Video
Profesor dr Milenko A. Perović, profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, u intervjuu za Gradski portal, nije dao prelaznu ocjenu aktuelnoj vladajućoj koaliciji. Naprotiv, Vladu premijera Zdravka Krivokapića naziva ,,baksuznom ”.
GP: Kako bi ste ocijenili učinak Vlade Crne Gore nakon godinu rada?
Perović: Baksuzna je morala biti vlast koju su “licencirali” srpski popovi. Nije ih bilo briga za dobrobit Crne Gore, nego samo za sopstvene i interese Crkve Srbije. O Crnoj Gori su mislili samo toliko da je trajno onesposobe, da više ne bude smetnja njihovim klerikalističkim ambicijama. Baksuzna je morala biti Vlada kao instrument ruske penetracije u Sredozemlje. Baksuzna je morala biti svojim programom “prisajedinjenja”velikosrpskom hegemonizmu. Uostalom, kakva je mogla biti Vlada koja treba da posluži ostvarenju tih morbidnih ambicija, oslonjena na “crnogorske” panađurske klerofašiste i “građanske” folirante, koji bi i rođenu majku, a ne cijelu Crnu Goru, prodali za mrvu vlasti, dinara i rubalja?!
GP: Na osnovu čega to zaključujete?
Perović: Sve što oni zajedno i pojedinačno čine na nesreću je Crne Gore. Za nepunu godinu proizveli su strategijski katastrofalne efekte u cjelini političkog, društvenog, ekonomskog, kulturnog i moralnog života Crne Gore. Đavolisali su i ogadili sve čega su se dotakli! Nije ni moglo biti drugačije, jer su se vlasti – nelegalno i nelegitimno – dokopali ljudi zlih namjera prema svemu crnogorskom. Uopšte, prema normalnosti građanskog života jedne uređene države. Na višim, srednjim i nižim pozicijama vlasti – kako u državnom aparatu, tako i u legislativnoj vlasti – uz zle namjere pokazali su apsolutnu nekompetentnost. Nikad prije Crnom Gorom nije vladala ovakva gomila zločestih amatera, ali i njihovih prepredenih mentora i mrzitelja svega crnogorskog.
GP: Jeste li ste očekivali jači otpor crnogorskih suverenista protiv “promjena” o kojima govorite?
Perović: Od “AB revolucije” do danas ništa nije tako sistematično i grdno mrcvareno, stigmatizovano i onemogućivano kao crnogorski suverenizam. Da se takvo što činilo srpskom nacionalizmu i četništvu, danas bi Crna Gora bila sretna i stabilna zemlja. Ne protivurječi ovoj ocjeni činjenica da je Crna Gora u referendumskom procesu postala nezavisna i suverena država.
Postala je Crna Gora suverenom u odnosu na spoljnopolitičke činioce, prije svega, prema Srbiji i tzv. međunarodnoj zajednici. Nije uistinu postala suverenom u unutrašnjem životu države i društva. Od referenduma, suverenizam nije postao vodeća unutarpolitička ideja, nego stvar koja opterećuje vladajuću nomenklaturu, stvar s kojom se trguje, koja se intimno, pa ni javno, ne podnosi i ne želi. Podvalu beogradske propagande, koja je u Crnoj Gori širena preko četnika i “medijskog” tajkuna, da su suverenizam i “crnogorski nacionalizam” jedno te isto – i jednako odiozno – “oficijelni” suverenisti su potpuno interiorizovali, učinili platformom svoje unutrašne politike i alibijem što ništa ne čine da ovu zemlju na unutrašnjem planu izvedu na put napretka.
GP: Čime potkrepljujete ovu trvdnju?
Perović: Kapitalni dokaz nalazi se u činjenici da suverenoj Crnoj Gori poraz na lanjskim izborima nijesu primarno nanijeli četnici, klerofašisti, medijski hohštapleri i tajkuni, nego “oficijelni” suverenisti. Oni su u kontinuitetu podsijecali krila suverenizmu, gledajući da on nikad ne poleti. Bezmjernost njihove parvenijske gluposti pokazuje se u preziru njih kao “svjetskih ljudi” prema svojim partijskim kolegama koji su bili iskrene crnogorske patriote.
“Oficijelni” suverenisti (upravo, poražena nomenklatura vlasti), poslije lanjskih izbora, našli su se odjednom u “zrakopraznom” ideološkom, političkom i svjetonazornom prostoru. Da su im “oslobodioci” pružili ruku masovno bi pretrčali u redove novih izbornih pobjednika. Da nije sičije i gluposti takvih pobjednika, lanjski udarac suverenizmu morao bi se dugo sanirati. Uostalom, Crnoj Gori je određena teška božja kazna što se uvijek morala i što će se uvijek morati braniti od velikosrpstva. No, Bog je ipak pogledao Crnu Goru kad joj je nametnuo neprijatelja koji se na kraju uvijek “prekombinuje” u ostvarivanju svojih zlih planova i pobjeđuje samoga sebe vlastitom glupošću.
