Đenero navodi primjer iz Hrvatske gdje se nakon parlamentarnih izbora 1992. godine, koji su bili prijevremeni, zbog promjene ustavnog modela i reforme parlamenta, na kojima je HDZ osvojio 45 % glasova i 85 od 138 parlamentarnih mandata, na primjedbe opozicije o nepravilnostima na tim izborima tadašnji Tuđmanov glavni operativac, Josip Manolić cinično je odgovorio „izbore treba znati organizovati”.

Poslije, kako kaže, kad se razišao s Tuđmanom, govorio je i o detaljima tog „organizovanja”.

Prema riječima Đenera, Aleksandar Vučić pripada istoj onoj autoritarnoj tradiciji, koja smatra da se izbori dobijaju, ne na izborni dan na biralištima, nego prije toga, dobrom organizacijom, a ono što se događalo u Srbiji 17. decembra, „daje mu za pravo”.

“Međutim, kao što 1992. u Hrvatskoj nije jedini razlog poraza liberalne i lijeve opozicije bila „organiziranost” vlasti i i izborne procedure, tako niti sad u Srbiji poraz opozicionara ne treba pripisati isključivo ugrožavanju načela slobodnih i poštenih izbora”, kaže Đenero i dodaje da to naravno ne znači da su izbori u Srbiji bili takvi, nego samo to da su uspostavljene okolnosti u političkoj areni u Srbiji pogubne za liberalnu demokratiju, a da je ugrožavanje demokratske izborne procedure možda značilo 2 do 3 % glasova „vjetra u leđa” Vučićevom režimu.

Kako kaže Đenero, izborni rezultat nije uopšte iznenađujuć, jer demokratska opozicija je jednostavno uspješno razbijena i atomizirana, a ono što se na osnovu objavljenih izbornih rezultata može činiti kao relevantna politička snaga, oko 23 % glasova za listu Srbija protiv nasilja, jednostavno nije jedinstvena i homogena, a još manje neupitno proeuropska opcija, nego fragmentirana skupina za koju se ne zna hoće li i dokle ostati homogena.

“S političkom retorikom u kojoj je preuzeo sve prioritete desnih proruskih radikala, Vučićev režim i nije postigao neki uspjeh time što su te političke opcije ostale izvan parlamenta, jer birači uvijek biraju one političke opcije koje daju više garancije i koje su uvjerljivije u obećanju da će ostvarivati njihove ciljeve”, objašnjva Đenero.

Prema njegovim riječima, jednako je s padom uticaja postmiloševićevske Dačićeve SPS, koja je dugo u političkoj areni Srbije bila štićenik Putinove Rusije.

“S nekoliko poteza režim Vladimira Putina poslao je signal da u sadašnjim političkim okolnostima Vučić uživa potpuno povjerenje Moskve, pa da niti taj sigurnosni element, što je do sada bio Dačić, više nije potreban. Odlikovanje silovika Patruševa Vučićevom Vulinu vjerovatno je imalo veći utjecaj na ovakvo profilisanje arene, nego sva Vučićeva negativna kampanja prema SPS-u i Dačiću, odnosno taj je potez iz Putinovog unutrašnjeg kruga bio najtvrđim Putinofilima signal da prihvate Vučićevu poruku o SPS-u”, pojašnjava Đenero.

Kako kaže, Vučić sad ima posve slobodne ruke u parlamentarnoj areni, nema nikakva ograničenja i svi „njegovi” zastupnici znaju da, iako nije formalni predsjednik SNS, o njd njega zavisi, da je ta stranka u Srbiji definitivno ono što je Jedinstvena Rusija u Putinovom režimu: neupitna sljedba velikog vođe, bez svoje unutrašnje dinamike.

Za Đenera dovođenje glasača iz BiH i s Kosova za Vučićev režim imalo je veće značenje od samog broja dovedenih glasača.

“Poruka je: Srpski Svet funkcioniše. Čak je i poruka sa glasačima s Kosova potvrda njegovog koncepta, jer su glasači s Kosova glasali u Srbiji, ali s porukom da su dio političkog korpusa Srbije, dakle da je podjela Kosova samo pitanje vremena i modaliteta političkog dogovora”, jasan je Đenero.

Prema njegovim riječima, veliko simboličko značenje ima i prisutnost dvojice aktera iz drugih država, tamošnjih nosilaca vlasti, Milorada Dodika, entitetskog predsjednika iz BiH, i Andrije Mandića, predsjednika parlamenta i stvarnog nosioca veto vlasti u Crnoj Gori.

Kako kaže, poruka je jasna: entitetski predsjednik još jednom svojim učestvovanjem u kružoku SNS-a potvrđuje da ne priznaje BiH kao državu, a da svoj entitet smatra dijelom Vučićeva Srpskog svijeta, podložnog vlasti iz Beograda, a Mandić, koji je gospodar političke procedure u Crnoj Gori i šef opcije koja je najzastupljenija u izvršnoj vlasti u toj državi, jasno poručuje da će tamošnja vlast usklađivati svoje politike s politikom vladajuće opcije u Beogradu i u „Srpskom svetu”.

“Kad bi htio, Vučić bi nakon ovakvog izbornog rezultata mogao započeti ozbiljno sprovoditi očekivanja evropskih institucija od Srbije, jer više nema ograničena niti blokada u domaćoj političkoj areni, a preostalih četrdesetak mjeseci njegovog predsjendičkog mandata ionako bi prema Ustavu trebali biti kraj njegove političke karijere”, kaže Đenero.

Dakle, da hoće, kako kaže Đenero, on bi mogao sada raditi oni što je Makron u Francuskoj napravio s penzionom reformom, za koju nije imao podršku, ali je znao da time stvara svoje mjesto u istoriji svoje države.

Preporučeno

KO SU OSUMNJIČENI ZA UBISTVO U BARU: Ivanovići već godinama poznati policiji – bili akteri više obračuna, 2002. godine preživjeli sačekušu

U pucnjavi u Baru UBIJEN muškarac, osumnjičene dvije osobe

DRAMA U ULCINJU: Žena autom PREGAZILA PSA nakon što je njen ljubimac napadnut, POKUŠALA DA POBJEGNE iz države

TIVĆANIN STRADAO kod Brajića: POLICIJA SUMNJA NA SAMOUBISTVO

QAIR MONTENEGRO dobio građevinsku dozvolu za solarnu elektranu Rudine – investicija sa baterijskim sistemom vrijedna više od 50 miliona eura

UZNEMIRUJUĆI VIDEO: Državljanka Sjeverne Makedonije AUTOMOBILOM NAMJERNO PREGAZILA DVA PSA u Ulcinju

“Isto bi mogao raditi i Vučić, da je doista državnik, u odnosu na europeizaciju Srbije. Međutim, nešto takvo ne treba očekivati, a slavlje Mandića i Dodika, ponosnog na glasove podložnika na izborima u Srbiji, govori o tome da su rezultati ovih izbora samo vjetar u leđa konceptu „Srpskog svijeta” i uvod u daljnje jačanje veza Beograda i Putinove Moskve”, zaključuje Đenero.