Video
Demokratska partija socijalista smatra da današnja generacija građana Crne Gore ima obavezu da se svojim precima dostojno oduži, a da potomcima ostavi zalog za budućnost. Rezolucija povodom stogodišnjice Podgoričke Skupštine, koju smo zajedno sa koalicionim partnerima, predali u skupštinsku proceduru, naš je apel da učimo iz istorijskog iskustva i da ne ponavljamo istorijske greške, da utremo put istorijskoj istini i nepobitnim istorijskim činjenicama, piše u autorskom tekstu poslanik DPS-a u Skupštini Crne Gore, Andrija Nikolić.
Preporučeno
Tekst Andrije Nikolića prenosimo u cjelosti:
“U zemljama demokratije rezolucije služe, ne samo da obavijeste javnost o odredjenim stavovima, već i da procijene javno mnjenje povodom osjetljivih tema, i provjere da li je moguća neka vrsta konsenzusa:
Nije bio mali broj onih, koji su neposredno nakon obnove nezavisnosti 21. maja 2006. godine, pozivali na poništavanje odluka nelegalne Podgoričke skupštine iz 1918. godine, koja je tadašnjoj Vladi Kraljevine Srbije poslužila kao instrument za ukidanje Crne Gore i detronizaciju crnogorske dinastije Petrović Njegoš. No, kako su odluke Podgoričke skupštine djelimično stavljene van pravne snage 1945. – formiranjem Jugoslavije u koju je Crna Gora ušla kao ravnopravna federalna jedinica, a de facto i de iure poništene rezultatima Referenduma iz 2006. – kada je obnovljena državna nezavisnost Crne Gore, nije se imalo šta poništavati.
Iako sa ove istorijske distance, imamo mogućnost da superiornije i pravilnije analiziramo vrijeme u kojem su 1918. godine udareni temelji podjelama i animozitetima u Crnoj Gori, bilo bi neodgovorno da ostanemo nijemi na tužnu okolnost, da se danas, u pojedinim gradovima naše države, a povodom stogodišnjice Podgoriče skupštine, slave odluke kojima je ukinuta tadašnja Crna Gora, a današnje crnogorsko more proglašava srpskim. Od takvog nedostojnog ponašanja političkih sljedbenika organizatora Podgoričke skupštine, više brine bojazan da je riječ o ljudima koji još uvijek nijesu naučili da žive sa prošlošću, i da su zbog toga hronično nesrećni u sopstvenoj državi.
U Crnoj Gori su, na sreću, stasali naraštaji, koji lišeni osjećaja inferiornosti, poštuju druge, ali i sebe. Zbog toga, Demokratska partija socijalista smatra da današnjim generacijama gradjana Crne Gore, pripada obaveza da se svojim precima dostojno odužimo, a da potomcima ostavimo zalog za budućnost. Rezolucija povodom stogodišnjice Podgoričke Skupštine, koju smo zajedno sa koalicionim partnerima, predali u skupštinsku proceduru, naš je apel da učimo iz istorijskog iskustva i da ne ponavljamo istorijske greške, da utremo put istorijskoj istini i nepobitnim istorijskim činjenicama. Odlučili smo da inicijator tog posla treba da bude Parlament, kao stub suvereniteta crnogorske države, i legitimni reprezent volje gradjana.
Rezolucija o Podgoričkoj skupštini nije lament nad istorijskom nepravdom koja je Crnoj Gori nanesena 1918. godine. Naša namjera nije da žigoišemo idejne tvorce i egzekutore crnogorske države. Niti one, koji i dan danas dijele Crnu Goru, krivotvoreći istorijske činjenice. Njih je porazila slobodarska ljepota 13 jula i 21. maja. Porazila ih je ideja vječne Crne Gore, koja je opstala, nadživjela i nadživjeće sve svoje neprijatelje.
Zato će rezolucije poput ove, za nas imati smisla u mjeri koliko budemo kadri, da naknadnim i objektiviziranim konstatovanjem činjenica o tom traumatičnom dogadjaju koji je podijelio našu drzavu, shvatimo da budućnost Crne Gore ne može biti, u krvlju zalivenim podjelama iz prošlosti.
Nemoguće je dokazati da u našoj državi danas postoje podjele, na način da neko, zbog toga što su mu preci bili bjelaši, četnici ili informbiroovci, trpi bilo kakve posljedice. Prije bi se reklo da su ugroženi interesi onih, koji se predstavljaju kao ekskluzivni politički predstavnici Srba, i to zato, što im je nacionalna platforma prevaziđena i potrošena. Ono sto treba da shvate je da im interesi države i gradjana, u konkretnom slučaju Srba iz Crne Gore, moraju biti preči od bilo čije političke karijere, i da niko nema pravo da bilo koga drži u samoizolaciji.
Istovremeno, nije dovoljno reći da je u prošlosti bilo loše, niti da će u budućnosti biti bolje nego danas. Izmedju ta dva vidjenja, je praznina, koju treba naseliti vizijom. A naša vizija, je da svi gradjani Crne Gore, nadju želju i interes da se identifikuju sa sopstvenom državom. Da zajedno gradimo modernu, evropsku, demokratsku i gradjansku Crnu Goru. Da u tom uzvišenom poslu, učestvuju ljudi različitih političkih uvjerenja i identitetske pripadnosti, ali neupitno lojalni svojoj državnoj kući. Za političku, demokratsku, gradjansku, kulturnu i ekonomsku emancipaciju, potrebno nam je da ujedinimo društvene potencijale kojima raspolažemo.
Na gradjansko jedinstvo upozorava nas i nepravda iz vremena okončanja Prvog svjetskog rata. Da najveću cijenu plaćaju najmanji narodi, pokazalo se kad je crnogorska stolica na mirovnoj konferenciji u Parizu, ostala prazna, iako smo na početku rata bili jedna od osam zemalja učesnica, a iz njega izašli kao zemlja pobjednica. Velike sile, koje nikad nijesu priznale odluke Podgoričke skupštine, vodile su se idejom da na Balkanu treba formirati veliku državu koja će biti zamjena za Habzburšku monarhiju. Odlučeno je da to bude Kraljevina Srba, Hrvata I Slovenaca pod dinastijom Karadjordjević, a za taj cilj, pa čak i po cijenu kršenja medjunarodnog prava, morala se žrtvovati Crna Gora, koju je isporučena na oltar Kraljevini Srbiji.
Pa ipak, danas ne moramo da strahujemo za naše mjesto u svijetu. Naučili smo tragičnu lekciju iz 1918. crnogorsko državno rukovodstvo pokazalo je da ima odlučnost, sluh i umijeće da sačuva narod, državu i sebe, od nepredvidivog okruženja.
Nikad nijesmo bili država, više nego što smo to danas. Prvi put u istoriji možemo pouzdano da računamo na svoje saveznike, sa kojima dijelimo zajedničke vrijednosti u najmoćnijem vojno-političkom savezu na Svijetu. Izgradili smo imuni sistem, da bespogovorno slijedimo sopstvene nacionalne interese. Iako to i dalje izaziva otpor kod onih koji su navikli da Crna Gora bude taoc tudjih interesa i tudje zaostalosti, više nas niko ne može skrenuti sa našeg puta.”
