Pozorište beščašća ne miruje ni u vrijeme pandemije

U agresivnom opanjkavanju uspješnih podsticajna je mržnja, nedostatak empatije i moralne inteligencije. Figura zavidljivca opstaje kao konstanta političkog nasilja, palanačkog stila življenja i njenog trivijalnog pozorišta. To surovo i sirovo pozorište nepogrešivo se uklapa u društveni ambijent u kome preovlađuju ekstremistička ponašanja kao svojevrsna patologija. U tom pozorištu predstava beščašća odigrava se neprestano, kaže u intervjuu Vikend novinama univerzitetski profesor, sociolog i kulturolog, prof. dr Ratko Božović odgovarajući na pitanje da prokomentariše napade srpskih tabloida na Crnu Goru posebno njenog predsjednika Mila Đukanovića koji ne prestaju ni u vrijeme pandemije koronavirusa.

Božović dodaje da to pozorište ima i svoje reditelje i svoje glumce, bez imena i identiteta i da je to tako da bi se izbjegla kritička javnost i kritička opservacija. “Kritika je sušta suprotnost njihovom tajnom pozorištu u kome su njegovi protagonisti kukavice koje se skrivaju od javnosti, potpisuju druge da bi im se zametnuo trag. Njih najviše angažuju protagonisti tajne države iz koje se inače najčešće i regrutuju. To je razlog što se i tamo i ovdje, jednostavno, svako može zlom voljom zavidljivaca biti oklevetan najgnusnijim lažima. I nikome ništa! Često se u tome gubi svaki obzir i najelementarnija pristojnost. Dovoljno je zato zaviriti u pomenute opskurne tabloide, pa da se shvati da se smišlja intriga isključivo zato da se ogovarani degradira u društvenom, moralnom i profesionalnom smislu. Tada se zlobne namjere zavidljivaca pretvaraju u čin individualne i društvene destrukcije. Ne stradaju samo pojedinci nego i istina, društvene institucije i javni moral”, ističe Božović.

Prisustvujemo pravoj poplavi dezinformacija, poluistina, što dodatno stvara konfuziju i nesigurnost. Pominju se teorije zavjere o tome kako je i gdje nastao virus, unose tenzije u situaciji kada nam treba više solidarnosti i empatije… Ko i zbog čega ima interesa da u ovoj situaciji plasira neistine i poluistine? Kakve će biti posljedice?

BOŽOVIĆ: Ako ostanemo na našem terenu, stvarnost dobija entropijsku sliku. Dovoljno se podsjetiti da je u godini iza nas izbrojano 945 lažnih vijesti na naslovnim stranama četiri najtiražnija srbijanska tabloida. Laži i empatija ne idu zajedno. Solidarnost i solidnost moraju imati kao svoj temelj istinu. A kad nema slobode nema ni istine. Ne znam da li ste zapazili da je kompanija Tviter objavila 2. aprila da je izbrisala 8.558 takozvanih bot naloga kreranih isključivo za promociju Vučića i njegovih naprednjaka. Privođenje novinarke Ane Lalić, koja je pisala o stanju u Kliničkom centru Vojvodine, samo zato što nije bilo usaglašeno sa zvaničnom verzijom. Novinarka je puštena da se brani sa slobode kada je Ana Brnabić povukla restriktivnu uredbu na osnovu koje je novinarka uhapšena. A ideja o centralizaciji informisanja nije samo priznata glupost već i saznanje kakvo informisanje našoj vlasti odgovara. Zato su im najbliži tabloidi i televizije s nacionalnom frekvencijom. To su njihove tačke oslonca za sigurnu vladavinu. A pomenuta glupost ličila je na spinovanje i prilika da se umiješa svemoćni predsjednik koji o svemu odlučuje. Hapšenje novinarke Lalić, kao da je u pitanju kriminalac, velika je sramota i poniženje novinarske profesije. Vidjeli smo i koji novinari traže za koleginicu sankcije, novinari tabloida. A kad bi postojala kritička javnost bilo bi jasno da nijesu samo glasine havarija komunikacije već i prećutane, odložene i simulirane informacije. I to je prevaralogija, naše umijeće.

