Po Ure diktature

Piše,

Nemanja Batrićević

Legenda kaže da je malo koja śednica Ure mogla proći, a da Rajka Glušica ne ponudi glupost za prepričavanje. Jedne takve prilike, tokom rasprave o ulasku u vladu izbornog povjerenja, pitala je partijske kolege: „Možemo li mi kako ući u tu Vladu, a da se ne primijeti?“ Na to joj jedan od njih odgovori: „Ako mislite na zgradu Vlade. To bismo mogli.“

Ipak, kad smijeh zamre, a glupost nastavi da zuji u ušima, pitam se ima li išta čudno u tome što istaknuta partijska funkcionerka ne zna da se u javno izabranu vladu ne može ući tajno? Nema. U tom procjepu između javnog i tajnog procvjetale su mnoge karijere u Crnoj Gori, pa tako i Rajkina. U maniru cvijeta što raste samo noću, Rajka najbolje radi kad nema svjedoka. Ova doajenka naučne misli je u akademska zvanja birana javno, iako je svoje radove isključivo objavljivala tajno. Po istom principu diktatorska vlast je Rajku Glušicu progonila pred očima javnosti, samo da bi je onda ispod žita debelo nagradila.

No ipak nema boljeg dokaza za Hokingovu teoriju paralelnih univerzuma, od njene zvanične biografije na sajtu Univerziteta Crne Gore. Tamo, naime, stoje dvije paralelne Rajke Glušice. Jedna, subjektivno opisana, uvažena filološkinja i „autorka preko sto naučnih i stručnih radova i članaka“. I druga, objektivno otjelotvorena, kojoj u kategoriji „Izabrane publikacije“ doslovce stoji – „Nije pronađen nijedan rezultat“.

Štogod bio razlog ove grdne zabune, fakat je sljedeći – Univerzitet na čijem je danas Glušica čelu ne priznaje nijedan od njenih stručnih radova kao validno naučno znanje. Za akademsku zajednicu, dakle, njeno „stručno“ piskaranje vrijedi taman koliko njena trostrana tužba protiv Adnana Čirgića. S jednom važnom razlikom. Potonje, iako novijeg datuma, češće se citira.

Koliko je Glušičin kontinuitet neobjavljivanja legendaran govori i činjenica da je ona svoj angažman na Univerzitetu započela daleke 1988. godine, kad DPS još nije postojao, a Milo Đukanović u široj javnosti bio nepoznata ličnost. Uzelo je, dakle, manje vremena da se „diktatura“ uspostavi i propane, nego da Rajka Glušica objavi jedan jedini naučni članak. Ako je prośečni naučni članak dugačak 8.000 riječi, a akademska karijera Rajke Glušice traje 33 godine (12.045 dana), onda iz toga slijedi da je bilo sasvim dovoljno da predśednica Upravnog odbora napiše 0.66 riječi dnevno, pa da izbjegnemo ovu kolektivnu sramotu.

No, zašto bi ona to sebi činjela? Službenica svake vlasti dobro je znala da će, i bez te pola od jedne riječi, biti nezakonito nagrađena s dva akademska zvanja. Ako je to disidentstvo, onda ni diktatura nije što je nekad bila.

Dijagnoza

Ostavimo se za trenutak ekspertskih simptoma i pozabavimo se izvornom dijagnozom – relaksiranim Vođom. Na listi svjetski poznatih mačaka, postizborni Dritan Abazović pretekao je čak i slavnog Behemota, tvorenog u mašti majstora Mikhaila Bulgakova. Baš kao majstorov fiktivni mačak, on je takođe dio đavolje družbe. No zalud graje Kudravi Duče kako „zna sve što ne treba o drugima“, kad ne zna ono što treba o sebi. Stiješnjen između volje za moći i nedostatkom konstitucije da istu nosi, ostrvio se na intelektualce koji neće po njegovome.

Zašto vođa crno-zelene koalicije, koja revnosno prijavljuje svaku prijetnju pašnjaku i lotusovom listu, istovremeno orkestrira privođenje intelektualaca zbog javno izgovorene riječi? Stvar je, čini se, veoma jednostavna. Obračun sa intelektualcima savršena je pozornica za teatar njegovih psiholoških inhibicija. Iako šira javnost s tim nije upoznata, Dritan je i sam htio biti akademikom. Svoje je doktorske studije nastavio u Sarajevu samo zato što u Crnoj Gori nije mogao doktorirati prije nego – pazite ironije – objavi naučni rad! Eh, ti radovi. Paśa rabota.

Neostvarena ambicija zalivena viškom moći, kombinacija je koja zvuči opasno poznato. Upravo zato je Kudravi Duče klinički primjer autoritarne ličnosti. S jedne strane submisivan pred autoritetima, a s druge agresivan spram „podređenih“. To vam je ono kad se sretne sa Đukanovićem, a s lica mu se čita da bi se najradije nasred tepiha sklupčao u položaj fetusa i posao palac, radostan što ga očuh opet voli. U isto vrijeme, to vam je i ono kad se previše unese u davanje otkaza, džiberski otpisuje neistomišljenicima, blokira tviteraše, viče na poslanike, upire prstom i prijeti hapšenjima. Diktatorska psihologija, samo mu dajte vremena.

Metastaza

Kad se već nije smio obračunati s kim je trebalo, dijagnoza je metastazirala u smjeru istaknutih intelektualaca koji odbijaju marširati uz ritam velikosrpskih doboša. Okuražen otkazom pomoćnoj kafe kuvarici u bifeu Vlade, vicepremijer je u sektoru obrazovanja počeo od najboljih. Adnan Čirgić i Fakultet za crnogorski jezik i književnost nijesu slučajno odabrane mete. Kulturne i identitetske politike Vlade čija je Dritan druga frulica, usmjerene su na satiranje ideje crnogorske samobitnosti. Napad na FCJK i Čirgića lično pogađa ovu metu najmanje dvostruko.

Nije slučajno da se na tapetu prvo našla jedna jezička institucija. Jezik ima posebnu vrijednosti u svim nacionalnim i državnim ideologijama. Tvrditi da jedna nacija nema svoj jezik znači uzeti im pravo da sebe identifikuju kao zasebnu zajednicu sličnih.

Gašenjem FCJK ili promjenom statusa i upravljačke strukture, obesmislila bi se  potonja obrazovna institucija koja aktivno radi na odbrani državnog i nacionalnog identiteta Crnogoraca, kao i građanskog i sekularnog karaktera crnogorskog društva uopšte. Nije nikakva tajna da svetosavske struje unutar Univerziteta Crne Gore, CANU i Univerziteta Donja Gorica već punu deceniju pripremaju disoluciju FCJK-a, kao stožera moderne suverenističke misli.

Zato Dritane, bujrum na Cetinje. Crnogorci te čekaju.