Zato ih ovdje ponovo postavljam. Ona su danas upućena negatorima genocida kao što su Goran Danilović, Jovan Vučurović, Slaven Radunović, Budimir Aleksić, te njihovim partijskim kolegama, i svim glasačima koji se slažu s nihovim negiranjem geocida u Srebrenici.
Ova pitanja su, istovremeno, upucena i onima koji ćute, ili nastoje da opravdanje za sopstevni kukavičluk, i sramotno političko kalkulantstvo nađu na drugim mjestima. Ovdje prevenstveno mislim na predsjednika Skupštine Crne Gore, koji se iz petnih žila trudi da nadje zaklon iza davnošnje impotentne skupštinske rezolucije koja podržava drugu rezoluciju donesenu na drugom mjestu, u drugoj državi. Mislim na predsjednika Skupštine koji se rado slaže s mišljenjem drugih, samo da on ne mora jasno izraziti sopstveno mišljenje.
Bečićeva izjava da visoki zakonodavni dom ne treba da “služi za hiperinflaciju rezolucija” je primjer jednog od načina negiranja genocida. Naravno, ta izjava je takodje i bagatelisanje formalnog zahtjeva jedne parlamentarne stranke. No, predsjednik Skupštine je, de facto, rekao da izjašnjavanje najvećeg organa zakonodavne vlasti u državi povodom genocida u Srebrenici i negiranja tog genocida u Skupštini, nije vrijedno njegovog i skupštinskog vremena i napora. U klasifikaciji formi negiranja genocida, ovakvo marginalizovanje i relativizovanje zauzimaju visoku poziciju.
Naravno, predsjednik Skupštine se ovakvim komentarom pozicionira u sred diskursa koji nova vlast nastoji da nametne. To je pogibeljni diskurs takozvanog gledanja u budućnost, a ne bavljenja prošlošću. Predsjednik Skupštine, njegovi politički saveznici i mentori promovišu zaborav kao vrlinu, i to promovisanje rade o državnom trošku. Ako se malo bolje pogleda, njihova verzija okretanja ka budućnosti se ne bazira na procesu istorizacije prošlosti, kako ona ne bi opterećivala našu sadašnjost. Stiče se utisak da je, za predsjednika Skupštine i njegove istomišljenike, taj proces suviše kompleksan i zahtjevan, ta da podrazumijeva iskreni angažman. Zato gospodin Bečić i ini nastoje da sve svedu na infantilnu logiku zatvaranja očiju, kako bi problem nestao. Dakle, ako se ne bavimo problemom, onda problem ne postoji! Ovo je, uvaženi gradjani i gradjanke, diskurzivni i intelektualni okvir koji je porodio (ili abortirao) najnoviju političku poskočicu u Crnoj Gori: “Ne interesuje me 1918…”.
Tragedija crnogorske zbilje leži u činjenici da oni koji su došli na vlast zaista vjeruju u ispravnost i funkcionalnost ove infantilne logike, i ne mogu (ne žele?) da shvate njen ogroman destruktivni potencijal. Ne radi se o tome da oni ne znaju koliko ne znaju, već o tome da oni svim srcem vjeruju u svoje neznanje, pa to vjerovanje agresivno nameću čitavom društvu kao svijetli put u budućnost, popločan zlatnom kaldrmom snova o Švajcarskoj na Jadranu.
No, da se vratim glavnoj temi uz napomenu da pitanja koja slijede u značajnoj mjeri nude i opis karaktera i mentalnog sklopa svih negatora genocida.
- Je li herojski zločin nad svojim narodom preduprijediti zločinom nad drugim narodima?
- Je li herojski ubiti 102 djeteta u Prijedoru?
- Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta?
- Je li herojski kada napraviš “strašan zločin” u Srebrenici?
- Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice?
- Je li herojski kada natrpas u Višegradu punu Aljica kuću sa 65 civila i zapališ ih?
- Je li herojski kada porušiš 534 džamije na teritoriji koje je kontrolisala vojska i policija Republike Srpske?
- Je li herojski prebijati na smrt zarobljenike i civile u onim stalama na Manjaci?
- Je li herojski kada na sudu priznaš krivicu za nešto, a onda kad izadješ na slobodu kažeš da si se samo šalio?
- Je li herojski kada sve ovo znaš i ćutiš o tome?
- Je li herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?
Preporučeno
Dr Srđa Pavlović. Facebook komentar/post. Decembar, 23. 2020.
Video