Video
Od izbora je prošlo tri sedmice, kakva je situacija u Crnoj Gori, da li je napetost splasla?
Samo na površini. Na ulici više nema euforičnih pristalica DF, koji barjače obilježjima Srbije i prijete manjinama i neistoimišljenicima. Manjine, međutim, i dalje žive u strahu, a otvoreno ga priznaju samo najhrabriji. Strašno je šta su doživjeli muslimani na sjeveru Crne Gore, pogotovo u Pljevljima, uoči izbora i nekoliko dana nakon njih.
Stid me je, kao građanina Crne Gore, što im se, opet, kao 90-ih, život pretvorio u košmar, što država nije uspjela da ih potpuno zaštiti od terora sljedbenika ideologije i djela Pavla Đurišića i Ratka Mladića, što je dio javnosti učinio sve da se taj teror nad njima sakrije ili minimizira, što su poniženi do mjere da ne smiju da progovore o drami koju preživljavaju.
Nijesam iznenađen, samo zgađen pokušajima medija koji su neraskidivo vezani uz tri liste koje su osvojile 41 mandat, da manipulišu suštinom tih događaja, shvatajući da opasno kompromituju dolazeću vlast. Razočaran sam sporim i mlakim reakcijama zapadnih ambasada na fizičko nasilje i govor mržnje, na povampireni fašizam i gaženje po temeljnim vrijednostima zapadne civilizacije.
Ali zar sporazum tri pobjedničke koalicije nije trebalo da spriječi takav razvoj događaja?
Sporazum je početni ustupak antizapadnog, pansrpskog i proruskog Demokratskog fronta najmanjem subjektu buduće vlasti, GP URA. Tačnije, imajući u vidu komešanja koja se dešavaju unutar DF kao daleko najjačeg (imaju 27 poslanika) subjekta „Trojnog pakta“, ustupak nosioca liste „Za budućnost Crne Gore“ Zdravka Krivokapića i onih koji stoje iza njega. On je posljedica puke činjenice da URA, kao predvodnik koalicije „Crno na bijelo“ ima „kontrolni paket“ od četvoro poslanika i da su za listu Dritana Abazovića, u ovom trenutku, ciljevi koje je DF promovisao u kampanji, ali i godinama unazad, prevelik zalogaj.
Uzgred, jeste li čuli da u Beogradu taj sporazum zovu “Amfilohije”?
Da, to se uklapa u priču koja kruži u Crnoj Gori – navodno je taj mitropolit Srpske crkve naložio Zdravku Krivokapiću da ne škrtari s ustupcima, jer je krucijalni cilj predstojeći popis stanovništva. Do tada, Vlada mora da funkcioniše, a na tom popisu broj Srba mora da bude veći od broja Crnogoraca.
Samo da još kažem da je sporazum sedativ za zapadne ambasade, jer sadrži obećanje da Crna Gora neće mijenjati spoljnopolitički kurs.
Konačno, vjerujem da je na njegov sadržaj uticao i nevjerovatan skup na Trgu nezavisnosti u Podgorici, kao i onaj ispred Cetinjskog manastira. Energija i broj okupljenih bili su upozorenje da izborni poraz vladajuće koalicije nije poraz suverenista, one snage koja neće Crnu Goru kao koloniju unutar „srpskog sveta“.
Potpisnici sporazuma su praktično na suprotnim polovima političke scene. Kako na sporazum gledaju, recimo, glasači URA-e?
S pravom kao na svoj trijumf. U tom je sporazumu sve po njihovoj mjeri. No, imam utisak da se i unutar te političke grupacije već počinju pitati: koliko su, sa 5,5 odsto glasova i četiri poslanika, realno u stanju da principe Sporazuma pretvore u agendu buduće Vlade i politiku dolazeće vlasti, pogotovo u vrijednosti na kojima će raditi njihovi koalicioni partneri iz DF, odnosno koalicije „Za budućnost Crne Gore“.
A kako gledaju glasači Demokratskog fronta?
Tamo je sve naopako u odnosu na njihove političke ciljeve, ideologiju, emocije… Ne vidim kako bi mogli biti zadovoljni, niti do mene dopiru informacije da jesu. Jasno je da će SPC morati na terenu da nastavi politički rad, ovaj put objašnjavajući glasačima DF kako treba da se strpe dok prođe popis i dok se ne steknu uslovi za izbore na kojima će velikosrpski kleronacionalisti pobijediti dovoljno ubjedljivo da sami formiraju Vladu.
Pobjednici najčešće ističu da neće biti osvete, tj. revanšizma, zašto se uopšte to naglašava? Da li ono što se dešavalo proteklih nedjelja, počev od izborne noći do danas govori u prilog tome?
