Ratko Mladić – sinonim zla – prijeti “nesrbima”

Prethodna državna vlast je kalkulisala, ograničeno reagovala na fašističke istupe pojedinaca i pokušavala da na taj način održava „mir u kući“.

GRAFITI, NAPADI, STRAH…

Nijesu 2020. poslali jasnu poruku klerofašistima da ikonografija kojom su oslikavali Pljevlja nije prihvatljiva i da je – kažnjiva. Ćutali su i dozvolili da se pred kućama pljevaljskih Bošnjaka i Muslimana crtaju krstovi sa četiri S, da grad „ukrašavaju“ grafitima četničkog vođe Draže Mihailovića, da sportska igrališta prefarbaju u boje srpske trobojke, kao i potporne zidove na prilazima naselja gdje žive Bošnjaci i Muslimani…

A onda od 30. avgusta 2020 – “Selite se Turci”, “Nož, žica, Srebrenica”, “1992” – samo su neki od grafita koji su preplavili Pljevlja.

U novembru je u centru grada brutalno fizički napadnuta regionalno poznata građanska i mirovna aktivistkinja Sabina Talović, na koju je nasrnuo samoprozvani četnik Zorislav Leković zvani Zenga, a posljednjih dana po pljevaljskim fasadama osviće grafit Ratka Mladića, jedan od njih i na zgradi u kojoj “stanuje” pljevaljsko komunalno preduzeće Čistoća…

I tada i danas lokalna vlast u ovom gradu, koja je „u rukama“ Demokratske partije socijalista, ne reaguje.

“Problema naravno da ima i neki su probuđeni na najrigidniji mogući način. Određena primitivna iskazivanja pripadnosti određenoj nacionalnoj zajednici su sada na snazi. Ne samo sa srpske strane, nego i sa bošnjačke se na isti način profiliše… E, sad da li jednih ima 90 ili 80 posto, a drugih 10 ili 20 odsto, pa se to malo više vidi ili malo više ne vidi, to je druga stvar”, kaže za Pobjedu predsjednik Opštine Igor Golubović.

On ne primjećuje da njegovi sugrađani Bošnjaci i Muslimani mjesecima žive u strahu da im se mogu ponoviti devedesete godine prošlog vijeka.

“Ono što ja kao Pljevljak iz nekoliko generacija mogu da vidim je sinusoida života u Pljevljima koja je bila sa nekim velikim amplitudama u septembru i oktobru prošle godine i koja se polako smanjuje. Mi dolazimo u neku ravnotežu”, njegov je doživljaj života u Pljevljima.

Neko, kaže on, iz nekog razloga, probudi i malo zatrese tu sinosuidu.

U taj kontekst stavlja i grafit “Ratko Mladić”, uz konstataciju da nije bilo na gradskom komunalnom preduzeću da ga uklone sa svog zida. Pravda se da ovo opštinsko preduzeće u privatnoj zgradi iznajmljuje taj prostor i da nemaju ovlašćenja da diraju bilo što na fasadi?!

Priznaje da zaposleni možda jesu mogli kupiti kantu “jupola” i prekrečiti grafit… Ali, to im nije obaveza, već je to, prema njegovom viđenju, isključivo u nadležnosti – uprave zgrade?!

A kad za shodno nije našla lokalna vlast, odlučio je da reaguje Pljevljak Mirsad Đurđević. Klerofašistima koji pišu poruke mržnje sugrađanima odgovorio je javno – istinom i dopisao činjenicu ko je Ratko Mladić – “presuđeni ratni zločinac”. Sve je zabilježio kamerom i objavio na društvenim mrežama.

“Čisto radi istine! Samo da pozdravim Igora Golubovića, gradonačelnika Pljevalja, kao i opštinske nadležne službe i organe, bivšu i buduću vlast, kao i solo fašiste… čisto radi istine, kad pišete, pišite istinu”, poručio je ovaj hrabri Pljevljak.

