Video
Gosti Zvezdane Kovač, direktorke za strategiju i komunikacije u CGO-u bili su aktivistkinja NVO ANIMA iz Kotora, Ervina Dabižinović, sociolog i univerzitetksi profesor iz Sarajeva, Dino Abazović, aktivista za ljudska prava i portparol Srpskog nacionalnog vijeća iz Zagreba, Eugen Jakovčić i istoričarka Sanja Radović iz Beograda.
Govoreći o međusobnoj povezanosti i političkoj instrumentalizaciji nacionalizma, Ervina Dabižinović istakla je da nacionalizam nije prolazna ili povratna pojava, već konstanta čije se manifestacije u Crnoj Gori danas promovišu kao cilj politike. „To više nije ni proizvod nečega, ni posljedica nečega, nego je prosto cilj“, kazala je ona, dodajući da su nacionalizmi u regionu međusobno uslovljeni i isprepleteni. „Radikalizacija jednog radikalizuje drugi i to je jedan splet u kojem se gotovo ne zna ko počinje, ko nastavlja ili završava,“ pojasnila je Dabižinović.
Dino Abazović je podsjetio na poznatu tezu Adama Michnika da su nacionalizmi u postsocijalističkim državama „posljednji pokušaj komunizma da uspostavi autoritarnu vladavinu“. Po Abazoviću, nacionalizam se ne može tumačiti van šireg političkog i kulturnog konteksta.
„Nijedan nacionalizam sam po sebi ne crpi snagu iz sebe, nego upravo u tom antagoniziranju sa drugim nacionalizmima oni se međusobno hrane, “ ocijenila je Sanja Radović. “Nacionalističke retorike nisu samo slične, one su gotovo neodvojive. Kada im se oduzme taj predznak, ne možete vidjeti razliku među njima,“ navela je ona.
Dabižinović je na poziciji da je nacionalizam u Crnoj Gori dobio nekoliko pojavnih oblika: etnički, kulturni i vjerski. Istakla je da projekat Srpskog sveta ima direktnu podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) i da je u pitanju „negacija samobitnosti crnogorskog nacionalnog identiteta“. Dabižinović je ukazala na simbiozu politike i crkve, uz ocjenu da „taj savez između institucije crkve i politike danas oblikuje i politički ideološki diskurs u Crnoj Gori.“
Abazović ističe ulogu religije u formiranju političkih identiteta na Balkanu. „Od 90-ih godina religija postaje čvrsta politička činjenica u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Danas religija živi kao da smo rođeni u njoj, a ne da je biramo. Religijski simboli na ovim prostorima prošli kroz proces profanizacije i potom resakralizacije kao nacionalni simboli par excellence”, kazao je on, ističući da je problem što religija više ne prenosi univerzalne vrijednosti. „Danas jedan veliki broj ljudi ne pravi razliku između nacionalnog i vjerskog identiteta,“ zaključuje Abazović.
Eugen Jakovčić je nacionalizam u Hrvatskoj opisao kao „žilav i vrlo prilagodljiv“. Podsjetio je na histeriju oko ćiriličnih tabli u Vukovaru i na institucionalnu šutnju crkvenih struktura u tim trenucima. „Obratili smo se papi Franji jer biskupi i sveštenici nijesu reagovali,“ ispričao je on.
„Revival ustaštva je tinjao od 90-ih. HDZ i Franjo Tuđman su tu učinili medvjeđu uslugu Hrvatskoj,“ naveo je Jakovčić u osvrtu na pokušaj relativizacije ustaške prošlosti. Upozorio je na trendove kao što su koncerti sa nacionalističkim pozdravima i tolerisanje ustaških simbola. „U Zagrebu ćemo uskoro imati pola miliona ljudi koji će uzvikivati ustaške pozdrave. Iza toga uvijek stoji politika,“ kazao je on.
„Grafiti i murali u Beogradu nisu spontani – oni su planski i uniformni. To je koordinisana kampanja da se stvori osjećaj da svi misle isto,“ kazala je Sanja Radović, opisujući stanje u Srbiji kao zabrinjavajuće, uz sistematsku proizvodnju nacionalističkog narativa kroz medije i javni prostor. Ukazala je i na važnost lokacije simbola, poput murala Ratku Mladiću: „Ti murali godinama nisu bili problem dok nisu stigli u centar grada – tada je počela borba.“ Ona smatra je i da je medijski pritisak konstantan, zbog čega je teško razlučiti da li je nacionalizam došao odozgo ili odozdo. „Da bismo znali šta ljudi stvarno misle, moralo bi proći deset godina bez dominantno nacionalističkog narativa u medijima,“ objašnjava ona.
