Nikolaidis: Gospodo iz ambasade, nismo više u Kansasu

Piše: Andrej Nikolaidis

Postoje gradovi bez bulevara, to je opštepoznato. No onaj ko nije posjetio Podgoricu neće znati da postoje i bulevari bez grada. Podgoričkim bulevarima, eno ih, jure goniči: žustru kolonu što dahće i galami predvode hrtovi, dok se na začelju šepure maltezeri.

Kažu da je, nakon što je, uprkos njegovom protivljenju, ipak sagrađena, Gi de Mopasan svaki dan ručao u restoranu Ajfelove kule. Na pitanje zašto to čini, odgovorio je: “Zato što je to jedino mjesto u Parizu odakle se Ajfelova kula ne vidi”.

Ono što je Ajfelova kula za Pariz, to je, iako tamo ne možeš ručati, Američka ambasada za Podgoricu. U ambasadi završavaju svi podgorički bulevari i sav njen bulevarski društveni život.

Takav je, valjda, položaj američkih ambasada u svim banana republikama. Dok krvosljednici jure bulevarima, a crnogorske patriote krstare primorskim cestama, mašu zastavama i zaklinju se na ljubav domovini, u zemlji se odvija klasični centralnoamerički scenario: zato što je prethodna, megakorumpirana vlast f***** up stvar, na vlast je dovedena koalicija krupnog kapitala i crkve, koja se istog časa zadužila kod zelenaša i dobila pohvale. 

Pohvale odakle? Iz Američke ambasade. Raspjevani Crnogorci pod crvenim barjacima misle da će nova vlada trajati kratko. Bude li se ovako zaduživala, a naravno da hoće, odradiće ona i ovaj, i sljedeći mandat.

‘Je suis Judy’

Nego, natrag na našu priču… Koja, zapravo, počinje prije nego se oglasio lovački rog.

Novinarka Tamara Nikčević saopštila je kako je – od kredibilnog izvora, istaći će – dobila informaciju da je američka ambasadorica Judy Rising Reinke tokom jedne večere istakla bojazan da će Milo Đukanović, izgubi li izbore, na ulice izvesti tenkove.

Kako je moguć takav nivo nekompetencije američkog diplomate, zapravo se pitala Nikčević, budući da Crna Gora em nema tenkove, em je Đukanović vlast predao uljudno i hitro, takoreći i prije nego što su prebrojani svi glasovi, dočim je zapelo sa transferom vlasti u Americi.

I eto hrtova na ulicama…

U odbranu ambasadorice Reinke odvažno su se, odjeveni u majice sa natpisom “Je suis Judy”, bacile kolone uglednika te javnih i tajnih potrošača američkih budžetskih sredstava. Hitro je formulisan zahtjev: Nikčević izbaciti sa posla. Vladajuća URA odlučila je Nikčević izgnati iz profesije, ako ne iz zemlje. Ta je stranka saopštila da je Nikčević persona non grata u novinarskom svijetu, iako je istina suprotna: Nikčević je važno i ugledno ime postjugoslovenskog novinarstva. Zahtjeva za javnim strijeljanjem još uvijek nije bilo.

U dijelu grada u kojem je smještena američka ambasada već danima se otežano odvija saobraćaj, jer se, iako lije kao u Makondu, kolona političara, građanskih aktivista, novinara i takozvanih običnih građana, koji lično žele da ambasadorici Reinke izraze podršku, proteže nekoliko kilometara. Za pokisle i promrzle građane Srpska pravoslavna crkva je obezbijedila maske sa likom djeda Štrumfa, a URA vegetarijanske organske sendviče.

Red pred ambasadom je, kažu, kao usnuli piton: ne miče. To je zato što je u posjetu podrške i zgražavanja prvi, kako i dolikuje, stigao premijer Zdravko Krivokapić. On je, shodno svom poimanju bontona, izljubio ruke svima zaposlenima u ambasadi, a potom se zadržao u kratkom i prijateljskom razgovoru sa svakim komadom namještaja ponaosob, da bi taj namještaj potom cjelivao i prekrstio se.

Em je to potrajalo, em marinci i dva dana nakon toga, u punoj zaštitnoj opremi, asepsolom dezinfikuju mobilijar, dok na kapiji ambasade vjetar njiše traku na kojoj piše “Biohazard”.

Pod nadzorom Američke ambasade

Svaka profesija ima svoja pravila i ona katkada znaju začuditi ljude drugih zanata. Ako radiš na Wall Streetu, znaš: “Pohlepa je dobra”, kako je to formulisao Oliver Stonov Gordon Giko. Ako si posluga, tada znaš: “Poniznost je dobra”.