Klerofašisti su uzvratili poslije nekoliko dana i, sakriveni mrakom, sprejem preprskali to što je Đurđevićev dopisao na zidu i još nacrtali krst sa četiri S.

Ime ratnog zločinca Ratka Mladića je i dalje na zidu…

Predsjednika Opštine Pljevlja raduje što je Đurđević odgovorio autorima sramnog grafita i “što napokon i druga strana iskazuje svoje mišljenje”?!

Ne brine ga što su on i ostali nadležni u gradu prepuštili građanima da se sami brane od brutalnog govora mržnje kojem su izloženi.

“Ratko Mladić je osuđeni ratni zločinac i jedna sramota srpskog naroda, kome i ja, na neki način, pripadam. Pisanje grafita po zgradama koje su privatno vlasništvo je slobodna volja građana, takođe i odgovor na taj grafit je slobodna volja. Raduje me što smo konačno dobili odgovor druge strane”, kaže Golubović.

Na pitanje smatra li opasnim to što lokalne i državne vlasti prepuštaju građanima da oni rješavaju ono što bi trebalo da riješe institucije kaže – “apsolutno – ne” i vjeruje da je sve to “proces sazrijevnja” društva.

MUK VLASTI

Za razliku od prvog čovjeka grada, građanski aktivista i predsjednik NVO „Husein paša Pljevlja“ Danijal Geljić je i te kako zabrinut zbog ovih događaja i upozorava da strpljenje ima granice.

“Nemojte testirati ljudima strpljenje. Ne znamo koliko mogu da izdrže”, njegova je poruka i lokalnim i državnim vlastima.

Zabrinjava, ističe on, što su “lokalne vlasti uvijek, ali uvijek bile nekako pasivne u rješavanju bilo kojeg problema Pljevljaka”.

“Moraju da shvate da ako si predsjednik opštine moraš biti predsjednik svih građana, moraš se ponašati kao domaćin u jednoj kući”,naglašava Geljić.

Umjesto toga, dodaje on, Golubović “jednostavno ignoriše” te događaje.

“On ćuti, a ćuti i državna vlast, dok narod ispašta”, konstatuje Geljić.

Podsjeća da Bošnjaci i Muslimani u Pljevljima strpljivo, još od devedesetih godina, čekaju da država adekvatno reaguje na fašizam, ali uzalud.

“I ne može više da se trpi, da se ćuti kad sve to već prelazi u poniženje. Došli smo do situacije kada neko na sred ulice uhvati jednu Bošnjakinju za vrat?! To je već crvena linija koja se ne prelazi, to su slike koje su se mogle vidjeti u Srebrenici. To su slike koje ne smijemo da dozvolimo – da neko pod zastavom fašističke, četničke organizacije šeta slobodmo gradom i da to tužilaštvo ne primjećuje, odnosno da konstatuje da u tome nema elemenata krivične odgovornosti. I to je dalo elan za buduće događaje. Treba li nečija krv da padne da bi država i Opština krenule u rješavanje tih problema”, pita Geljić.

Kategoričan je da sve događaje u Pljevljima i Crnoj Gori treba da istraži i “državna bezbjednost, da vidi postoje li četnički pokreti, koliko su organizovani, što rade”…

“Ako bismo mi Bošnjaci počeli da ispisujemo „Hamas Pljevlja“ po zidovima, mislite li da specijalne antiterorističke jedinice ne bi pokrenule racije po bošnjačkim kućama”, konstatuje Geljić, uz podsjećanje da je godinama javnost zasuta porukama raznih ekstremističkih grupa koje se javno deklarišu kao četničke.

Nejasno mu je da se niko nije zapitao da li je to neki radikalni hrišćanski pokret.

“Lako nam je bilo ranije reći: “Ovo je vehabizam i neki terorizam””, kategoričan je Geljić, koji oštro kritikuje i Bošnjačko nacionalno vijeće koje je, kaže, zakazalo po svim pitanjima i povodom svih dešavanja u Pljevljima, ali i cijeloj Crnoj Gori.

