Crna Gora već ima strateški konsenzus i podršku građana za evropski put, ali pravi izazov je vidjeti te rezultate u svakodnevnom životu – od pravde i zapošljavanja do očuvanja životne sredine.

Pilav ističe da evropski standardi, ako se dosljedno primijene, mogu postati konkretna snaga koja direktno poboljšava živote ljudi i jača povjerenje u institucije.

STANDARD: DA LI U CRNOJ GORI UOPŠTE POSTOJI JASNA POLITIČKA I DRUŠTVENA VIZIJA ŠTA ČLANSTVO U EU ZNAČI ILI GOVORIMO O PROCESU KOJI TRAJE GODINAMA BEZ STVARNOG RAZUMJEVANJA NJEGOVIH POSLJEDICA PO DRUŠTVO?

PILAV: Činjenica je da se nikada nije više pričalo o ulasku Crne Gore u EU, o tome koliko napredujemo ili eventualno stagniramo u tom procesu. Da bi uopšte govorili o viziji, političkoj i društvenoj, moramo se podsjetiti da je sam proces itekako kompleksan i da zahtjeva uključivanje raznih faktora.

Sa jedne strane, u Crnoj Gori postoji jedan relelvantno stabilan politički konsenzus, kada je riječ o strateškom opredjeljenju Crne Gore ka EU. Gotovo sve političke strukture, bez obzira na ideološki background, deklarativno podržavaju crnogorski put ka članstvu. Ovaj konsenzus dodatno podupire visok stepen podrške kod građana, koji samu EU percipiraju kao jedan okvir za ekonomski napredak, vladavinu prava i institucionanu stabilnost. U tom smislu, možemo reći potvrdno – da postoji vrijednosna vizija evropskih integracija kao poželjnog društvenog cilja.

Međutim, ako se na trenutak odmaknemo od deklarativnog i prebacimo se na operativni i sadržinski nivo, postaje očigledno da ta vizija veoma često djeluje kao nedovoljno razrađena, prilagođena i konkretizovana. Spomenuo sam to da se integracije u javnom diskursu predstavljaju kao sinonim za “bolji život” ali se upravo time sprječava dublja artikulacija šta članstvo konkretno podrazumjeva –  što je možda I važnije za obične građane.

Može se zaključiti ipak da Crna Gora nesumnjivo posjeduje tu orjentaciju prema Evropskoj uniji, iako ta orjentacija još uvjek nije pretočena u jasnu, sveobuhvatnu viziju.

STANDARD: KOLIKO JE REALNO OČEKIVATI DA ĆE CRNA GORA ZATVORITI SVA PREGOVARAČKA POGLAVLJA DO KRAJA 2026. GODINE?

PILAV: Očekivanje da će Crna Gora zatvoriti sva pregovaračka poglavlja do kraja 2026. godine djeluje ambiciozno, ali ne nužno i nedostižno. Ipak, takvu procjenu treba uzeti sa dozom opreza.

Postoje razlozi za optimizam. Politički vrh je jasno postavio ovaj cilj, a kroz Program pristupanja za period 2026.–2027. definisani su konkretni koraci koje treba sprovesti već tokom 2026. godine. To pokazuje da postoji određeni nivo spremnosti i fokus na završnu fazu pregovora. Osim toga, činjenica da su sva pregovaračka poglavlja već otvorena, a dio njih i privremeno zatvoren, govori da proces ipak ima kontinuitet i određeni zamah.

Sa druge strane, ne treba zanemariti koliko je preostali posao zahtjevan. Upravo ona poglavlja koja su ostala otvorena spadaju među najteža – posebno u oblastima vladavine prava, pravosuđa, borbe protiv korupcije i zaštite životne sredine. Tu nije dovoljno samo usvojiti zakone; potrebni su konkretni rezultati u praksi, a za to su potrebni vrijeme, stabilne institucije i politička volja.

Dodatni izazov je što proces ne zavisi isključivo od Crne Gore. Države članice Evropske unije imaju ključnu riječ, a njihove odluke često zavise i od šireg političkog konteksta unutar same Unije. Zbog toga čak i dobar napredak ne mora automatski značiti brzo zatvaranje svih poglavlja. Zbog svega toga, može se reći da je cilj za 2026. godinu važan kao politički podsticaj i jasan pravac kretanja. Ipak, hoće li zaista biti ostvaren zavisi od više faktora – prije svega od tempa i kvaliteta reformi, ali i od političkih okolnosti, kako u zemlji tako i u Evropskoj uniji. U tom smislu, 2026. bi mogla biti prelomna godina u pregovorima, pa čak i kraj njihovog tehničkog dijela. Ipak, konačan ishod i dalje ostaje neizvjestan i zavisi od okolnosti koje se ne mogu u potpunosti kontrolisati.

