Video
Predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore dr Branislav Radulović kaže da inicijativa za promjenu Ustava, iako legitimna, sama po sebi ne znači ništa, jer se, u stvari, radi o “izjavi o namjerama” koja ima svoju pravnu težinu samo ako se ispune brojni preduslovi.
Preporučeno
Radulović se u intervjuu za Vikend novine posebno osvrnuo na dio najavljene inicijative za ustavnim promjenama radi zaštite Srpske pravoslavne crkve navodeći da za takve promjene nije potreban referendum već se može sprovesti ustavna promjena kroz skupštinsku proceduru. “Međutim, objektivno se postavlja pitanje kakva je “intervencija” potrebna u ovom članu, jer je Ustav Crne Gore, po ovom pitanju, vrlo liberalan”, kaže Radulović.
VN: Postoje inicijative za promjenu Ustava. Koliko je realno, u sadašnoj konstelaciji odnosa u crnogorskom parlamentu, sprovesti ovaj postupak?
RADULOVIĆ: Ustavne promjene su složen i zahtjevan proces i da bi bile uspješno sprovedene traže vrijeme i prije svega podršku odgovarajuće parlamentarne većine. Početni korak je da se obezbijedi potpis 25 poslanika za podnošenje prijedloga, a zatim da se, u dvije iteracije, obezbijedi dvotrećinska većina u Skupštini. Dodatno, za promjenu određenih odredbi Ustava potrebno je da se na referendumu za promjenu izjasni najmanje tri petine svih birača. Stoga, ukoliko se želi uspješno sprovesti ovaj proces, on se, po pravilu, ne pokreće u izbornim godinama, jer ukoliko se promjena Ustava ne usvoji, postupak se ne može ponoviti prije isteka od jedne godine od kada je prijedlog odbijen.
VN: Kako onda komentarišete trenutne inicijative, koje ne ispunjavaju navedene preduslove da bi bile sprovedene?
RADULOVIĆ: Odgovornost za uspjeh procesa snosi predlagač.
On je dužan da prethodno ispuni formalne i materijalne uslove, koje propisuje sam Ustav. Dakle, predlagač mora obezbijediti, u skladu sa čl. 155 Ustava, dovoljan broj potpisa poslanika da bi inicijativa bila konstituisana kao prijedlog i dati sadržaj na značenje odredbi čije se promjene traže i obrazloženje za iste. Dok se ne obezbijede ova dva elementa riječ je samo o inicijativi koja je, za sada, samo na nivou političke proklamacije.
VN: Ipak, najava je da će se taj proces pokrenuti na Ustavnom odboru radi rješavanja identitetskih pitanja poput državnih simbola, jezika ili crkve?
RADULOVIĆ: Članovi Ustava koji uređuju pitanje državnih simbola (čl. 4), državljanstvo (čl. 12), jezik i pismo (čl. 13) su u posebnom režimu zaštite na način da je za njihovu izmjenu, pored dvije trećine u Skupštini, potrebno obezbijediti podršku na referendumu od najmanje tri petine svih birača. Čak i da se postigne politički dogovor i obezbijedi dvotrećinska većina u Skupštini da se takav prijedlog konstituiše, za njega je potrebno obezbijediti potvrdu na referendumu. Realni i objektivni poznavaoci društvenih i političkih prilika u Crnoj Gori će se saglasiti da je dostizanje vrlo zahtjevne većine propisane za referendum, čak i na mnogo manje spornim temama, skoro nedostižno.
VN: Pominje se i potreba ustavnih promjena radi zaštite Srpske pravoslavne crkve…
RADULOVIĆ: Ustav uređuje pitanje odvojenosti (svih) vjerskih zajednica od države i njihove ravnopravnosti i slobode u vršenju vjerskih obreda i poslova. Za promjenu ove norme (čl. 14) nije potreban referendum već se može sprovesti ustavna promjena kroz skupštinsku proceduru. Međutim, objektivno se postavlja pitanje kakva je “intervencija” potrebna u ovom članu, jer je Ustav Crne Gore, po ovom pitanju, vrlo liberalan. Usporedbe radi, Ustav Republike Srbije (čl. 11), dakle ustav matične države SPC, utvrđuje da nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna.
VN: Kao argument da je potreban ustavna promjena ističe se da se do izbora VDT-a može brže doći promjenom Ustava?
RADULOVIĆ: Trenutni problem neizbora četiri člana Sudskog savjeta, VDT ili uskoro sudija Ustavnog suda, neće se brže riješiti ako se uđe u još složeniji i zahtjevniji postupak mijenjanja Ustava. VDT se može izabrati i sa manje zahtjevnom većinom od tri petine poslanika (49), dok je za ustavne promjene neminovna dvotrećinska većina (54), koja se mora ostvariti u dvije iteracije. Dakle, jasno je da Crna Gora danas ima problem koji je manje ustavno-pravne prirode, a više u ravni (ne)funkcionisanja parlamentarno-političkog sistema.
VN: Evidentna nemogućnost političkih partija da u parlamentu uspostave dijalog i usaglase predlog do čega će dovesti i kako se može riješiti ova, sada očito, bezizlazna situacija?
