Sekulović: SPC bi da kontroliše državu, a ne samo sakralne objekte

Oko potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC podignute su velike tenzije, najvećim dijelom i stoga što se krije sadržaj tog dokumenta, a u javnosti iznose različite informacije. Prema pisanju Pobjede, u ugovoru je navedeno da se ne može graditi niti jedan vjerski pravoslavni objekat u Crnoj Gori bez saglasnosti nadležnog arhijereja SPC. Kakve posljedice po Crnu Goru i njeno sakralno nasljeđe proizvodi? Kakva je u tom slučaju pozicija Crnogorske pravoslavne crkve?

Sekulović: U ovom trenutku sve je nepoznato oko ovog ugovora, prije svega koju pravnu prirodu će imati međunarodnog ili unutrašnjeg ugovora? Naime, ugovor koji je potpisala Crna Gora sa Svetom Stolicom je međunarodni ugovor, dok je ugovor sa Islamskom zajednicom akt unutrašnjeg prava. Kako bi ugovor bio unutrašnji akt, mora postojati unutrašnji subjektivitet, registracija potpisnika u državi sa kojom potpisuje ugovor. Rekao bih da je to bio slučaj sa Islamskom zajednicom koja i nema status države.

U slučaju Katoličke crkve, potpisan je ugovor sa drugom državom Vatikanom. Međutim, šta je SPC? SPC odbija registraciju u Crnoj Gori, a opet nije ni država. Odnosno, SPC se čas postavlja kao vjerska organizacija, a čas kao država. Ovaidentitetska konfuzija potom rađa i svaku drugu. Dakle, nejasno je i ko će biti potpisnici ovog ugovora. Mislim da su ova neriješena pitanja razlog tajnosti ovog ugovora, jer strane nijesu utanačile ni osnovno pitanje: ko sa kim stvara međusobna prava i obaveze? lzdato uvjerenje od strane nadležnog ministarstva o upisu u evidenciju MCP ukazuje da su to osnovna pitanja.

A što se tiče ostalih odredbi?

Sekulović: Što se tiče ostalih odredbi koje su gore navedene, ako je tako kako je navela Pobjeda, onda je jasno da se radi o svojevrsnoj monopolizaciji nad vjernicima, ali to je prisutno i u ugovoru sa Islamskom zajednicom, član 4 predmetnog ugovora, prema kome ova ima jurisdikciju nad svim islamskim vjernicima na teritoriji Crne Gore. Naime, svaka vjerska organizacija teži ka monopolu, jer to je posljedica ubjeđenja da je jedino njihova vjera istinita. TV Država je tu da reguliše ovo pitanje i omogući univerzalnu slobodu vjeroispovijesti, uključujući i različite denominacije u okviru određenih religija.

Šta znači ukidanje Episkopskog savjeta za Mitropoliju crnogorsko-primorsku i Joanikija?

Sekulović: Ako dođe do ukidanja tog savjeta, time bi se potvrdilo da je to bilo privremeno tijelo, bez neke naročite želje i potrebe za afirmacijom crnogorske “pomjesnosti”. Mislim da je sada u crkvenim krugovima potpuno irelevantno pitanje postojanje tog savjeta, ako je ikad ikom i bilo bitno, osim Ristu Radoviću.

Neki analitičari smatraju da će za Crnu Goru biti veoma problematično ukoliko se član 19 srpskog Zakona o verskim zajednicama nađe u temeljnom ugovoru sa SPC. Po tom članu, “u registar se ne može upisati vjerska organizacija čiji naziv sadrži naziv koji izražava identitet crkve ili organizacije koja je već upisana ili ranije podnijela zahtjev za upis”. Kakve posljedice proizvodi ovaj član zakona, ukoliko bude dio temeljnog ugovora?