Ideologije koje su, smatra on, bile koliko-toliko “zamrznute u prethodnom periodu osjetile su pravi momenat i sada po Pljevljima nekažnjeno rade što hoće”.

“Neka nam kažu: „Prepušteni ste sami sebi“, pa da se mi sami branimo. Ovako, mi se konstatno oslanjamo na državu, na institucije da će oni riješiti te probleme da ne eskaliraju u nasilje”, kaže Geljić.

Za razliku od njega, nekoliko Pljevljaka i Pljevljakinja koje je srela ekipa Pobjede, a koji su željeli da ostanu anonimni, koji su se izjasnili kao Srbi i Srpkinje, tvrde da u njihovom gradu nije narušen međunacionalni sklad i međuvjerska tolerancija, te da Bošnjaci i Muslimani nijesu meta. Tvrde da takav ambijent “proizvode političari i naduvavaju mediji”.

“Ovdje je život normalan. Ništa se nije promijenilo. Imam prijatelje muslimane i oni ne misle da su ugroženi”, kaže jedan od tih Pljevljaka.

No, ekipa Pobjede, nije naišla na Bošnjake i Muslimane koji misle da je život u Pljevljima bez nacionalnih tenzija.

U jednoj kafani sreli su dvojicu starijih Pljevljaka, po nacionalnosti Bošnjaka. Kažu da u gradu od devedesetih ništa više nije isto, a da se od avgusta 2020. situacija dodatno pogoršala.

“U komunizmu smo ovdje živjeli zajedno i nijesmo znali ko je ko, niti se to gledalo. Kako je počeo rat u Bosni krenule su podjele i sada je to na nekom vrhuncu. Imam 75 godina i osjećam se neprijatno. Daj Bože da se ovo popravi. Mnogo je teško. Narod je podijeljen. Kad su litije bile teško je bilo. A ovi grafiti, to je već nama nešto na što smo navikli”,priča ovaj Pljevljak koji je, takođe, insistirao na anonimnosti.

Dokle podjele idu, dodaje on, samo za sebe govori to da su u gradu „i kafane podijeljene“.

“Rijetko u kojoj kafani ćete vidjeti da je tu mješavina… Pravoslavci u jedne, Bošnjaci u druge. Tu se sve zna, gdje ko sjedi”, kaže on.

KONTINUITET EKSTREMIZMA

Da Pljevlja nijesu siguran grad za sve svoje građane potvrđuje i Emir Pilav koji je sa svojim ocem bio žrtva klerofašističkog orgijanja u septembru 2020. godine kada je u jednoj kafani na njih nasrnula grupa muškaraca iz kolone automobila koja je slavila izbornu pobjedu.

Ističe da sve to što se dešava u Pljevljima nijesu „anomalije koje su nastale promjenom vlasti na državnom nivou“, već da je „ta promjena napravila to da je pritisnuto ‘crveno dugme’ kod ultra ekstremnih desničara da se aktiviraju“.

“I sada sve ono što su godinama trpjeli i skrivali eskalira i pokazuju se u punom svjetlu”, kategoričan je on.

Poražavajuća je činjenica, prema njegovim riječima, što među tim ekstremistima ima ljekara, profesora, političara… Upozorava i da su mnogi, poslije 30. avgusta „zamijenili dresove“.

“I sada oni koji su po Pljevljima bili navodno za Crnu Goru, sada se užasavaju na pomen zastave, himne, države”, dodaje Pilav.

Šikaniranja, maltretiranja i nasilja je, tvrdi on, mnogo više nego što se o tome govori. Žrtve je, kaže, strah da pričaju, jer država i lokalna vlast su bez reakcije.

“Razgovarao sam sa političarima koji su ovdje dolazili prošle godine poslije septembarskih događaja i svi su oni bili puni obećanja: „Evo vidjećete, biće sad bolje, promijenićemo mi to“. Ništa nijesu uradili”, kategoričan je Pilav.

Priča da ga je zaboljelo kada mu je prošle godine, jedan od lidera nove crnogorske vlasti Dritan Abazović, u neformalnom razgovoru rekao kako tenzije dižu i pišu grafite ljudi iz bivše vlasti.