RADULOVIĆ: Procedure i definisane većine za izbor, koje su uvedene da bi obezbijedile demokratski iskorak i širu društvenu (političku) podršku, usljed manjka odgovornosti za efektivan politički dijalog u parlamentu dovešće do uvođenja vd. u djelovima pravnog sistema ili funkcionisanje nekih važnih segmenata sistema na ivici legitimiteta. Ukoliko se u postojećem sazivu državnog predstavničkog doma građana ne može prevazići problem manjka kulture političkog dijaloga i nemoći da se uspostavi funkcionalan politički sistem, rješenje su izbori.
VN: Vrhovno državno tužilaštvo početkom narednog mjeseca ulazi u vanredno stanje usljed nedostatka kandidata za novog VDT. Pritom, aktuelna je i afera koja pogađa ovaj državni organ.
RADULOVIĆ: V.d. stanje je po definiciji privremeno stanje i ono se može riješiti, u ovom i svim drugim slučajevima, samo ponovnim raspisivanjem konkursa. Upravo, složenost trenutne situacije u VDT trebalo bi da bude imperativ i za političke subjekte vlasti i političke subjekte iz opozicije da se što prije izabere novi VDT. Dodatno, trebalo bi javno ohrabiti potencijalne kandidate sa kredibilnim ličnim i profesionalnim biografijama, koji sada imaju distancu od kandidatura u postojećem ambijentu, da se prijave na novi konkurs. Posebno je znakovito da se niko iz reda samih tužilaca nije kandidovao i zato je na parlamentarnim partijama dodatna odgovornost da se stvori prihvatljiva politička klima koja će rezultirati izborom najboljeg među kandidatima, na način da se vrednuje lični autoritet, prethodno iskustvo, profesionalna biografija i distanca od političkog uticaja.
VN: Da li je u sadašnjem društvenom i političkom ambijentu moguće izabrati kandidate koji ispunjavaju te uslove?
RADULOVIĆ: Crnogorska pravnička zajednica nije mnogobrojna, ali ima uglednih pravnika koji neupitno ispunjavaju ove, u državama stabilnih demokratija, elementarne kriterijume. Dakle, ne treba postavljati pitanje da li postoje pravnici koji bi mogli biti dostojni visoko odgovornih i zahtjevnih funkcija VDT, sudija Ustavnog suda ili članova Sudskog savjeta. Treba se upitati zašto se pravnici sa utemeljenim profesionalnim i ličnim biografijama diskvalifikuju, a na drugoj strani izbor obezbjeđuju kandidati koje preporučuju kriterijumi koji nijesu profesionalne prirode. Ukoliko, politički akteri, sa oba pola, ne odgovore na ovaj upit, crnogorsko društvo bi moralo biti svjesno da će postojeće akutno stanje preći u metastazu. Sa takvom dijagnozom, svi skupa, bez obzira na identitete svih boja i oblika, postaćemo teško bolesna zajednica, koja se više ne liječi medikamentima već hirurškim zahvatom.
VN: Da li je u ovakvom ambijentu moguća dugo najavljivana reforma izbornog zakonodavstva?
RADULOVIĆ: Reforma izbornog zakonodavstva primarno je u interesu samih političkih aktera i stoga je za očekivati da formirane radne grupe u Skupštini ispune obaveze do kraja godine, jer u godini kada se sprovode izbori nijesu moguće zakonodavne intervencije. Činjenica da je predviđen dolazak i eksperata iz Venecijanske komisije trebalo bi da bude prilog više da se ovaj proces uspješno završi. Ovom prilikom slobodan sam skrenuti pažnju da bi u slučaju Sudskog savjeta bilo mnogo učinkovitije postići dogovor o izboru četiri ugledna pravnika i prekinuti trenutno v.d. stanje u ovom tijelu, nego ulaziti u ustavne promjene, koje nije moguće završiti do kraja godine. Dakle, u igri su dvije opcije, brz politički dogovor ili traženje opcija koje mogu biti “rješenje na dugi štap” koje podrazumijeva produženje postojećeg (v.d.) stanja u Sudskom savjetu još najmanje godinu.
VN: Da li se onda ovdje radi više o političkoj, a manje o pravno utemeljenoj inicijativi za promjenu Ustava?
RADULOVIĆ: Inicijativa, tj. javno saopštena najmjera da se mijenja Ustav, u formalnopravnom smislu ne znači ništa. Ona je “izjava o namjerama” koja ima pravnu težinu samo ako se ispune navedeni preduslovi. Lično podržavam i zalažem se da se, u postupku nekih budućih ustavnih promjena, npr. vrati norma po kojoj šest hiljada birača ima pravo predlaganja zakona (bez posredovanja poslanika), koja je inače bila zastupljena u ranijem Ustavu.Međutim, ustavne promjene, prevashodno zahtijevaju adekvatan društveni i politički ambijent, vrijeme za ekspertizu domaće i međunarodne stučne javnosti, što nije moguće ako se taj proces odvija paralelno sa procesom izbornih kampanja. Naravno, ne može se sporiti pravo ovlašćenih predlagača da traže izmjene Ustava, ali je i pravo stručne javnosti da cijeni da li se radi o namjeri da se odista sprovede kvalitetna ustavna promjena ili je u pitanju nešto sasvim drugo, u čemu akademska zajednica i stručna javnost, po pravilu, ne želi da učestvuje.