Sekulović: Član 19 Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama učvršćuje monopol postojećih “tradiconalnih” vjerskih zajednica, u kontekstu njihovog odnosa prema teritoriji. Ovo je posebno važno za pravoslavne crkve, jer su one navodno ”pomjesne”, odnosno teritorijalne. Pravničkim rječnikom one traže ekskluzivno pravo  na distribuciju (vjere) na određenoj teritoriji tamo gdje mogu. Tako u Njemačkoj djeluje npr. sedam različitih pravoslavnih crkava, u SAD osam, u Italiji deset, itd. U Srbiji su pri Ministarstvu pravde registrovane dvije pravoslavne crkve, srpska i rumunska, te je jedan od osnovnih problema u toj oblasti upravo odnos ove dvije vjerske zajednice.

Da li je SPC potpisivala ugovor sa državom Srbijom? Da li je tačno da SPC nije vlasnik najvećih crkava u Beogradu: Hrama Svetog Save, Saborne crkve, Crkve Sveti Marko čije se zemljište vodi kao državno. Za razliku od takve situacije u Srbiji, SPC u Crnoj Gori traži da svi manastiri pređu u njeno vlasništvo, kao da u potpunosti kontroliše izgradnju novih. Kako to komentarišete?

Sekulović: Koliko je meni poznato, predmetni srpski zakon ne poznaje kategoriju ugovora. Što se tiče imovine i svojinskih prava, mislim da nikad nije bilo pitanje svojine ili katastra u fokusu, već zahtjev za posebnim pravnim statusom SPC-a, kao države u državi Crnoj Gori ili Srbiji. SPC je organizacija za koju se zakoni modifikuju ili usvajaju kako bi se zadovoljilo zahtjevima dijela sveštenstva kao posebne interesne grupe, a ne zahtjevi vjere. Najzad, u Crnoj Gori nikada nijesu ni bili ugroženi ovi objekti kao mjesta kulta, već se radilo o nadmetanju u suverenitetu. Između onog suvereniteta koji proizilazi iz prirodnog prava građanki i građana kao ravnopravnih ljudskih bića i suvereniteta božanskog prava i sveštenika kao “božjih” izaslanika i njihove vrhovne vlasti.

Mislim da je poražavajuće za crnogorsko društvo da na tako bahati način određeni sveštenici uzimaju sebi za pravo da učestvuju u formiranju organa vlasti, kao što je to danas slučaj. To pravo isključivo pripada građankama i građanima u savremenim društvima, a ne sveštenstvu ili feudalcima kao što je to bilo nekad. Tako nešto se ni u Srbij i ne dešava, prije bi se moglo reći obrnuto. U tom smislu, dio upravnog odbora SPC bi da kontroliše cijele države, a ne samo sakralne i druge nepokretnosti.

I sveštenici moraju biti jednaki pred zakonom

Pominje se da može biti sporan i član 8 zakona Srbije koji bi se mogao naći kao dio temljenog ugovora, po kojem sveštenici i vjerski službenici ne mogu biti pozvani na odgovornost za postupanje. Vaš komentar?

Sekulović: Treba biti vrlo oprezan u primjeni ovog člana. Jasno je da mu je namjera da zaštiti bogosluženje, tj. vjerski obred, a ne isključivo samog pojedinca, tj. sveštenika i bilo koju njegovu radnju. Predmet zaštite je čin, akt, koji vrši određeno lice sa određenom svrhom.

Ova zaštita se sigurno može zloupotrijebiti, te da neko lice predstavi određenu radnju kao čin bogosluženja kako bi izbjeglo odgovornost. Bilo je takvih slučajeva u Srbiji kada su sveštenici uhapšeni u dilovanju narkotika, a izgovarali se službom. Zavisiće od postupajućih organa kako će, u zavisnosti od okolnosti, da primijene ovu zaštitu uspostavljenu u cilju slobode vjeroispovijesti, a da istovremeno ne dozvole zloupotrebu ove zaštite samo zato što neko nosi mantiju.