“Oficijelni” suverenisti danas lebde između želje da se na svaki način vrate na vlast i zahtjeva koje im diktira spoznaja da Crne Gore nema ako nije i na unutrašnjem planu suverena! Ako se prije redovnih izbora vrate na vlast, koliko god da to bude obećavajuće za opstanak Crne Gore – neće biti časti u takvom povratku! No, valjda će ih potonja politička godina naćerati da ozbiljno preispitaju kako su u nju zapali i đe su pravili kardinalne greške. Oni drugi – suverenisti po najdubljem uvjerenju i opredjeljenju – tek treba da se ozbiljno organizuju da bi mogli pružiti otpor velikosrpskoj klerofašizaciji Crne Gore. Strahujem da će se tu stvari odvijati po staroj crnogorskoj uzrječici: “Osta kuća na Mrzana!”
GP: Da li ćutanje crnogorskih suverenista na otimanje crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, devastaciju i negiranje crnogorske države, nacije i identiteta ruši mit da su Crnogorci hrabri junaci i patriote?
Perović: Konstatacija u Vašem pitanju pogađa one koje sam nazvao “oficijelnim” suverenistima. Njihovom se šutnjom testira spremnost da brane vrijednosti suverenizma. Ne pogađa, pak, suvereniste koji su to iz uvjerenja, a ne iz službenih razloga. Svih ovih mjeseci oni odlučno dižu glas u odbranu slobodne Crne Gore i njenog pravoslavnog sakralnog blaga. Oni permanentno alarmiraju crnogorsku političku javnost i međunarodne činioce.
Sa sudovima o hrabrosti treba biti oprezan. S one strane mitova, valja razumjeti da Crna Gora prelazi tegobni put evolucije ratničke u političku i građansku hrabrost. Stari Heleni su hrabrost smatrali moralnom vrlinom (eethos). Za hrabrost je, pored prirodne dispozicije, potrebno odgovarajuće navikavanje (ethos) na strah, kultura nošenja sa strahom. Nije hrabrost u nemanju straha, nego u kultivisanoj moći da se odupreš strahovima.
Kao stalni ratnički logor, stara Crna Gora bila je sposobna da odnjivi srazmjerno visok procenat ljudi koji su se umjeli nositi sa svojim strahom. Mašinerije svojih i tuđih država u potonjih stotinu godina nijesu radile na razvijanju političke i građanske hrabrosti, nego su mahom vladale strašenjem naroda. Po lucidnom Lalićevom iskazu, bile su “mašine za proizvodnju strašivaca,” a ne samosvojnih individualaca koje krasi građanska hrabrost. Ipak, važno je nadati se da za micanje klerofašističkog zla koje danas pristiska Crnu Goru neće biti potrebni junaci staroga kova. Nadam se da će se ono što je izgubljeno na lanjskim parlamentarnim izborima povratiti na novim izborima demokratskim putem.
GP: Zašto ćuti crnogorska opozicija? Šta mislite? Zar nije njen zadatak da politički artikuliše bunt i nezadovoljstvo prisutno kod dijela građana Crne Gore zbog situacije o kojoj smo govorili?
Perović: Današnja opozicija vladala je trideset godina. Još nije stekla naviku da bude opozicija. Reklo bi se da je ona u priličnoj mjeri još uvijek šokirana političkim i pravnim barbarstvom koje nova vlast pokazuje na svakom koraku. Vlastodršci se ponašaju kao Alarihovi Vizigoti koji su osvojili Rim, pa s bahantskoj opijenošću lome sve čega se dohvate. Novokomponovani “crnogorski” Vizigoti ne mare za Ustav i zakone države Crne Gore. S državnim finansijama i ekonomijom postupaju kao da je Alajbegovina. S perverznim uživanjem čereče prosvjetni i zdravstveni sistem.
Preporučeno
Od vrha do dna razbijaju državnu administraciju i javna preduzeća. Uvjereni da su stekli vlast zadovijek, svakodnevno po geometrijskoj progresiji proizvode teške skandale. O svemu tome šute grantojedi i grantopreži koji su znali za svaku sitnicu duši vaditi bivšoj vlasti. Danas oni gledaju da što dublje zarone “u dubinu” nove vlasti . Šute medijski i ostali tajkuni, jer nova vlast je njihova vlast. Šuti Zapad i presabira se kako je u Crnoj Gori mogao odnjiviti takvoga politikantskog monstruma i debelo mu pripomoći da dođe na vlast. Šuti i Beograd selektivno, a samo povremeno medijskim šamaranjima vraća u brazdu svoje pione koji ševrdaju. Opozicija šuti i čeka, valjda da se nova vlast do kraja kompromituje svojom zlom voljom i nesposobnošću.
