Popov: Da se SPC pitala ne bi bilo ni Crne Gore

Predlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti je već dao značajnu korist. Pokazao je šta vlast Srbije i Srpska pravoslavna crkva (SPC) iskreno misle o Crnoj Gori, piše istoričar i poslanik DPS-a Dragutin Papović u autorskom tekstu za Dnevne novine.

Prvo je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno uticao na suvereno pravo Crne Gore da samostalno predlaže i usvaja zakone. Potom je izjavio da će Srbija preko Venecijanske komisije zamoliti da se ne usvaja Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Javno je priznao da se Srbija miješa u poslove Crne Gore. Govoreći o Crnoj Gori Vučić je, između ostalog, rekao da “srpska crkva vjekovima postoji na tom tlu”. Vučić jasno govori da je za njega Crna Gora tlo. Umiješao se u suverenost Crne Gore jer je sebi dao pravo da određuje crnogorski zakon i da čak poziva Venecijansku komisiju da zaustavi usvajanje ovog zakona. Vučić hoće da u Crnoj Gori radi ono što, prema Ustavu, ne bi smio da radi ni u državi Srbiji.

Zatim je ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić izjavio da njega kroz ovo pitanje interesuju prava Srba koji žive u Crnoj Gori i dodao: “A da li će da budu posebna država ili ne, to je drugo pitanje”. Za ministra Dačića crnogorska državna nezavisnost je još uvijek upitna, i on o tome suvereno promišlja.

Ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin je izjavio da zvanična Podgorica ne može da očekuje da će Srbija da ćuti dok joj budu otimane svetinje Srba. Vulin je umislio da je nadležan za imovinsko-pravne poslove u Crnoj Gori. To misli i generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković koji je izjavio da je Crna Gora klasična srpska država, što znači da Crna Gora pripada isključivo Srbima.

Član Predsjedništva i poslanik SNS-a Vladimir Đukanović je izjavio da je istorija SPC i srpske kulture u Crnoj Gori dobro poznata i da je “ona jedna od temeljnih odrednica tog prostora”. I za ovog srpskog zvaničnika Crna Gora je samo prostor srpske crkve i srpskog naroda. Ministar za inovacije i tehnološki razvoj Srbije Nenad Popović je izjavio da je Crna Gora stara srpska država i da su je stvarali Nemanjići i Sveti Sava. Mogao bi da obnovi lekcije iz istorije i da se podsjeti da je Stefan Nemanja osvojio državu Duklju i tom prilikom, kako je zabilježio njegov sin i biograf Stefan, opustošio svu državu i razorio: Danj, Sardu, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj i Bar, a jedino je poštedio Kotor.

I srpski patrijarh Irinej je izjavio da je SPC stvorila Crnu Goru i da bez nje Crna Gora ne bi postojala. Ni patrijarhu istorija nije jača strana. Srpska crkva nije stvorila ni Srbiju, a kamoli Crnu Goru. Da ga podsjetimo da se prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani krunisao 1217. godine, a da je srpska autokefalna arhiepiskopija stvorena (i to nekanonski) 1219. godine. Nije srpska crkva stvorila srpsku državu, već srpska država srpsku crkvu, kao što to rade sve dominantno pravoslavne države. Srpska crkva nije učestvovala ni u obnavljanju srpske države 1804-1878 godine. Nije ni mogla, jer je tada nije bilo. Crkva u Srbiji je tada bila u sastavu Vaseljenske patrijaršije, a Beogradska mitropolija je autokefalnost dobila tek 1879. godine.