STANDARD: GRAĐANI CG NEMAJU POVJERENJA U INSTITUCIJE. DA LI MISLITE DA JE PROBLEM U POLITIČKOJ VOLJI, SISTEMSKIM SLABOSTIMA ILI U TOME ŠTO SE EU PROCESI KORISTE VIŠE KAO NARATIV NEGO KAO STVARNA TRANSFORMACIJA DRUŠTVA?

PILAV: Problem povjerenja u institucije u Crnoj Gori teško je svesti na jedan uzrok, jer građani već dugo žive između obećanja i stvarnih rezultata. Jasno je da postoji kombinacija nedovoljno dosljedne političke volje, duboko ukorijenjenih sistemskih slabosti, ali i utiska da se evropski proces ponekad koristi više kao narativ nego kao stvarna transformacija društva.

Ljudi ne mjere reforme po strategijama i zakonima, već po tome da li mogu ostvariti pravdu bez prepreka, zaposliti se bez veza ili vjerovati da institucije rade u njihovom interesu. Upravo tu nastaje jaz između formalnog napretka i svakodnevnog iskustva građana. Građani mogu kratkoročno vidjeti brzinu kao efikasnost, ali dugoročno takav pristup stvara sumnju u transparentnost i kvalitet odluka.

Zato ključni izazov nije u usvajanju evropskih standarda na papiru, već u njihovoj dosljednoj, vidljivoj i pravednoj primjeni. Povjerenje se ne može tražiti — ono se gradi kroz konkretne rezultate: jaču vladavinu prava, odgovorne institucije i osjećaj da zakon važi jednako za sve. Tek tada će evropski put biti prepoznat ne kao politička poruka, već kao stvarna promjena u životima ljudi. Nažalost, stvarnost nam je drugačija…

STANDARD: KOLIKO ĆE GEOPOLITIČKI FAKTORI (NPR. SITUACIJA NA BLISKOM ISTOKU) UTICATI NA PUT CG U EU?

PILAV: Geopolitički faktori svakako utiču na tempo proširenja Evropske unije, pa time i na put Crne Gore. Svjedoci smo da je i na prethodne razgovore o proširenju EU, itekako uticao veliki broj izazova sa kojima se EU suočavala. Situacija na Bliskom Istoku preusmjeravaja pažnju lidera EU ka bezbjednosti, energetici i spoljnopolitičkim izazovima, što može usporiti fokus na proširenje, što je i za očekivati.

Međutim, za građane Crne Gore važno je razumjeti da se ključ procesa i dalje nalazi kod kuće. Da je potrebno uložiti napore da se unutardržavni procesi ostvare, kako bi spremno dočekali EU. Evropska unija često reaguje na širi geopolitički kontekst — ponekad ubrzava integracije kada želi ojačati svoj uticaj u regionu, a ponekad ih usporava kada su prioriteti negdje drugo. Ali nijedna međunarodna okolnost ne može nadomjestiti stvarne reforme.

Iz perspektive običnog čovjeka, pitanje nije samo “kada ćemo ući u EU”, već “da li živimo evropske standarde već sada”. Ako institucije funkcionišu, ako postoji pravna sigurnost i osjećaj jednakosti pred zakonom, tada članstvo postaje prirodan korak, a ne politički cilj sam po sebi. Koliko smo blizu ili daleko od toga, ostavljam građanima da sami prosude.

STANDARD: S OBZIROM DA SE EVROPSKI STANDARDI DIREKTNO VEZUJU ZA KVALITET ŽIVOTA, NA KOJI NAČIN OBJAŠNJAVATE TO ŠTO GRAĐANI U POJEDINIM OPŠTINAMA, POPUT PLJEVALJA, I DALJE ŽIVE SA OZBILJNIM PROBLEMIMA POPUT EKSTREMNOG ZAGAĐENJA VAZDUHA?

PILAV: Apsoultno, evropski standardi se itekeko vezuju za unaprjeđenje kvaliteta života, ali to moramo sagledati realno da njihovo usvajanje i njihova primjena nisu istovremeni procesi.