GP: Jeste li očekivali da opozicione partije, prije svega DPS, odlučnije stanu u odbranu crnogorskih interesa?
Perović: Ne. Očekivao sam da odlučnije i manifestnije stanu u odbranu svojih interesa u Crnoj Gori. Dok su bile na vlasti, ove partije su svoje partikularne interese poistovjećivale s interesima Crne Gore. Držali su da ono što je dobro za njih, dobro je i za Crnu Goru.
Po nesreći, ta strategija je bila štetna i za njih i za Crnu Goru. Ne tješi me osobito što sam godinama ukazivao na štetnost takve egoističke i nedržavotvorne strategije. Da pojasnim još jednom: DPS-u je taktički bilo kurentno da sferu svoga uticaja širi tako što će pokušavati da ujedini nesjedinjive ideologije, stavove o vitalnim pitanjima Crne Gore i ljude koji se ne mogu “u istoj čorbi pomiješati.” Gledajući da stalno širi svoj uticaj, što je po sebi politički prirodno, činio je to na neprirodan način balansiranjem između suverenizma i velikosrpstva. Ovladavanje većim dijelom crnogorskog i dijelom prosrpskog biračkog korpusa, uspijevao se održavati na vlasti uz strategijski pogubnu cijenu. Cijena je bila da DPS koči suverenizam kao svoju jedinu autentičnu političku bazu, a velikosrpstvu – svom nepomirljivom političkom neprijatelju – daje goleme i kobne ustupke! Na taj način, DPS je suverenizam “zavodio za Goleš planinu,” a četništvu i crkvi Srbije davao krila!
GP: Kakav je položaj DPS-a danas ?
Perović: DPS je ipak opstao kao jaka i uticajna partija od koje će zavisiti mnogo toga u političkoj budućnosti Crne Gore. Nadam se da je njegovo vođstvo shvatilo najbitniju stvar. Naime, zbog sudbine Crne Gore, ta stranka mora vratiti u normalno stanje odnos između sebe i države iz pervertiranosti cilja i sredstava. U njemu se mora znati da je slobodna Crna Gora apsolutna vrijednost, a sve drugo, uključujući i partikularne interese DPS-a, samo sredstvo postizanja i očuvanja te vrijednosti. Ako joj i dalje interes stranke bude iznad interesa države, ne samo da će simulirati da je državotvorna stranka, nego će Crnu Goru gurnuti u strategijski poraz!
GP: Šta vladajuću koaliciju i dalje drži na okupu s obzirom na neprekidne međusobne i javne sukobe?
Perović: Njene članice na okupu drži isključivo računica da bi izgubili sve što su stekli od prošlih izbora, ako bi sami srušili Vladu i odlučili se za vanredne parlamentarne izbore. Postojeće stanje svakoj od članica koalicije na svoj način je nepodnošljivo. No, još im je nepodnošljivija misao da mogu lako izgubiti sve što su stekli participacijom u ovakvoj vlasti. Znaju oni vrlo dobro – ako bi prestao “njihov zeman,” niko od njih ili većina njih, nikada više ne bi, personalno ni kolektivno, bila ovo što je sada. Kad vlast sastavljaju popovi i službe, ne treba da čudi što su se “oslobodioci” našli u poziciji pseudo-Buridanovog magarca između dva nepoželjna plasta sijena. Nijedan nije za jelo, a mora se birati koji je “manje” nejestiv!
GP: Je li bila očekivana podjela u vladajućoj koaliciji između Demokrata i premijera Krivokapića, na jednoj strani, te URA i DF, na drugoj strani?
Perović: Nikakav zdravi politički program nije okupio ovo šareno politikantsko društvo. Od početka oni djeluju kao Alibabina družina, nestrpljiva da do posljednjeg zlatnika podijeli pećinski plijen. Usput, razvaljuju Crnu Goru da bi se odužili onima koji su ih doveli na vlast. Kad nastane čerupanje oko plijena, sasvim je svejedno ko se s kim i protiv koga udružuje, jer tu svak gleda da prevari drugoga i u svoju jazbinu odvuče cijeli plijen.
GP: Šta je zbližilo URA i DF, političke grupacije koje su formalno na dvijema ideološki suprotstavljenim stranama?
Perović: Nijesu oni ideološki ni politički suprotstavljeni. Njih udružuju dvije stvari. Prvo je želja da im Demokrate – potencijalnim političkim brakom s DPS-om – ne ugrabe cijeli plijen. Drugo je stara obaveza koju su bosovi URA i DF-a dobili od zajedničkih gazda. Valja se priśetiti, sa strane su bili instruirani i plaćeni prije desetak godina da sačine najsramotniji dokument u novijoj crnogorskoj povijesti, pod imenom nečesove Deklaracije o crnogorsko-srpskom pomirenju. Koliko je gazda URA i “medijski tajkun” uistinu iskreno bio Crnogorac, toliko su “vojvoda” i njihove tandarije bili Srbi. Ujedinio ih je tada urođeni hohštapleraj, nošen željom za vlašću i za još više para, kao što ih i danas ujedinjava.