“Možda to u nekim slučajevima može biti istina. Ali mene i mog oca napala su dva momka i jedan stariji čovjek koji su iz Demokratskog fronta. Pred kuću nam je dolazio čovjek čiji je brat funkcioner Demokrata. Jesu li to DPS-ovci? Mi se u Pljevljima znamo. Ko je ko i ko je u kojoj partiji”, dodaje on.

Kaže da se mora istaći i da među eksponentima aktuelne vlasti ima onih koji ne podržavaju klerofašističko nasilje po Pljevljima, naglašavajući primjer lidera lokalnog SNP-a Buda Tanjevića. Ističe da i mnogo sugrađana, pravoslavaca, daje podršku Bošnjacima i Muslimanima, navodeći da su njemu i njegovoj porodici pomoć prošlog septembra ponudili “prve komšije – Srbi”.

I drugi sagovornici Pobjede ukazali su na svijetle primjere sugrađana koji se oštro protive politici klerofašizma i posebno ukazuju na aktivizam Radana Raičevića i Luke Pejovića.

Pilav je ogorčen na odnos lokalne vlasti koja, kaže on, uporno ćuti.

“Ćuti predsjednik Opštine, kao što su ćutali i njegovi prethodnici. Svi oni balansiraju. Nečinjenjem, možda, prave situaciju da sjutra promijene političku stolicu. A trebalo bi da štite sve građane, jer možda baš za tu njihovu stolicu sjutra budu zatrebali glasovi Bošnjaka i Muslimana u Pljevljima, a neće ih dobiti”, poručuje Pilav, koji je kategoričan da bi sve bilo drugačije „da je u prethodnih 30 godina bilo volje i želje da se stane na put fašizmu u Crnoj Gori“.

I aktuelni predsjednik Opštine Pljevlja Igor Golubović smatra da državna vlast nije učinila dovoljno da riješi “odrđene društvene pojave”.

“Mi smo društvo koje se bavi gašenjem požara i društvo koje ne prepoznaje društvene pojave koje traže strateški odgovor”, ističe on.

Zamjera državnim vlastima i što nijesu učinile mnogo da Pljevlja integrišu u Crnu Goru.

“Pljevlja su dio Crne Gore, kao i Cetinje, Kotor, Podgorica. Pljevlja su dio Sandžaka i ovdje su se Crna Gora i Srbija preplijetale vjekovima, kao i Turska. Ovdje su nacionalni odnosi, na neki način, jedinstveni. Ne možete graditi crnogorsku istoriju, naciju, kulturu, sport ako ne uključite sve crnogorske gradove, a Pljevlja su isključena iz mnogih događaja”, kategoričan je on.

Pljevlja su, žali se, godinama korišćena kao resurs Crne Gore i sve drugo što se dešavalo u tom gradu je zanemarivano.

“I to je jedan od razloga zašto se u jednom trenutku probudio srpski nacionalni osjećaj”, uvjeren je predsjednik pljevaljske opštine.

Smatra da kad ljudi budu zadovoljniji, kad budu imali bolje plate i bolje uslove za život, biće prevaziđene i nacionalne teme.

“Korupcija, nepotizam, političko zapošljavanje su gorivo da ispliva nacionalizam”, ističe on.

Ne zna zašto su pljevaljskim klerofašistima meta Muslimani i Bošnjaci, isto kao što nema odgovor ni na pitanje zašto za njegove sugrađane islamske vjeroispovijesti nema mjesta u preduzećima kojima gazduje država, a na čijem čelu su sada predstavnici nove vlasti.

Čuo je da je u Rudniku uglja, na čijem čelu je lider lokalnog Demokratskog fronta Milan Lekić, prethodnih mjeseci zapošljeno više od 420 osoba, među kojima je samo jedna koja ne pripada pravoslavnom korpusu.