Crnu Goru su stvarali njeni državotvorni vladari i narod. Savremenu Crnu Goru su stvorili svi vladari iz dinastije Petrović-Njegoš i crnogorski narod, a paralelno s tim su ojačali Cetinjsku mitropoliju iz vremena Crnojevića i stvorili autokefalnu Crnogorsku crkvu koja je postojala do 1918. godine. Da je odlučivala SPC ne bi bilo ni države Crne Gore ni crnogorske nacije. Crnogorska država ne postoji zahvaljujući SPC, nego uprkos njenom nastojanju da se Crna Gora ukine. Za SPC je Crna Gora samo srpski nacionalni i vjerski prostor, a tako misle i na ostvarenju ove ideje rade sve srpske i prosrpske partije u Crnoj Gori, koje nijesu ništa drugo nego političko krilo SPC. To je potvrđeno i u poruci sa Trojičindanskog sabora u Podgorici 15. juna koju su uputile eparhije SPC u Crnoj Gori, njihovo sveštenstvo, monaštvo i vjernici. U poruci se, između ostalog, navodi da ove eparhije imaju “osmovjekovnu kanonsku jurisdikciju na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora”. To je još jedna potvrda da SPC Crnu Goru smatra svojim vjerskim i nacionalnim prostorom na kome se, na njihovu žalost, osamostalila Crna Gora i stvorila crnogorska nacija.

Srpski političari i SPC su u debati o ovom Predlogu zakona pokazali šta misle o Crnoj Gori. Tretiraju je kao teritoriju na kojoj bi SPC trebalo da dominira. Iako je to i ranije bilo poznato, to nikada od 2006. godine nije rečeno na ovako direktan način. Uvredljive izjave svjedoče i da ove snage nijesu uvjerene u valjanost svojih izjava, jer u Crnoj Gori nema potrebe da bilo ko silom i prijetnjom dokazuje svoja imovinska prava. Sve se može dokazati pravnom procedurom, kao što i Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti predviđa. No, u SPC sumnjaju ili znaju da nemaju valjane dokaze za pravičan sudski postupak. Zato njihova kampanja ne treba nikoga da zaplaši. Crnogorska vlast samo neka nastavi da radi smireno, ozbiljno i u skladu sa zakonom i najvišim međunarod nim standardima.

Reakcija srpske vlasti i SPC je očekivana ako se ima u vidu Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Srbije iz 2006. godine kojim je određeno da “SPC ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”. Zakonom propisani etnofiletistički karakter SPC utiče na to da je ona, prije svega, srpska nacionalna institucija. No, najbitnije je da ovaj zakon Srbije demantuje stav SPC da je ona starija od Crne Gore i da je stvarala Crnu Goru. U članu 11 Zakona o crkvama i vjerskim zajednicma Srbije navedeno je: “Srpskoj pravoslavnoj crkvi priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srpskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj pravoslavnoj crkvi (“Službene novine Kraljevine Jugoslavije”, broj 269/1929).” Dakle, država Srbija je zakonom srpskoj crkvi priznala kontinuitet pravnog subjektiviteta tek od 1836. godine, odnosno, kada je doslovno riječ o SPC, od 1929. godine. To znači da ni Srbija ne priznaje kontinuitet pravnog subjektiviteta arhiepiskopije iz 1219. godine, ni patrijaršija iz 1346. i 1557. godine. SPC ni u Srbiji nema 200 godina kontinuiteta, a traži da joj Crna Gora prizna 800 godina kontinuiteta.

Zakon Srbije je još jedan dokaz da SPC u Crnoj Gori postoji tek nakon 1918. godine. SPC prije toga nema pravni subjektivitet u Crnoj Gori, i onda je za nju nezgodno pitanje čija je crkvena imovina koja je u Crnoj Gori nastala prije 1918. godine. Srbija je ovom odredbom olakšala posao državnoj vlasti u Crnoj Gori. Dokazano je da SPC nije stvarala Crnu Goru, da nije tradicionalna crkva u Crnoj Gori i da u Crnoj Gori nema pravni subjektivitet prije 1918. godine. Zato bi aktuelni državnici Srbije, velikodostojnici SPC i njihovi politički poslušnici prvo trebalo da makar prouče Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Srbije, pa da onda tumače crkvene prilike i dešavanja u Crnoj Gori. Ovako samo pokazuju ozbiljno nepoznavanje ove teme.

Piše: Dragutin Papović