„U jednom periodu su političari pokušavali da budu pristojniji, proevropski, pa su smanjili nacionalističku retoriku, ali se ona izmjestila na stadione, u kazališta, među navijače. A sad se ponovo vratila i u institucije“, podsjetio je Abazović na širi fenomen, a Jakovčić je dodao: „Kad god političarima zatreba pomoć nacionalizma, oni odmah posegnu za njim.“
To što predsjednik Skupštine Crne Gore nije građanima čestitao Dan nezavisnosti, Dabižinović vidi kao politički signal, a ne slučajnu grešku. „To otkriva zapravo i tu namjeru tih politika i daje taj odgovor da ni danas nezavisnost Crne Gore u toj političkoj grupaciji nije nikakva izvjesnost“, rekla je Dabižinović, upozorivši na način na koji se simboli koriste da „raspiruju istorijsku traumu“.
„Nacionalizam ne dolazi samo s jedne strane – on je komplementaran i kompetitivan. Jedan nacionalizam hrani drugi, a svi zajedno prikrivaju ključne društvene probleme – siromaštvo, korupciju i građansku obespravljenost“, opomenuo je Dino Abazović.
Eugen Jakovčić je govorio i o političkim manipulacijama kolektivnim mitovima u Hrvatskoj, posebno kroz narative o „Oluji“ i Vukovaru, uz napomenu da „ko ide s činjenicama kontra tih mitova, odmah je detektiran kao neprijatelj.“ Istakao je da 30 godina nakon rata u Hrvatskoj još uvijek nije moguće čuti pluralne glasove u javnom prostoru kada su u pitanju ratna sjećanja. „Mi ne možemo u javnom obilježavanju vidjeti različite diskurse. Uvijek se govori samo o povratku hrvatskih izbjeglica, dok se prešućuje da su neki drugi ljudi istovremeno napuštali svoje domove“, naglasio je Jakovčić.
Govoreći o novima generacijama, svi su izrazili zabrinutost zbog depolitizacije mladih i nedostatka solidarnosti.
„Nacionalizam razoružava empatiju i razara društvenost. Zajednice teško komuniciraju, a to je najveći uspjeh nacionalizma“, rekla je Ervina Dabižinović. Jakovčić je dodao da je „otupio senzibilitet mladih, koji su fokusirani samo na svoje male teritorije, dok empatija prema drugima gotovo ne postoji“. Posebno je kritikovao političke elite koje izostankom reakcije na globalne tragedije, poput one u Gazi, „uče mlade da budu indiferentni“.
Jedna od rijetkih svijetlih tačaka, složili su se gosti, jesu studentski protesti u Srbiji. „Nacionalizam u Srbiji aktivno razbija svaku vrstu društvene kohezije. Ali, upravo su studenti pokazali da je moguće povezivanje,“ rekla je Sanja Radović, upozoravajući da su studenti, čim su podigli glas protiv korupcije i nepravde, odmah optuženi za antidržavno djelovanje. „Prva reakcija vlasti bila je da ih proglase izdajnicima, ali oni nisu na to reagovali – to je njihov najveći uspjeh,“ podsjeća ona.
U završnom dijelu emisije otvoreno je pitanje Evropske unije kao političkog cilja i realnosti. Jakovčić je rekao da je Hrvatska „propustila da odigra ključnu ulogu“ kao uzor regionu. „Umjesto da smiruje nacionalizme, Hrvatska je postala zemlja s nacionalističkom, gotovo šovinističkom vladom,“ kazao je on. Ervina Dabižinović je dodala da bi prijem Crne Gore u EU bez stvarnog suočavanja s prošlošću bio „medveđa usluga“, poručujući da je „važno da ne uđemo u EU dok ne riješimo bazične stvari koje ovdje ne valjaju i koje generišu kompletnu situaciju“. Sonja Radović je upozorila da je podrška EU u Srbiji pala ispod 40%, dijelom zbog nejasnog stava same Unije. „Građani nemaju povjerenja jer EU često ćuti kada vlast prelazi crvene linije. A kad imate ekonomske probleme, autoritarni režim i nedostatak vanjske podrške – dobijete idealne uslove za bujanje nacionalizma,“ zaključuje ona.
Cijela emisija je dostupna na linku: https://www.youtube.com/watch?v=Bup6Dh7eDPM
Preporučeno
Emisija je producirana kroz projekat CGO-a “Evropeizacija kroz Građanski ugao” podržan kroz regionalni program SMART Balkan – Civilno drustvo za povezan Zapadni Balkan, koji sprovodi Centar za promociju civilnog drustva (CPCD), Centar za istraživanja i javne politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) a finansijski podrzava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveske. Sadrzaj emisije iskljuciva je odgovornost CGO-a i sagovornika, i ne odrazava nuzno stavove CPCD, CRPM, IDM i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveske.