Ne bih se saglasio da „najčešće ističu“. Rekao bih -ponekad pomenu. Čak se i nosiocima lista (konkretno Dritan Abazović) ili njihovim prvim pobočnicima (glavni savjetnik Zdravka Krivokapića) omakne poziv na gašenje medija, prijetnja smjenama, sudskim procesima… Nijesam na društvenim mrežama, ali imam informacije da je tamo drugi ešalon „Trojnog pakta“ u ekstazi povodom te teme.
Teško je bilo očekivati da tako dugo kumulirana frustracija ne pokulja vani i u toj formi. Istina je da su lideri tri liste poslali nekoliko poruka kontra takvoga ponašanja. Ne bih rekao da ih je njihovo biračko tijelo uzelo za ozbiljno.
A ima li reakcija pomenutih zapadnih ambasada?
One, kao i OEBS na tu hajku protiv novinara reguju sporo, mlako ili nikako. Imam informaciju da je ambasadorka SAD bila obaviještena da je nekoliko mlađanih fašista u izbornoj noći došlo pod moj balkon i provociralo. Riješili smo to sami, uz podršku komšija, ne treba mi bilo čija zaštita, prezirem komercijalizaciju statusa žrtve, ali događaj pominjem kao primjer odsustva principa, pošto su u slučaju ranijih nasrtaja na novinare nekih drugih medijskih kuća ambasadori bili na licu mjesta brže od policije.
Na mitingu u Podgorici pjevalo se „ne može nam niko ništa jači smo od Srbije“, na Cetinju puštane Tompsonove pjesme. Kako gledate na to?
Kao ne beznačajne pojave, koje spinovanjem treba pretvoriti u suštinu skupova koji su pokazali kako se voli građanska, multietnička, nezavisna Crna Gora.
Kakve veze sa skupom ispred Cetinjskog manastira ima to što je, satima kasnije, u nekom kafiću na Balšića pazaru pušten Tompson? A Jadranka Barjaktarović nije to pjevala na mitingu, nego takođe u jednom podgoričkom kafeu. Poštenije bi bilo da se, oni koji po svaku cijenu crnogorske suvereniste hoće da predstave kao ustaše, zapitaju dokle su stigli u mržnji prema svemu crnogorskom i da li je čudno kad se revolt zbog brutalnog potiranja naše države i identiteta ispolji kroz pjesmu koju ste pomenuli.
Kako vidite buduću političku ulogu Amfilohija Radovića?
Pa, ako je Zdravko Krivokapić u jednom intervjuu kazao da mu je uzor Mahmud Ahmadinedžad, pogodite ko je kandidat da bude crnogorski Ali Hamnei? Otkad je došao u Crnu Goru, prije trideset godina, Risto Radović bavi se gotovo isključivo utjerivanjem srpstva i progonom crnogorstva iz svijesti pravoslavnog stanovništva Crne Gore. I ono malo vremena koje posveti vjeri, dio je te, osnovne misije – njegovo pravoslavlje je svetosavlje, kleronacionalizam koji nikakve veze nema sa Svetim Savom. No, Amfilohije je propagandna lokomotiva propagandne mašinerije koja zna kako treba sa neobrazovanim, zatucanim, uplašenim, sujevernim… Pogledajte nesrećno Berane u kojima hara korona, a, prije neki dan, popovi idu glavnom ulicom i tamjanom gone virus.
Amfilohije Radović vraća Crnu Goru u srednji vijek duhovno, da bi mogao u njoj voditi politiku krvi i tla. Kandidat za premijera, prof. dr Zdravko Krivokapić ljubi mu ruku odmah nakon objave izbornih rezultata! Da, ovom slikom kažem da će Amfilohije raditi šta mu je ćeif i jedina prepreka u tome biće mu suverenisti, a ne nova vlast. Njegova najava vraćanja Aleksandrove kapele na Lovćen i gradnja crkve na Cetinju je igranje šibicom u magacinu sa eksplozivom.
Zna li se u ovom trenutku nešto o personalnom sastavu buduće vlade?
Previše spekulacija i premalo pouzdanih informacija. U trenutku kad radimo intervju (intervju je rađen u ponedjeljak 21. septembra, a konstitutivna sjednica Skupštine zakazana je za srijedu 23. septembar – prim. N.M.) ne zna se čak ni ko će biti predsjednik parlamenta, a kamoli ministri. Javnost s više pažnje prati najave ko neće biti u Vladi.
Kako sada stvari stoje, pod velikim je upitnikom ulazak u izvršnu vlast lidera DF?
Ne samo stoga što su Andrija Mandić i Milan Knežević prvostepeno osuđeni na po pet godina zatvora zbog učešća u pripremi nasilnog preuzimanja vlasti, uoči izbora 2016. a Nebojša Medojević pod istragom zbog sumnje da je umiješan u pranje novca, nego i zbog njihove otvorene proruske politike.