Primjer Pljevalja je upravo najbolji primjer za to. Riječ je o sredini koja se decenijama susrijeće sa ozbiljnim problemom zagađenja životne sredine, kao i sredini koja već decenijama sluša jedna te ista obećanja da će se upravo taj problem rješiti. Međutim, kako koja vlast dolazi, tako se I obećanja ponovno aktiviraju, bez konkretnog konačnog rješenja. Primjer Pljevalja ukazuje na nekoliko važnih činjenica. Prva je da evropski standardi postavljaju jasan cilj i pravac, ali njihovo dostizanje zahtjeva vrijeme, finansijska ulaganja, sistemske promjene uglavnom bazirane na energetike, infrastrukture i zaštite životne sredine. Drugo, možda i važnije, Pljevlja imaju specifične geografske i industrijske okolnosti koje dodatno otežavaju brzu tranziciju – uključujući konfiguraciju terena i klimatske uslove koji pogoduju zadržavanju zagađenja.

Međutim ovakvi primjeri ne smiju značiti da evropski standardi nisu djelotvorni, već da kroz ovakve izazove vrše određenu dozu pritiska u cilju pokretanja promjena.

STANDARD: DOK SE VEĆINA POLITIČKIH AKTERA ODREDILA PREMA INICIJATIVI O OTVORENIM LISTAMA, KAKO TUMAČITE ĆUTANJE BOŠNJAČKE STRANKE, DA LI JE RIJEČ O POLITIČKOJ KALKULACIJI ILI NEDOSTATKU STAVA?

PILAV: Rekao bih malo i jednog I drugog.

Otvorene liste predstavljaju reformu koja mijenja dosadašnji model kontrole unutar partijskih struktura, dajući veću moć biračima, ali istovremeno smanjujući uticaj partijskih vrhova na izbor kandidata. Za partije koje imaju stabilno i disciplinovano biračko tijelo, kao i jasno definisanu unutrašnju hijerarhiju, ovakva promjena nosi i određene rizike, uključujući potencijalnu fragmentaciju podrške i neizvjesnost u pogledu konačnih izbornih rezultata.

Kada je Bošnjačka stranka u pitanju, svjedoci smo da se nije desilo da je ova politička grupacija iznjela stav, da prije toga nije kalkulisala, otežavala, odlagala ili eventualno karikirala opšte prihvaćene procese i odluke, za koje ne bi trebalo biti nikakve sumnje, a za koje su ipak na kraju glasali, najviše u slučajevima kada za iste glasaju njihovi koalicioni partneri, PES i DF.

Međutim, posmatrano sa strane eventualnog uticaja sistema otvorenih lista na politiku Bošnjačke stranke, smaram da je njihovo ćutanje više usmjereno na  oprezno kalkulisanje, procjenu, jer kao što sam spomenuo, otvorene liste itekako mogu imati uticaj na standardne, naviknute pojedince koji se iznova nalaze  uvrhu izbornih lista, sprječavajući mnoge druge da dođu do šanse I izražaja.

STANDARD: KAKO KOMENTARIŠETE ČINJENICU DA TRI OPŠTINE (PLJEVLJA, HERCEG NOVI I NIKŠIĆ), KOJE SU POD RUKOVODSTVOM VLASTI SA DRŽAVNOG NIVOA, ODBIJAJU DA OBILJEŽE DAN NEZAVISNOSTI? ŠALJE LI SE OVAKVIM POTEZIMA LOŠA PORUKA PRED ULAZAK DRŽAVE U EU?

PILAV: Tužno, porazno ali ne i iznenađujuće. Posebno kada su Pljevlja u pitanju i kada je odnos čelnika prema svemu što ima veze sa Crnom Gorom. Ovdje naravno ne govorim o benefitima u kojima uživaju negatori svega državnog, jer im to nije mrsko, već o kontinuiranom omalovažavanju države njene istorije a i institucija.

Kada opštine najavljuju da neće obilježavati državne praznike, to ima mnogo veću i širu političku težinu od lokalne odluke. To pokazuje da ne postoji jedinstven odnos prema državi i njenim simbolima, što je indikator duboke političke fragmentacije. U stabilnim sistemima, takva pitanja uopšte nisu ni predmet spora, bilo kakve prirode.

Postavljanje evropskih standarda ne znači nužno njihovu primjenu, što je primjer u ovim opštinama. Vi na primjer ne možete očekivati evropskog partnera u čovjeku kome je Banja Luka, Prizren, Knin bliži od Brisela. To itekako može biti subjektivni osjećaj, ali kada pokrivate funckiju poput funkcije predsjednika opštine, onda morate malo da povedete računa o svojim izjavama i nastupima koje su kontinuriano antievropske, antidržavne. Mi na vašu žalost imamo sve veći antidržavni i antievropski folklor i , što je opasnije, sve veće ćutanje institucija na sve to.

Na kraju bih pomenuo legendarnog Živka Nikolića i njegovu izjavu: „Crna Gora je moj zavičaj, ni najveći idiot ne mrzi svoj zavičaj!“

TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA “ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE