Video
Nedavno je, govoreći o sto dana svoje vlade, premijer Dritan Abazović kazao: “Svi prioriteti su za 100 dana realizovani, ili su pri kraju“. Jedan, sigurno – nije.
U Abazovićevom ekspozeu, kad je vlada birana, pod tačkom šest je, među “Normativnim prioriteima 43. Vlade” pisalo: “Izborna reforma – usvajanje preporuka OEBS-a/ODIHR-a za nadogradnju izbornog zakonodavstva, uz mogućnost objedinjavanja svih izbora u jednom danu i izmjene izbornog sistema sa uvođenjem otvorenih lista i garantovanje zastupljenosti manjina kroz određivanje broja mandata”.
Inače, do sada se poslom oko izbornog zakonodavstva uglavnom bavila Skupština, niko Vladu nije tjerao da se tu gura. Doduše, niko je nije ni pitao šta će joj ta priča među prioritetima.
U svakom slučaju, u vezi sa izbornim zakonodavstvom se za sto dana vlade nije desilo ništa. Samo je istekao, a nije produžen, rok u kojem je trebao da radi Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu. Možda je njegova sudbina, znaju bolji poznavaoci naših izbornih reformi, bila odlučena već samim ambicioznim imenom. Ništa se i vezi sa izbornim pravilima kod nas nikad do sada nije, a male su šane i da će skorije, odigravalo sveobuhvatno i temeljno.
Dakle, nakon što je na samom kraju 2021. Skupština po drugi put produžila rad Odboru za sveobuhvatnu izbornu reformu do 31. jula ove godine, kad je taj datum prošao Odbor se – ugasio. Ništa korisno nije ni radio, tako da su mali izgledi da bi nešto bilo drugačije i da je usvojen amandman poslanika Gencija Nimanbegua da se rad Odbora produži do kraja 2022.
Razne je muke, od uvođenja višepartijskog sistema do danas, mučila Crna Gora sa izbornim zakonima i običajima. Bilo je u biračkim spiskovima ljudi rođenih u 18. vijeku, bilo je onih koji su se teleportovali sa jednog izbornog mjesta na drugo, bilo je duplo upisanih, ponižavajućih sprejeva na biračkom mjestu, bilo je i likova koji su, uglavnom za račun Demokratske partije socijalista, prežali po žbunju da bi zapisali ko je došao da glasa, a ko nije, pa ga treba podsjetili na obavezu – svega je bilo. Nečemu od toga su nekadašnje opozicione partije uspjele da se suprotstave, ponečemu da se prilagode. Tri decenije vladajući DPS do savršenstva je doveo sistem “jedan zaposleni – četiri glasa”, od 30. avgusta 2020, nagledali smo se i preuzimanja tog modela. Koliko se stiglo.
Ipak, u međuvremenu su mnoge stvari postale urednije. Na ovaj ili onaj način, birački spisak je kontrolisan više nego ranije. Nema više Hristovih vršnjaka, duplo upisanih birača ima znatno manje nego prije… Znači li to da je izborno zakonodavstvo stiglo do stepena na kojem će biti povećano povjerenje birača u izborni proces – ne baš.
Ali, bitno drugačije, barem na narednim izborima, biti neće.
Ono što nas čeka nakon glasanja o povjerenju Vladi 19. avgusta, iz administrativnog ugla, izgleda ovako: ako se izglasa nepovjerenje, predsjedik Crne Gore Milo Đukanović predlaže novog mandatara. Od tog trenutka, Skupština ima rok od 90 dana da izabere vladu. Ako ne, raspisuju se izbori.
U slučaju da Skupština sama sebi skrati mandat, Đukanovic narednog dana treba da raspiše izbore koji se moraju odžati u roku od 60 do 100 dana.
Kad se sve to sračuna, ako vlada opstane, izbori bi, u skladu sa najavom da je oročena na godinu, mogli biti u aprilu naredne, ako ne opstane bili bi u novembru ove godine. Naravno, ako se ne računaju razna kreativna tumačenja propisa na koja kod nas uvijek treba računati.
Teško da se nešto od toga uklapa se u ideju “sveobuhvatne izborne reforme”.
“Treba podsjetiti da je Crna Gora već godinama u pokušaju izborne reforme. U ODIHR-ovom izvještaju nakon parlamentarnih izbora 2020. godine navedeno je da treba razmotriti sveobuhvatnu izbornu reformu koja treba da bude sprovedena kroz javnu raspravu i bude završena znatno prije sljedećih izbora. Imajući u vidu prilično nestabilnu političku situaciju, kao i da nas od lokalnih izbora dijeli nešto više od dva mjeseca, skoro da ne postoji ni teoretska mogućnost da izborna reforma bude sprovedena do 23. oktobra”, kazao je za portal RTCG Nikola Mugoša, predjednik Državne izborne komisije.
On je precizirao da je “Izborna reforma kakva se očekuje strukturnog tipa i treba da obuhvati razne segmente izbornog postupka i uključi predstavnike civilnog društva, univerziteta, više institucija, ali i pojedinaca koji mogu doprinijeti što kvalitetnijim zakonskim rješenjima”.