Sudeći po reakcijama medija pod njihovom kontrolom, njih trojica, ali i brojni istaknuti predstavnici istočnog državnog kursa Crne Gore, ne mire se sa takvom vizijom podjele funkcija u budućoj vlasti. Naprotiv, izgleda da su zagrizli baš tamo đe je otpor najveći – MUP, odbrana, Agencija za nacionalnu bezbjednost…
Važniji je naravno program, šta se tu može očekivati?
Prvi i najveći problem buduće vlade biće epidemijom ispražnjena državna kasa i velika spoljna zaduženost. Bojim se da nema eksperata koji bi, barem ne brzo i lako, mogli da riješe taj problem. Zato vjerujem da će, po Vučićevom obrascu, umjesto plata i penzija, građanima ponuditi procesuiranja nosilaca funkcija koje su prethodnih godina označavali kao korumpirane.
Najavljen je set zakona, poput Zakona o porijeklu imovine, koji će obradovati ogromnu većinu građana Crne Gore. Potencijalni problem za novu vlast je što bi i gomila njihovih pokrovitelja morala da dokaže porijeklo ogromnog bogatstva, stečenog u statusu „žrtve režima“. Ili što bi za Zakon o lustraciji trebalo da glasa istaknuto pero ratnohuškačke „Pobjede“ iz prve polovine 90-ih, poslanici koji su u Skupštini, u prethodnom sazivu, veličali Ratka Mladića i Radovana Karadžića, relativizovali genocid u Srebrenici…
Ako ministarstva „sile“, policija i ANB ostanu van domašaja ultradesnog, proruskog DF, vjerovatno će kao kompenzaciju dobiti ministarstvo kulture, obrazovanja, sporta… Resore preko kojih će institucionalno posrbljavati Crnogorce, još drskije prekrajati crnogorsku istoriju, na crnogorsku kulturnu baštinu stavljati srpski pečat, štampati falsifikate o državnom trošku.
Za one koji znaju barem minimalno suštinu identitetskih problema, dovoljno je da čujete Zdravka Krivokapića kad kaže da nije “prosrbijanski, nego procrnogorski“ i da razumijete da je – prosrpski!
Kakvi bi mogli da budu strateški ciljevi novih vlasti?
Upravo sam Vam rekao šta je suštinski, konačni cilj koalicije „Za budućnost CG“, koja je, zapravo, DF stopljen sa Srpskom crkvom: pretvaranje građanske Crne Gore na Zapadu u svetosavsku, srpsku Crnu Goru na Istoku. Demokrate, taj prethodnih dana najtiši konstituent buduće vlasti, uglavnom su sastavljeni od bivših unionista i samo su u identitetskim pitanjima „light“ varijanta DF.
GP URA ne može biti nikakva brana realizaciji toga plana. Oni se mogu baviti demontiranjem sistema, depolitizacijom institucija, jačanjem pravosuđa… S koliko iskrenosti i uspjeha, vidjećemo.
Šta će biti sa DPS-om, hoće se raspasti kao što pojedini pišu. Nebojša Medojević traži da se zabrani?
Nebojšu Medojevića, odavno, malo ko uzima ozbiljno. Ne vjerujem da će se DPS raspasti, a ni da će ostati kakav je. Iako su i sada najjača stranka pojedinačno, očigledno je da im treba temeljno resetovanje, kadrovsko čistilište i obnova. Ne vjerujem da će programski bilo šta važno mijenjati, po cijenu da ih napusti dio članova i simpatizera kojima je SPC važnija od države Crne Gore.
Kakav je Đukanovićev položaj, hoće li ostati na čelu partije i da li će pokušati da je rekonstruiše?
Iznenadilo bi me da Đukanović sada napusti čelo stranke. Vjerujem da je u toku temeljna analiza izbornog neuspjeha i da slijedi kadrovsko čistilište. Đukanović je poznat kao čovjek koji se teško odriče saradnika. Neko u tome vidi njegov kvalitet, neko slabost. Čini mi se da sad svi smatraju da su duboki rezovi neminovnost i uslov opstanka DPS.
Kakav je odnos stranih činilaca prema Đukanoviću, vide li u njemu i dalje partnera ili bivšeg čovjeka čiji su dani u politici, a možda i na slobodi odbrojani?
Formulacije su uglavnom kurtoazne. No, dalo bi se zaključiti kako su stranci zadovoljni što je, nakon trideset godina, došlo do promjene vlasti. Navodno, neki ambasadori i šokirani činjenicom da Đukanović nije izveo tenkove (kojih CG, inače, nema) na ulicu!? Imam utisak da se od tog početnog zadovoljstva smjenom koalicije okupljene oko DPS, klatno polako pomjera prema pitanju kakva Vlada i vlast dolazi? Koja je njena agenda i na kojem sistemu vrijednosti će počivati.