Šta je pokazala pandemija koronavirusa, odnosno šta je sve izbacila na površinu?

BOŽOVIĆ: Prvo da krenem od sebe. Meni je uvijek bilo nedovoljno vremena da ostvarim svoje zamisli. To je ranije bilo slobodno izabrano vrijeme samoće ili dokolice. Ovo sada je nešto drugo jer “vuče” na usamljenost koja je nametnuta, programirana, neslobodna. Nijesam siguran da u njoj umijem da ispravno razmišljam i rasuđujem. Sada sam kao nikad pred televizijskim ekranom sve u očekivanju dobrih vijesti, a one nikako da stignu. A kad toga nema, vraćam se čitanju i pisanju, ali me i tada ne napušta upitanost: da li je čitanje i pisanje posljednja odbrana ljudske ličnosti i čovjekovog dostojanstva u ovo doba civilizacijskog poniženja? Možda bi valjalo činiti mnogo više i za sebe i svijet oko sebe kad se izađe iz ove zagrade. Za ovo šta se sada dešava, sve više sam siguran da se priroda sveti ljudima zbog njihovog nemilosrdnog nasilništva nad njom. U svom surovom gospodarenju nad prirodom, čovjek je prizvao osvetu prirode koja će dugo trajati, a može se završiti gigantskom tišinom, kako je već primijećeno. Oprostite, za trenutak zaboravih da se u ovom trenutku očekuje bar malo optimizma iako je negdje odlepršao. Dako se vrati!

Ova pandemija došla da nas probudi iz dugotrajne uspavanosti i velike ravnodušnosti. Moramo se probuditi i promijeniti. Promijeniti i stil postojanja i vrijednosti življenja. I to ne samo lokalno već i globalno.

Mnogi analitičari kažu da ništa više neće biti isto. Kako vidite Evropu nakon pandemije?

BOŽOVIĆ: Istorija dvadesetog vijeka pokazala je u nas kako je biti u slijepoj ulici svjetske periferije. Da je prema evropskom svijetu bilo i nekritičkog idolopoklonstva bilo ga je. Da je bilo prizemne imitacije svega što dolazi sa zapadne strane bilo je. Da je bilo uzaludnih snova o evropskom raju bilo ih je. Da je bilo varljivih nada bilo ih je. Da je bilo neuzvraćene ljubavi bilo je. Ali više od svega bilo je temeljnog nerazumijevanja onoga što čini suštinu evropskih vrijednosti, a odnosi se na demokratiju, ljudska prava i osvajanje čovjekovih sloboda. Ni Evropa danas nije ono što se našlo u našim lakomislenim očekivanjima. U njoj su zavladali tektonski poremećaji i to ne samo zbog izlaska Velike Britanije i zbog mogućnosti novih izlazaka drugih država već i zbog toga što su i tamo prisutne velike nevolje: što zbog izbjegličke krize, što zbog terorizma, što zbog porasta desničarskog ekstremizma i fašizma, što zbog posustajanja demokratije. A evo sada i koronevirusa.

I EU je na ispitu…

BOŽOVIĆ: Svakako, EU je na ispitu zrelosti, ali su na velikom ispitu i one države koje joj teže. Nevolja je što i dalje preovlađuje siromaštvo, stranačka i autoritarna politička kultura, umjesto demokratske političke kulture kulture tolerancije, dijaloga i kompromisa. Bez mostova do Evrope nije se moguće obračunati ni sa provincijalnom zatvorenošću, nedostacima u društvenim reformama i civilizacijskim promjenama. Ali, da bismo riješili nesuglasice sa Evropom moramo najprije da riješimo nesuglasice sa sobom. A Evropi će se vjerujem događati svašta. To već ne može predvidjeti ni najbujnija ni najlucidnija mašta.

