Papović: Diskriminacija i netrpeljivost izbijaju iz Balabanovih stavova

Njegovo regovanje prenosimo u cjhelosti:

Balaban je izjavio da je za ravnopravnost, ali da bi SPC u Crnoj Gori trebalo da ima „poseban status“ i „više od drugih“. To je klasičan oksimoron, a Balaban to pokušava da zamaskira smiješnim poređenjem sa roditeljima i nejednakoj djeci i sa budžetom većih i manjih ministarstava. Ravnopravnost vjerskih zajednica podrazumijeva njihovu jednakost pred ustavom i zakonom, bez obzira na to kad su formirane i koliko vjernika imaju. Način na koji Balaban doživljava ravnopravnost je, u stvari, klasičan primjer favorizovanja jedne u odnosu na ostale vjerske zajednice.

To se u zakonodavstvu i međunarodnim standardima zove diskriminacija. Takođe, Balaban govori o „lažnoj crkvi“ što je očit dokaz netrpeljivosti koju ima prema drugim vjerskim zajednicama. Diskriminacija i netrpeljivost izbijaju iz Balabanovih stavova.

Balaban nevješto pokušava da ospori činjenicu da je prema članu 2 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine SPC u Crnoj Gori morala da prijavi promjene u osnivanju svojih organa i organizacija. SPC nije prijavila osnivanje Eparhije budimljansko-nikšićke kao ni ostale organizacione promjene vezane za Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Eparhiju mileševsku i Eparhiju zahumsko-hercegovačku. Tačno je da su te promjene, kako kaže Balaban, autonomno pravo SPC i to joj niko spori, ali je tačno i da je SPC prema zakonu iz 1977. godine bila dužna da to prijavi Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ona to nije uradila. Zato SPC, odnosno njene eparhije u Crnoj Gori nijesu evidentirane u skladu sa ovim zakonom.

Balaban se poziva na uvjerenje Generalnog sekretarijata Vlade iz 2004. godine gdje se navodi djelatnost Eparhije budimljansko-nikšićke. Balaban bi trebalo da zna da, po tada važećem zakonu, evidenciju vjerskih zajednica nije vodio Generalni sekretarijat Vlade, nego Ministarstvo unutrašnjih poslova. Takođe, Generalni sekretarijat Vlade nema nadležnost da izdaje uvjerenja o pravnom statusu vjerskih zajednica. Zato je Generalni sekretarijat u ovom uvjerenju samo naveo koje djelatnosti Eparhija budimljansko-nikšićka obavlja u Crnoj Gori. Balaban se poziva i na to da je Poreska uprava prepoznala Eparhiju budimljansko-nikšićku kao poreskog obveznika. To je samo dokaz da se Eparhija bavila privrednim i drugim djelatnostima zbog kojih je morala da plaća poreze.

Dokumentacija koju je izložio Balaban dokazuje samo to da je Eparhija budimljansko-nikšića neregistrovana vjerska zajednica koja se bavi privrednom djelatnošću i na osnovu toga plaća porez.Suština je u tome da SPC, odnosno njena Mitropolija i Eparhije nijesu bile prijavljene u skladu sa zakonom iz 1977. godine i da u Crnoj Gori nijesu imale pravni subjektivitet na osnovu tog zakona. One su status pravnog lica imale na osnovu zakona kojima su uređene ostale, a prije svega privredne djelatnosti. O tome da SPC odnosno njene organizacione cjeline nijesu bile prijavljene u skladu sa zakonom iz 1977. godine svjedoči činjenica da u evidenciji vjerskih zajednica koju je vodio MUP nema ni SPC ni njenih organizacionih cjelina. Ako je smatrala da je MUP nezakonito izostavio iz evidencije vjerskih zajednica SPC je mogla da pokrene odgovarajući postupak. Zašto SPC to nije uradila?

Bježeći od činjenice da se Eparhija budimljansko-nikšićka nije prijavila u skladu sa zakonom, Balaban je ustvrdio da je ona nastavljač Eparhije zahumsko-raške. Ova eparhija je osnovana 1878. godine i bila je jedna od eparhija autokefalne Crnogorske crkve. Tako je Balaban indirektno priznao i Crnogorsku crkvu i njenu autokefalnost. Pohvalno je što Balaban postepeno prihvata istorijske istine, ali je nezgodno što je na ovaj način dokazao da je višedecenijsko negiranje autokefalnosti Crnogorske crkve od strane SPC bilo čisto obmanjivanje. Neće mu ovo lako proći u Mitropoliji.