U intervjuu TVCG, Dritan Abazović je priznao involviranost stranog faktora u kreiranje dolazeće vlasti,potvrdivši da strane ambasade očekuju da URA ne prepusti DF-u resor unutrašnjih poslova, odbrane, nacionalnu bezbjednost… Šta to znači? Da „kvinta“ smatra nepouzdanim političke subjekte sa kojima će URA u koaliciju? A, istovremeno, raduje se silasku sa vlasti Đukanovićevog DPS i koalicije suverenista koji su Crnu Goru uveli u NATO i doveli u predvorje EU, trpeći ogroman pritisak Rusije i preuzimajući sve rizike suprotstavljanja Moskvi.
Abazović se u tom intervjuu posebno zahvalio ambasadi Njemačke, čime je, možete biti sigurni, posebno kompromitovao u očima velikog dijela crnogorske javnosti. Jer, ne očekujete od države koja je postavila standard denacifikacije, u kojoj predsjednica CDU podnosi ostavku zbog najave paktiranja sa ultradesnom AFD na regionalnom nivou, da u Crnoj Gori kreira vladu sa strankom koja slavi ratne zločince, negira genocid, govorom mržnje prema manjinama inspiriše događaje poput onih u Pljevljima i Beranama… No, dugo već gledamo zapadne ambasadore koji u Crnoj Gori podržavaju -moralno, finansijski i politički, ono protiv čega se bore u svojoj državi.
Đukanovićeva pozicija je očigledno teška, prvi put je u ovakvim okolnostima, ali ne bih rekao da je spreman na predaju. Mandat predsjednika Crne Gore traje mu do 2023. Ne vjerujem da se liderima EU dopala Đukanovićeva poruka iz intervjua za „FACE“ televiziju, ali vjerujem da će se, barem oni sa ozbiljnim državničkim kapacitetom, njome malo više pozabaviti. Upozorenje na opasnost od velikodržavnih projekata u regionu i posljedica koje bi imali, razumjeti kao blefiranje političara satjeranog u tjesnac nakon izbornog poraza, mogu samo nedorasli ovom istorijskom trenutku.
Da li je stvarno, kao što kažete ugrožena građanska i antifašistička orijentacija Crne Gore?
Naravno da jeste. Pa rekao sam Vam da koalicija „Za budućnost Crne Gore“, koja nije odustala ni od jednog svog cilja, ima 27 mandata, dakle – dvije trećine nove parlamentarne većine. I, da vaše čitaoce podsjetim, za njih je Ratko Mladić heroj, oni hoće spomenik Pavlu Đurišiću, ne žele državu u kojoj neki „Mevludin“ može da primijeni zakon na nekom „Matiji, za njihovog duhovnog vođu muslimani su „lažni ljudi“, NATO je „četvrti rajh“, Crnogorci su „Đilasova kopilad“, Crna Gora je stvorena u „Brozovom jajcu“ od onoga od čega se „pita ne pravi“, a pljevaljski koljači iz Drugog svjetskog rata, pop Maca i pop Šiljak su zvanični sveci SPC. Pa, sad, ako mislite da je antifašizam i građanski koncept, sa takvom vlašću na sigurnom, onda se Crnoj Gori stvarno desila sloboda.
I šta sad?
Postoji alternativa. Nju ste vidjeli na Trgu nezavisnosti i ispred Cetinjskog manastira. A to je samo dio energije i građana koji će braniti građansku, antifašističku Crnu Goru. Mali smo sistem i dobro se znamo, garantujem vam da bi neki visoko pozicionirani na poslaničkoj listi GP URA, neki koji iz sjenke jako utiču na politiku te stranke, radije proveli minut na ova dva patriotska skupa, nego vijek na litijama. To važi i za ogromnu većinu glasača te stranke.
Zato je „kolonijalna posluga“, kako od milošte suverenisti zovu jedan medijski koncern i gomilu NVO, besprizornom kampanjom pokušala da te skupove predstavi kao pokušaj prekrajanja izbornih rezultata.
Ništa od toga, bila je to čista, iskonska, nadpartijska, građanska, prozapadna, suverenistička Crna Gora. Nema načina da tu energiju i tu snagu iko ubije.
Vjerujete li u tezu da je sve ovo dogovor Vučića i Đukanovića. I Zdravko Krivokapić je pothranio te spekulacije.
Preporučeno
Jeste, i odmah dobio packu iz DF. Ta teza je besmislica. Brutalnu agresiju Srbije prema Crnoj Gori, muk kojim je to pratio Zapad i činjenicu da Podgorica nije preduzela gotovo ništa da se odupre, treba analizirati, ali objašnjenje sigurno nije u nekakvom tajnom paktu Vučića i Đukanovića.