Kako, kao sociolog, vidite uticaj pandemije koronavirusa na naš region? Hoćemo li više sarađivati ubuduće ili će se postojeći animoziteti produbiti? Što će biti presudno za budućnost regiona nakon pandemije?

BOŽOVIĆ: Mislim da sam djelimično s prethodnim odgovorom “pokrio” i ovo pitanje. Bilo bi dobro da nestanu evropske predrasude prema kompletnom Balkanu. Prečesto se zaboravlja da je Balkan kolijevka evropske kulture. Opisivan kao “drugo” u odnosu na Evropu i civilizovan svijet, kao surogat ukrštanja hrišćanskih i islamskih vrijednosti, dio je stereotipa koji se označava kao pogrdna odrednica balkanizam. U kazivanjima brzopletih evropskih tumača nevolja i zaraćenosti balkanskih naroda ima često i previše umišljene superiornosti koja ne primjećuje nikakva sagrešenja svijeta u odnosu na Balkan, ali će zato s lakoćom tvrditi da Balkan ne pripada Evropi.

A što se tiče našeg regiona, sa strukturalnim promjenama u svim aspektima postojanja valjalo bi stići do samorazumijevanja i razumijevanje drugih kako više ne bi djelovali kao posvađana braća kojima je i veliki mozak mali i premali. Iskreno pomirenje i uspon povjerenja važne su pretpostavke, uslov svestrane saradnje. Bilo bi dobro da političari u aktivnoj i neprestanoj saradnji slijede stvaraoce u kulturi.

Najprije je govorio On, dugo, dugo…

Kakva je situacija u Srbiji? U nedavnom intervjuu kazali ste da ne dovodite u pitanje dobre namjere, ali da one nisu dovoljne, da je ponašanje vrha vlasti krajnje neuravnoteženo, te da zato postoji kriza povjerenja. Da li se pandemija koristi za politički, odnosno predizborni marketing?

BOŽOVIĆ: U beogradskom listu Danas govorio sam da je od samog početka pojave koronavirusa dominirala izgubljena mjera i u tumačenju i u otklanjanju. Mislim da sam bio u pravu kad sam rekao da je prvo bilo i previše opuštenosti koja je vodila ka ispuštenosti, a ubrzo se stiglo do komandne odgovornosti u kojoj ima i previše hiperbola. U atmosferi krajnosti građani su lutali od potcjenjivanja pandemije do panike. Ispalo je da se strahom može više postići nego racionalnim ubjeđivanjem, podizanjem povjerenja i argumentima. Prijetnje punim grobljima dio su “strategije” zastrašivanja koje stiže iz političkog tanatosa i policijskog časa. Ovdje se oko ove aktuelne pošasti konačno struka pita, a On odlučuje, kao i do sada, baš o svemu. Kad je zabranjeno kretanje, evo ga sada obilazi u neuralgična područja zaraze. Poslije Novog Pazara i Niša, vjerujem da se neće zaustaviti tako lako. Hoće zdrave ljude, edukovane glasače, spremne za izbore!

Šta je sa medijima? Daje li se prednost struci ili politici?

BOŽOVIĆ: Najprije je govorio On, dugo, dugo. Djelovalo je groteskno. Kako ne bi kad ljekari pri javnom oglašavanju o nevolji koja nas je zadesila stoje iza njega i ćute, a on priča i onome o čemu bi stručnjaci valjalo da pričaju. Pa najveću paniku podigao je upravo on najavom da će zatvoriti Srbiju u kuće na dvije nedjelje i da građani ni u prodavnicu neće moći da izađu. Na konferencijama za štampu sada govore isključivo stručnjaci. Trude se da izbjegavaju da odgovaraju na politička pitanja. Pokazalo se da je bolje da ljekarima ne duvaju za vrat političari, da ih puste da rade ono što najbolje znaju. U ovom trenutku važno je da se ne naruši povjerenje između građana i stručnjaka. Čujem da će se ove svakodnevne konferencije ukinuti.