Video
Njegovo obraćanje prenosimo integralno.
Stav predsjednika da neko ko je govorio ili radio protiv države nema moralno pravo da je predstavlja, nije dio ustavne, a ni zakonske materije, kako se to želi predstaviti u spin laboratorijama vladajuće većine. To je isključivo pitanje etike i principa, jer predsjednik Crne Gore, ima ustavno, i iznad svega moralno pravo, da ospori selekciju kandidata koji nijesu dostojni da budu ambasadori Crne Gore. Ličnim primjerom je kazao šta misli o takvoj praksi, onda kad mu je nuđeno da bude nosilac liste jugoslovenske opozicije protiv Miloševića, a time i kandidat za predsjednika SRJ. Tu ponudu je odbio, jer je bio protiv takve države. I u tom slučaju, obećane titule, plate i beneficije nijesu igrale presudnu ulogu, kao što je to danas slučaj kod ”moralnih ustavobranitelja” iz Vlade i parlamentarne većine.
Epohalno su se dosjetili da nas “prosvijetle” kako ne treba diskriminisati one koji su 2006. glasali za zajedničku državu sa Srbijom, iako horski ćute na fašističke i šovinističke stavove pojedinih kandidata za ambasadore. Ni riječi o Želidragu Nikčeviću, koji je tri decenije svog djelovanja posvetio negiranju Crnogoraca i Crne Gore, državnu himnu nazivao ustaškom, crnogorski jezik koji je službeni – takozvanim, a svojevremeno je dodjeljivao i književnu nagradu Radovanu Karadžiću, presuđenom ratnom zločincu. Kriterijume po istom ključu “ispunjava” i Budimir Aleksić, koji je kao poslanik tražio od predsjednika opštine Berane da podigne spomenik četničkom vojvodi i kvislingu Pavlu Đurišiću, nazivajući ga pripadni-kom antifašističkih formacija Draže Mihailovića.
Zato je čist populizam i politikanstvo, kad predsjednik odbora za međunarodne odnose Miodrag Lekić kaže da jednako cijeni i one koji su 2006. glasali za nezavisnost Crne Gore i one koji su bili za neku vrstu u federacije sa Srbijom. A kakva je bila ta federacija, koju je Lekić branio sa pozicije Miloševićevog ambasa-dora u Rimu, i kako je tretirana manja članica, vidjeli smo promjenom Ustava iz 2002. kada je Crna Gora proglašena za 27 izbornu jedinicu u SRJ.
Bizarno je, međutim, kad iz Demokrata stigne ocjena kako predsjednik Crne Gore i DPS stvaraju podjele i kvazineprijatelje?! Dobro pamtimo šta su ti “prijatelji” Crne Gore govorili o njoj dok su djelovali kao pi-onirska formacija SNP-a, stranke čija su dokumenta odštampana u Beogradu, da bi Miloševiću, a kasnije i Koštunici, poslužila za obračun sa Crnom Gorom.
Vrhunac licemjerja je, ipak, kad iz URA-e kažu, kako je Đukanovićeva izjava o kandidatima za ambasadore fašisoidna. Stranka koja će se izučavati kao egzemplar izdaje nacionalnih interesa, iz uloge sluškinje kleronacionalističkog projekta velikosrpskih interesa u Crnoj Gori, usudila se da morališe o građanskim vrijednostima i pomirenju, i to u trenutku kad je napuštaju njeni osnivači, zgroženi sramotom koju trpe zbog vjerolomstva URA-e.
Kad se izvede računica, najvidljiviji učinak takozvanih građanskih stranaka parlamentarne većine je da su na vlast doveli ekstremiste sa zadatkom da za račun “sprskog sveta”, uklanjaju jedan po jedan kamen iz temelja Crne Gore. Dok se izvođači radova, u vidu pojedinih kandidata za ambasadore, zagrijavaju za narednu fazu zatiranja države, URA i Demokrate im čuvaju stražu. Jednom riječju – hipokrizija.
Na kraju, Crna Gora je, zaista, presedan u demokratskoj Evropi, jer samo kod nas postoji jedan broj ljudi koji negativno govore o svojoj državi, ne priznaju sopstvenu naciju, ne ustaju prilikom intoniranja državne himne, bacaju Ustav pod noge i uradili su sve da Crne Gore ne bude, a žele da budu ambasadori te iste države. Što je tragičnije, u tome imaju podršku Vlade i parlamentarne većine. Srećom, imamo predsjednika države dostojnog funkcije, koji ima ustavom definisana ovlašćenja i nadležnosti u postupku imenovanja i razrješenja diplomatskih predstavnika Crne Gore u inostranstvu.
Preporučeno