Teorijski, moguće je da za pad Vlade Dritana Abazovića glasa neka većina koja bi uključivala gotovo sve partije u parlamentu. Prosto – ovoj Vladi puno zamjerki stiže i iz DPS-a, i iz Demokratskog fronta, i iz Demokrata da bi svi skupa mogli da je obore. Znači li to da bi se, po automatizmu, mogli dogovoriti i oko izbornog zakonodavstva – teško. A i kad bi se dogovorili ostaje problematično nekoliko stvari: znači li patrijski dogovor zaista podizanje povjerenja javnosti u rezultate izbora i da li, realno kratki rokovi, daju mogućnost da eventualna nova rješenja budu prijinjena.
“Treba naglasiti da nije dovoljan dogovor samo političkih aktera tj. da se izborna reforma ne završava izmjenom izbornih zakona, već treba imati u vidu da bi izborna reforma podrazumijevala promjenu odnosno usklađivanje podzakonskih akata, edukaciju cjelokupne izborne administracije u vezi primjene novina, kao i javnu kampanju u cilju edukacije birača. Zbog svega toga smatram da će izborna reforma čekati stabilniju političku situaciju, te da nije realno očekivati njenu realizaciju u kratkom roku”, kaže Nikola Mugoša.
Niko ovdje ne može da pretpostavi kad bi se mogla očekivati “stabilna politička situacija”.
A kad bi se sve to ostvarilo ili zanemarilo, ostaje najkrupniji međed u izbornom zakonodavstvu u Crnoj Gori – pitanje ko u ovoj državi ima pravo da glasa?
Ustav je u tom smislu jasan: “Pravo da bira i da bude biran ima državljanin Crne Gore koji je navršio 18 godina života i ima najmanje dvije godine prebivališta u Crnoj Gori”.
Pravo da biraju, iako ne prebivaju u Crnoj Gori, godinama koriste ljudi koji su odavno iz Crne Gore otišli i drugdje uzgajaju unučad kojima je Crne Gora tek romantična tačka u porijeklu ili šta god, ali ne i zemlja u kojoj imaju namjeru da ikada ponovo žive.
Moralno je, a ne ustavno, izborno ili bilo koje drugo pravo, zašto neko misli da treba da bira vladu koja će nekome, a ne njemu samom, određivati koliki će biti PDV na mlijeko koje kupuje svom đetetu. Ali, u svijetlu pozitivnih propisa, važno je da postoji veliki broj ljudi koji, kad su napustili Crnu Goru, nijesu odjavili prebivališe i na osnovu toga decenijama imaju pravo da glasaju. Za taj prekršaj ne postoji zakonska sankcija i to je tri decenije vladajuća partija obilato koristila.
Pokušaj Vlade Zdravka Krivokapića da uljudi Zakon o prebivalištu i u skladu sa tim birački spisak, izazvao je programiranu kišu reakcija iz dijaspore i ta vlada je ustuknula. Pitanje je kad će se pojaviti neka koja je u stanju ili da izmijeni Ustav ili da ga primijeni. Ljubav prema Crnoj Gori nema veze sa tim. Ako živiš ovdje, biraš vladu koja će ti odrediti koliki će biti PDV na hljeb. Onaj ko živi drugdje nema pravo da o tome odlučuje. Ustavom je to regulisano i zvuči sasvim u redu.
Svaka čast rodoljublju i tome što vi nekoga izdržavate, u Gornjoj Vrbici ili Kraljima, na primjer, ali ne postoji verzija stvarnosti u kojoj je pošteno da vi recimo, iz Sjeverne Rajne-Vestfalije odlučujete ko će odrediti koliko će koštati da se ovdje prođe parčetom auto-puta. Jer, već odlučujete o porezu na autoceste u Sjevrnoj Rajni-Vestfaliji i oko toga se raspravljate sa onima koji žive u Bavarskoj. Pa, neka nas između Mojkovca i Berana nama. Kad se vratite – dobrodošli, ili bujrum, kako vam je po volji.
U vezi sa pitanjem kako provjeriti ko u državi ima pravo da glasa međunarodne organizacije s vremena na vrijeme pominju i takozvanu “provjeru na terenu”, koja znači da o tome ko će vladati u nekoj zemlji treba da odlučuju oni koji u toj zemlji žive. Ništa od toga nijesmo ni pokušali da uradimo. Da ne bi bilo zloupotreba – to se ni na koji način ne može vezati za pitanja državljanstva, imovinskih prava i sličnog. Oni koji se prave da su u vezi sa tim zbunjeni – uglavnom manipulišu.
Ali, to su pitanja za drugačiji politički trenutak od ovoga. U ovom trenutku je skoro sasvim jasno da do prvih narednih izbora za odbornike i izbora za poslanike ozbiljnijih promjena u izbornom sistemu teško da će biti. Ako smo išta dosad naučili, naučili smo da živimo u sistemu izbora za ‘manje zlo’ i izbora po sistemu – to nam je što nam je.
Preporučeno
Nataša Novović