Nesporno postojanje SPC u Crnoj Gori prije 1977. godine nije razlog za ignorisanje zakona. Katolička crkva i Islamska zajednica su, takođe, postojale prije 1977. godine, pa su nakon obnove crnogorske nezavisnosti obnovile prijavu u skladu sa zakonom iz 1977. godine. To za nijih nije bilo poniženje, već uvažavanje pravnog poretka države. Zašto je za SPC u Crnoj Gori bilo sporno da tako postupi? Njen podrugljiv odgovor je bio da bi Crna Gora trebalo da se registruje kod SPC. SPC je nakon obnove državne nezavisnosti sama izabrala da bude neregistrovana vjerska zajednica u Crnoj Gori, što je, prema međunarodnim standardima iz ove oblasti, njeno pravo. Ni važeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne obavezuje vjerske zajednice da se evidentiraju ili registruju. Vjerske zajednice u Crnoj Gori same biraju svoj status i zbog toga ne trpe diskriminaciju. Zato je važeći zakon liberalan i ravnopravan prema svakoj vjerskoj zajednici. No, bez evidencije ili registracije ne može se sklopiti ugovor sa državom. Takođe, ugovori s ostalim vjerskim zajednicama ne dovode SPC u podređen položaj, što je dokaz da su prethodne Vlade vodile obazrivu i ispravnu politiku u ovoj oblasti.

Kada su ODHIR i Venecijanska komisija usvojili „Smjernice o pravnom subjektivitetu vjerskih zajednica“ 2014. godine, jedna od preporuka je bila da vjerske zajednice imaju slobodu odlučivanja da li će se prijaviti odnosno registrovati, i da taj izbor ne smije uticati na njihovu slobodu djelovanja niti ih to smije dovesti u diskriminatorni položaj. Ove „Smjernice“ se oslanjanju na „Smjernice za pregled zakonodavstva u vezi sa vjerom ili uvjerenjem“ koje su Venecijanska komisija i Parlamentarna skupština OEBS-a usvojili 2004. godine. Na osnovu standarda u ovim dokumentima, Vlada Crne Gore je održavala korektne odnose sa SPC, bez obzira na to što se nije evidentirala u skladu sa zakonom. Zato je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava iz fonda za materijalnu pomoć vjerskim zajednicama pomagalo, između ostalih, i eparhijama SPC u Crnoj Gori, i to na njihov zahtjev.

To je, na osnovu važećeg Kriterijuma, rađeno prije, tokom i nakon mog rada u Ministarstvu. Država to nije morala da radi jer nema zakonsku obavezu da pomaže vjerske zajednice. To je bio samo dobar gest države. To je još jedan dokaz kako smo „mi“ iz prethodnih Vlada „progonili“ vjerske zajednice u Crnoj Gori. Uostalom, tog „progona“ nema ni u jednom izvještaju relevantih međunarodnih organizacija koje su se bavile ljudskim pravima i slobodama u Crnoj Gori.

Balaban izmišlja da sam ja rekao da će brisanjem člana 12 zakona prestati obaveza vjerskih zajednica da traže dozvolu nadležnih državnih organa za otuđenje i iznošenje kulturnih dobara koja su u njihovoj svojini. Ja sam rekao da se brisanjem tog člana briše obaveza vjerskih zajednica da u ovim slučajevima traže saglasnost od Vlade. Sigurno je da pored Vlade ima još nadležnih organa za ovo pitanje. Što se tiče prenormiranja, podsjećam Balabana da je u ugovorima Vlade sa Katoličkom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom predviđeno identično traženje saglasnosti Vlade u ovim slučajevima. Dakle, ta obaveza postoji i na podzakonskom nivou. Ovim vjerskim zajednicama to ne smeta ni u ugovorima ni u zakonima. Zašto je ta odredba sporna samo za SPC?

Debata sa Balabanom je potvrdila ispravnost stavova iz mog prvog teksta. Izmjenama i dopunama važećeg zakona nova Vlada hoće da pokloni pravni subjektivitet SPC u Crnoj Gori. Dok su se ostale vjerske zajednice uredno prijavile u skladu sa prethodnim i važećim zakonom, plan je da SPC na oktroisan način dobije pravni subjektivitet. Time se uvodi diskriminacija i ruši sve što je u Crnoj Gori decenijama rađeno na očuvanju ravnopravnog položaja vjerskih zajednica. Nova Vlada daje SPC mogućnost da radi kako hoće i šta hoće. Umjesto slobode vjeroispovijesti i uređenog pravnog položaja vjerskih zajednica, uvodi se anarhija, a SPC daju privilegije. Ukoliko se usvoje ove izmjene i dopune izazvaće se ogromna šteta građanskom društvu.

Na ovaj način se ide u uvođenje neformalne teokratije, o čemu svjedoči javno priznanje SPC da je ona Vladi izdiktirala ove izmjene i dopune. Ova Vlada nije servis građana nego puki nomotehnički servis SPC. Ova Vlada to radi jer izvor njenog legitimiteta nije u Skupštini nego u Mitropoliji. Zato je potrebno da se sve građanske snage i da se svi građanski orijentisani poslanici u Skupštini, bez obzira na partijsku pripadnost, suprotstave usvajanju ovih izmjena i dopuna. U suprotnom, šteta koju će ovo izazvati za državu, građane i ostale vjerske zajednice biće ogromna i teško popravljiva.