U slučaju ministra Vladimira Leposavića – ,,prvog među jednakim“ negatorima genocida u Srebrenici koji čine sadašnju Vladu Crne Gore – ne važi pravilo da često ponovljena laž postaje istina. To je ono što me, u haosu post-DPSovske Crne Gore, čini sretnim i daje mi nadu za skoro buđenje iz noćne more sažete u sloganu ,,Osvježilo je“! 

Ministar se uzalud nada da će njegove lingvističke akrobacije moći da sakriju pad u moralni ambis, pa nastavlja da nas uči da to što vidimo i čujemo nije ono što se, u stvari, dešava (sjetih se Donalda Trampa). On nas uvjerava da relativizovanje genocida u Srebrenici nije negiranje, već njegov humanitarni napor da se zaštite žrtve!?

Požalio nam se da je on žrtva unaprijed smišljenih pitanja, kao i ,,brutalne“ političke i medijske hajke (ovdje mi, uz nekolicinu vođa Demokratskog fronta, pade na pamet Aleksandar Vučić)! Kao što su odavno primijetili mnogi kolege istoričari, samoviktimizacija je važna lekcija iz istorije, pošto uloga žrtve sobom nosi i korist moralno privilegovane pozicije. Nepravda i zlo naneseno nekoj grupi u prošlosti se često koristi kao opravdanje za savremene eksplozije nasilja koje se prikazuju ili kao neophodna odbrana, ili kao preventivna reakcija motivisana sjećanjem na patnje iz prošlosti. To je pozadina onog sudbonosnog i krvoločnog ,,ali, šta su oni nama…“ koje je obilježilo dvadeseti vijek na Balkanu.

Doduše, zahvalan sam ministru-negatoru genocida zato što je potvrdio da u Crnoj Gori ipak postoji neko ko razmisli o pitanju prije nego ga postavi. Nadam se da je više takvih, nego onih kojima je jezik brži od pameti. Izjadao se da mu je bilo mučno priznati zločin (primijetićete izbjegavanje termina genocid) koji su ,,učinili neki Srbi“, i iznova u pitanje doveo legitimitet Međunarodnog suda u Hagu.

Kao što smo vidjeli posljednih nedjelja i dana, njega brane partijski jurišnici, politički oportunisti i, odnedavno, predsjednica Jevrejske Zajednice Crne Gore (JZCG) Nina Ofner Bokan. Njena odbrana neodbranjivog ima posebnu specifičnu težinu i može se analizirati na više načina.

Braneći ministra–negatora genocida, predsjednica JZCG je jasno i decidno obznanila sopstvenu poziciju, ali i poziciju organizacije kojom predsjedava u odnosu na ratna dešavanja 1990-ih i genocid u Srebrenici. To je pozicija suprotna zvaničnom stavu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, UN Komisije za ljudska prava, Evropskog parlamenta, Evropskog suda za ljudska prava, Skupštine Crne Gore i Skupštine Srbije. Jasno je da predsjednica JZCG ne mari za stavove pomenutih političkih tijela, a i zašto bi kada to ne čini ni sadašnja crnogorska Vlada, niti potpredsjednik Skupštine Crne Gore, koji takođe zdušno brane ministra Leposavića.

Na osnovu objavljene odbrambene teze, pitanje je da li je predsjednica JZCG svoju odbranu najvjerovatnije utemeljila na procjeni moguće političke koristi. Zanemarena su svjedočenja preživjelih, priznanja zločinaca, planina materijalnih dokaza o genocidnoj namjeri, i obimna stručna literatura koja se bavi formama negiranja genocida. Umjesto toga, fokus je bio na karakternim osobinama ministra i na povlačenju paralela između stradanja Jevreja i Srba. Iz ovog razloga bi se odbrana mogla interpretirati i kao svojevrsno negiranje srebreničkog genocida od strane predsjednice JZCG.

Pošto se svojevoljno odrekla utvrđenih činjenica, predsjednica JZCG je morala da posegne za magičnom trokrakom metodološkom alatkom, za koju se u određenim krugovima vjeruje da garantuje uspješnu odbranu. Morala je da se osloni na svoje porijeklo, na svoju profesionalnu poziciju, i na reference na Holokaust (Shoah) koje su, u stvari, neprimjerene situaciji.

Iz javnog obraćanja se može zaključiti da je predsjednica JZCG instrumentalizovala u političke svrhe svoje porijeklo i istorijsko iskustvo Holokausta kako bi zaštitila ministra-negatora. On je otišao toliko daleko da je njena podrška bila neophodna, i mnogi vjeruju da mu nema spasa ako ovakva odbrana ne opere njegov grijeh.

Politički proračunat nastup predsjednice JZCG nije izuzetak, već je dio šireg regionalnog konteksta, kao i rastućeg trenda političke upotrebe Holokausta, na način koji odgovara specifičnim situacijama i političkim akterima širom svijeta. Kao što su u svojim tekstovima pokazali Jehuda Bauer, Karen Bal, Omer Bartov, Norman Finkelstein i mnogi drugi, Holokaust se često instrumentalizuje kao apsolutna zaštita od svake kritike, ali i kao neprobojna odbrana određenih problematičnih stavova i političkih odluka.

Napor predsjednice JZCG se takođe može interpretirati u širim okvirima velikosrspke nacionalističke viktimologije koja Srbe odavno pozicionira ,,rame uz rame“ sa Jevrejima kao žrtvama nesretnih istorijskih okolnosti. Ovaj samoviktimološki diskurs je prije nekoliko decenija poslužio za značajnu politizaciju odnosa Srbije i Izraela kroz aktivnosti tadašnjim vlastima bliskog Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva, a pogotovo kroz problematične aktivnosti viđenijih članova ovog društva, kakva je bila pokojna gospođa Klara Mandić.

Kao što je napisala Dubravka Stojanović, insistiranje na sličnim sudbinama i traumama iz prošlosti su učinile ovu vezu dva ,,naroda-mučenika“ neraskidivom, a srpske žrtve su postale prepoznatljivije. U ovakvoj konstrukciji istorijskog sjećanja nema mjesta za bilo kakve činjenice o apsolutnoj ,,žrtvi“ koja je postala ,,zločinac“. Takve činjenice, poput Srebrenice, su ,,neželjeno“ sjećanje, i zajednica je spremna da uradi sve kako bi ih pretvorila u svojevrsna istorijska odsustva. Ministrovo negiranje srebreničkog genocida je bio jedan korak u pravcu brisanja ovoga ,,neželjenog“ sjećanja. Ministrovi branioci su napravili drugi korak u istom pravcu.

Nije isključeno da je predsjednica JZCG ovom odbranom pokušala da sebe pozicionira kao aktivnog posrednika na poslu daljeg učvršćivanja bilateralnih i multilateralnih odnosa između Vlade Crne Gore i Vlade Izraela. Odbrana ministra-negatora se takođe može interpretirati u još širem i potencijalno radikalnom političkom kontekstu – kao proizvod spoznaje da Srbi i Jevreji imaju istog neprijatelja – Muslimane.

Sve gore navedeno bi, vjerujem, trebalo da bude uključeno u temeljnu i iskrenu kritički nastrojenu analizu javne odbrane negatora genocida, kakav je Leposavić, od strane predsjednice JZCG.