Mada, ako mene pitate, a srećom me niko ne pita ništa… kolonijalna posluga bi se, kao i svi drugi ljudi, svih zanimanja, trebala ugledati na najbolje profesionalce među sobom. A to su, u ovom slučaju, batleri. Jer, batler služi sa najmanje melodrame i najviše dostojanstva. Batler je iznad kokodakanja u kuhinji i perionici, gdje se u pola glasa prepričava uvreda nanijeta gospodarici, koja ionako zna da iza hinjenog zgražavanja služinčadi leži zluradost i mržnja. Batler svoju neupitnu lojalnost izražava diskretnim naklonom glave. Njegova lojalnost, rekoh li, nije lažna. On ima gospodara, ali i gospodari – on je gospodar posluge. Biti batler: to je sluganska verzija Američkog sna.

Pod nadzorom upravo Američke ambasade u našoj se banana republici daleko stiglo sa novinarskim slobodama i kritičkim mišljenjem… Može li neko, uopšte, zamisliti Šarla De Gola kako traži da se na ulicu i iz profesije izbaci novinar zbog toga što je kritikovao arogantnost i štetnost američke spoljne politike? Može li neko zamisliti progresivne građanske aktiviste iz 1970. kako traže glavu novinara koji se usudio kritikovati Henrija Kisindžera?

Američka ambasada se požalila na niske novinarske standarde koje je demonstrirala Nikčević. Ah… Ostavimo po strani činjenicu da je iz Američke ambasade više puta saopšteno kako ljudi na fukcijama moraju biti spremni da istrpe pojačan nivo kritike – pa bi to trebalo da važi i za ambasadoricu, ne bi li? 

Ostavimo, potom, po strani činjenicu da je pitanje “da li bi za ovaj region bilo bolje da ambasade velikih sila kao diplomatske predstavnike u njega šalju ljude koji barem imaju predstavu o tome gdje su stigli” itekako od javnog značaja. To ne traži elaboraciju: sudbinu kolonija određuje imperija.

Baš zato je Slavoj Žižek, u briljantnoj demonstraciji vlastitog humora, predložio kako bi, u cilju pravednosti, pravo glasa na američkim predsjedničkim izborima trebali imati svi građani svijeta – osim građana SAD-a.

Društvo alternativnih istina i činjenica

Nikčević je optužena za “reče mi jedan čovjek” novinarstvo. Međutim… Pogledajte sljedeći link.

Tu Jim Acosta, CNN-ov izvještač iz Bijele kuće, saopštava vijest o Donaldu Trumpu na osnovu onoga što su mu potvrdila dva anonimna izvora. Je li to “rekoše mi dva čoeka” novinarstvo? Sve one informacije, koje su prenijeli najveći svjetski mediji, o tome kako Melanija vrši pritisak na Donalda da prizna Bidenovu pobjedu – šta je to bilo ako ne “reče mi jedan čoek”?

Znam, znam… dva anonimna izvora su pouzdanija od jednog. A možda i nisu: zavisi ko ti je izvor. Osim toga, jedan ili pet, anonimni izvor je uvijek forma “rekla-kazala”. No to je, očito, današnji standard. I to ne bilo kakav, nego standard najuticajnijih američkih medija.

Standardi Bijele kuće još su niži. Ambasadorica pripada administraciji koja je četiri godine bila fabrika za proizvodnju laži. Evo linka na tekst The Washington Posta u kojem se tvrdi da je Trump slagao više od 20.000 puta.

Zbog administracije kojoj ambasadorica pripada skovan je termin “post-truth”, kojim se označava društvo nakon smrti istine, društvo alternativnih istina i alternativnih činjenica. Ako u Kosmosu postoji osoba koja se ne bi smjela usuditi prozboriti o novinarskim standardima i lažnim informacijama, to je pripadnik Trumpove administracije.

Čudna vremena, gospođice od tri pedlja… Američku ambasadoricu brane oni koji su 1999. u Podgorici palili američke, a dvije decenije kasnije NATO zastave. Brane je mediji koje je američka administracija označila kao propagandne punktove Kremlja, brane je partije kojima je američka administracija, zbog njihovih “ruskih veza”, zabranila ulazak u crnogorsku vladu.

Brane je od novinarke koja se čitavu karijeru tukla protiv nacionalizma i za Crnu Goru i Srbiju na Zapadu. Brane ambasadoricu koja je “dragim mitropolitom” nazvala Amfilohija, najstrašnijeg od raspirivača nacionalne mržnje, čovjeka koji je riječju satirao narode, pravdao zločine i slavio zločince, čovjeka iz čijih je usta kuljala tama, gušća od one koja vlada u crnim rupama.

Čudna vremena. Rekao bih: We’re not in Kansas anymore, Judy.