberalan i nediskriminatoran, ekspresno će uz podršku Ure usvojiti nova skupštinska većina. Suština prijedloga je da se SPC kao jedinoj neregistriranoj vjerskoj zajednici u Crnoj Gori omogući da oktroisanim „istorijskim kontinuitetom“, koji je čista izmišljotina, preuzme ne samo postojeće i uglavnom nelegalnim katastarskim upisima otete sakralne objekte i zemljište, već i sve ostalo bogato sakralno pravoslavno nasljeđe Crne Gore.
Upisom koji je deklarativan a ne konstitutivan, SPC će ovim Zakonom priskrbiti povijesna prava koja kao ustanova koja u Crnoj Gori djeluje od 1920. godine nikada kroz crnogorsku istoriju nije imala. Kao ustanova koja se u pravoslavnoj vaseljeni prepoznaje kao Beogradska patrijaršija, registrirana u Republici Srbiji, Srpska crkva će, dakle, kompletno pravoslavno duhovno i materijalno nasljeđe u Crnoj Gori prisvojiti sebi, onako kako je to već jednom učinjeno 1918. godine pod žandarmskim bajonetima!? Pečat na novu nacionalnu izdaju ovaj put daće URA. Stoga licemjerno i ogavno zvuče njihove manipulacije da je „ovo isto DPS nudio SPC“. Kad je u predizbornome periodu DPS ušao u pregovore sa SPC, nudeći da se iz Zakona uklone članovi vezani za imovinu, ali da se SPC obaveže da će se registrirati, našto je uslijedio bahati odgovor SPC da država treba da se registrira kod njih, a ne oni kod države, reagirao sam tekstom u kojem sam oštro upozorio čelnike tadašnje vlasti na moguće posljedice njihove kapitulantske politike.
Taj tekst koji je umnogome predvidio razvoj budućih događaja zainteresirani čitaoci mogu pronaći na ovome linku: https://www.antenam.net/stav/165742-kapitulantski-ustupci-ruse-crnu-goru
URA otvoreno obmanjuje javnost da je ovo što će glasati zapravo ono što je ponudio DPS. Uza sve nedosljednosti i katastrofalnu nacionalnu politiku DPS je od SPC tražio da se registrira kao i sve druge vjerske organizacije, dok URA pristaje na „evidenciju“ po osnovu istorijskoga kontinuiteta, čime se grubo falsificira povijest, a jednoj stranoj ustanovi daruju ogromna bogatstva.
Digavši ruku za ove Izmjene Zakona URA će bez predumišljaja legalizirati najveću pljačku u povijesti Crne Gore. Da je njihovo ponašanje bez predumišljaja, potvrdilo je saopštenje u kojem su eksplicite naveli da je za kalkuliranje između države i crkve kriv isključivo DPS „jer su imovinu i crkve netačno u katastre upisivali direktori katastara DPS-a dok je Milo Đukanović bio premijer“. URA je dakle svjesna da je SPC u Crnoj Gori nelegalnim putem prepisala imovinu i umjesto da sad kao vlast pokrene postupak da se kazne svi počinioci toga kriminalnoga djela, URA svjesno odlučuje da taj kriminal – legalizira kroz usvajanje Izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
Pritom, taj će inovirani Zakon sve registrirane vjerske zajednice u startu postaviti u neravnopravan položaj u odnosu na onu zajednicu koja se neće morati registrirati već samo evidentirati i tako zapośesti ne samo ono što je, i po riječima Ure, nelegalno otuđila, već i sve ostale pravoslavne bogomolje i pripadajuća groblja, zemljište i sl. Nema sumnje da će preko mantre o „istorijskom kontinuitetu“ pod šapu Srpske crkve ovoga puta formalno pasti i predšizmatsko sakralno nasljeđe koje je ta inostrana ustanova odavno ošapila, brišući temeljno sve tragove hrišćanskoga bitisanja koji se ne uklapaju u njihovu svetosavsku misiju. Pljačkali su i harali kroz crnogorsku istoriju mnogi, ali nam dušu i groblja do ovoga pljačkaškog pohoda Ure i njenih kompanjona, nikad nijesu uspjeli uzeti! Uvjeren sam da im to današnja generacija Crnogoraca dozvoliti neće!
Preporučeno
Groteskna priča o malom Dučeu i njegovoj još manjoj družini u službi imperijalnih i kolonijalnih interesa jednovremeno je i tužna priča o dijelu cetinjske mladosti željne pravde i promjena. Mnoge od mladih ljudi koji su s dosta strasti, žustrine i duha sanjali bolju i pravedniji Crnu Goru srijetao sam na cetinjskome korzu, nekima od njih bio i profesor. Sa simpatijama sam posmatrao njihov prkos, a nerijetko sam i u svojim kolumnama ukazujući na brojne falinke i devijacije ondašnje vlasti, kanio poduprijeti njihovu borbu. Stoga sam danas ljudski poražen dok posmatram kako se ti mladi ljudi transformiraju u uslužnike za realizaciju najmračnijih planova nestanka Crne Gore i Crnogoraca. Pitam se, pritom, da li će ikad više, nakon što dignu ruku za duhovno i materijalno porobljavanje Crne Gore ili se sklone u kakvu mišju administrativnu rupu da to učini neko drugi umjesto njih, smjeti od stida proći tim slobodarskim korzom i pogledati svoje ponosne sugrađane u oči.