GP: Utisak je da je uticaj Crkve Srbije na društvo u Srbiji manji nego što je u Crnoj Gori?
Perović: Crkva Srbije, od Karađorđa do danas, uvijek je imala drugorazrednu političku i duhovno-moralnu ulogu u Srbiji. Uvijek je zavisila od volje svjetovne vlasti i vjerno joj je služila. Samo jednom je ona testirala granice svoje političke moći. Desilo se to zbog Konkordata s Vatikanom, u vrijeme Vlade Milana Stojadinovića. Loše se to po nju završilo. Pod komunistima se kraće vrijeme kočoperila kao uvrijeđeno dijete koje ne priznaje realnost, ali je ubrzo postala do degutantnosti lojalna komunističkoj vlasti (“Stravić koze pase!”). Danas je predśednik Srbije neformalni patrijarh te Crkve.
GP: Šta joj u Crnoj Gori daje snagu, iz čega je crpi?
Perović: Nažalost, u Crnoj Gori je stekla veliku nelegitimnu moć. Za to treba zahvaliti crnogorskim vlastima od AB revolucije do danas. Te vlasti ne samo da nijesu imale elementarne predstave o problemu pravoslavnog pitanja i njegovoj važnosti po sudbinu Crne Gore, nego su s crkvom Srbije pravili krajnje štetne “trgovačke” aranžmane, ne shvatajući zapravo s kim imaju posla! Međutim, na fragilnim osnovama je trenutna duhovna i politička moć Crkve Srbije u Crnoj Gori. Osim kratkotrajne iluzije “pobedničke” litijaške sreće, nema ona šta ponuditi svojim pristalicama. Uostalom, nije ona tu da daje, nego da uzima. A hoće joj se, jer je stekla naviku da uzima od naroda i to ne samo ono materijalno, nego i pamet! Crnogorcima hoće da uzme dušu i sve ostalo. Hoće da rasplasti Crnu Goru. Vjerujem da će Crkva Srbije svoj veliki uzlet u Crnoj Gori ubrzo platiti velikim padom.
GP: “Pobjeda” je nedavno pisala o “spomenicama” litijaša kao preporuci za zaposlenje. Kako to komentarišete ?
Perović: Istoričar Veselin Đuretić je osamdesetih godina objavio knjigu o četničkom pokretu u Drugom svjetskom ratu. Namjera mu je bila da “naučno” utre put budućoj rehabilitaciji četništva. Postigao je suprotni učinak: do kraja je ogolio činjenicu da je četništvo bilo para-vojska, kojoj legitimitet ozbiljne vojnopolitičke snage nijesu mogli obezbijediti Vinston Čerčil ni tzv. izbjeglička Vlada Slobodana Jovanovića. Pokazao je Đuretić kako je četništvo u svojim zločinačkim poduhvatima bilo više nego originalno, a u organizacijskom smislu bijedna i imbecilna kopija partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta.
Bijeda od sklonosti imbecilnog kopiranja ponavlja se s “litijaškim spomenicama.” Partizanske spomenice su krvlju sticane u visoko moralnoj borbi za slobodu jugoslovenskih naroda. “Litijaške spomenice” zasluživane su šetnjama usmjerenim protiv države, a u službi strane institucije, koja hoće da otme sakralno blago Crne Gore. Jadom od takvih “spomenica” veliča se nacionalna i državna izdaja. Utilitarna vrijednost će im trajati do prve promjene vlasti. Poslije toga, njihovi “nosioci” će se kajati i stiđeti što su polećeli da ih se domognu da bi neđe zakučili državnu platu.
GP: Predsjednik Vlade Crne Gore više puta je javno izrekao neistine. Ministarka Vesna Bratić nije bila hospitalizovana, kako je to bilo saopšteno. Slična situacija je i s drugim ministrima u Vladi. Zašto laganje Vlade i ministara u Crnoj Gori nema nikakve posljedice?
Perović: Na ideologiji laži su došli na vlast. Nijesu oni odlučili da lažu, nego je velika “nacionalna” laž njih izabrala kao svoje službenike na određeno vrijeme. Sve što su do sada učinili s Crnom Gorom i u njoj, dijelovi su goleme laži. Javno mnijenje, njihovo glupo i providno laganje, za sada prihvata po onoj narodnoj: “Laži, lažo, da se veselimo!” S ovim ontološkim lažovima zbija šale, a u sljedećoj fazi nagrađivaće ih ruganjem i teškim prezirom.