“Rudnik je državno preduzeće i na koji način oni primaju radnike to će oni objasniti kada ih bude pitala država. Da li su zaposlene birali po nacionalnoj pripadnosti ja ne znam, ali ako je to što kažete tačno, a čuo sam i ja, ne bi trebalo da je bitno da li su Srbi, Musliman, Crnogorci ili Bošnjaci, već da li oni trebaju tom preduzeću ili ne. Ne osjećam potrebu da na tu temu razgovaram sa Lekićem. Dok god Rudnik uglja završava obaveze prema Opštini, nemam potrebu da razgovaramo o njihovim poslovima”, zaključuje Golubović.

Pobjeda je namjeravala da čuje od Lekića da li je tačno da u njegovom mandatu posao u ovom preduzeću mogu dobiti samo pravoslavci, odnosno, isključivo oni kandidati koji imaju “litijašku potvrdu”, ali nije odgovorio na pozive i poruke.

Vremena za njuhovu ekipu nije našao ni lider lokalnog SNP-a Budimir Tanjević.

Dok političari, uglavnom, ćute na klerofašistička “orgijanja” u Pljevljima . iz ovog grada mladi odlaze. Na put se sprema i Emir Pilav koji je to odlučio u septembru prošle godine. Bolji život potražiće u Njemačkoj. Tamo je našao posao, težak, ali svom djetetu koje čeka, ne želi da raste u ovakvim Pljevljima.

“Dešavanja poslije izbora bila su kap koja je prelila čašu. Nije to bijeg. Samo želim da djetetu da odrasta u zemlji koja će mu pružiti sigurnost koju ja nemam u mojoj državi”, kaže on.

Iz Pljevalja su u posljednjih svega dva mjeseca u inostranstvo otišla čak 23 njegova druga.

“A koliko ih je za koje ne znam. Ostavljaju sve i idu za boljim životom, kao što i ja moram da idem. Sa ovakvim političarima i shvatanjima nema budućnosti, Pljevlja su izgubljena ko zna do kada”, zaključuje ovaj Pljevljak.

Napad na Sabinu Talović – sramota Pljevalja

Predsjednik Opštine Pljevlja Igor Golubović ogorčen je zbog napada na građansku aktivistkinju Sabinu Talović, ističući da je to sramota Pljevalja.

“Poštujemo sve to što ona radi i podržavamo njen građanski aktivizam. Ona je prava predstavnica građanskog društva i neko ko želi da pomogne zajednici. To što joj se desilo je za svaku osudu, ali taj čovjek godinu dana šeta Pljevljima i postoje državni organi koji je trebalo da reaguju i da se bave njim”, kaže Golubović.

Na pitanje da li je upozoravao policiju da reaguje, kategoričan je da to nije njegov posao.

“Nema šta ja njih da upozoravam kad on svaki dan provocira na isti način”, dodaje on.

Emir Pilav kaže da je Talović zbog svog aktivizma, još od devedesetih godina, kada je preživljavala golgotu, “mnogim ljudima žulj”.

“Zato što ona ne dozvoljava da se Pljevlja pretvore u ono što oni žele”, ističe Pilav.

Geljić: Iskoristiti potencijal SPC

Ključnu ulogu u suzbijanju nacionalističkih tenzija u Pljevljima, prema mišljenju Danijala Geljića, mogla bi da odigra Crkva Srbije.

“Treba iskoristiti potencijal koji ima Srpska pravoslavna crkva. Ona ima tu moć i snagu da te ljude kanališe. Onog momenta kada su odlučili da brane svoja prava izveli su hiljade ljudi. I mogu i sada da im kažu: „Nemojte da iko pravi međuvjerske, međunacionalne probleme”, naglašava Geljić.

Dodaje da je u Pljevljima “svakog Božića, svake Badnje večeri, godinama običaj, kao i za Srpsku novu godinu, da kolone automobila, sa sirenama prolaze kroz bošnjačke mahale, uz nacionalističe pjesme i poruke: “Nož, žica, Srebrenica”.

“Crkva može da pošalje poruke mira i tolerancije i da se ta praksa prekine”, dodaje on.