Video
Kada se prije šest-sedam godina u jednoj bosanskohercegovačkoj tiskovini pojavila informacija o Drugom memorandumu SANU, bilo je puno onih koji su je doživljavali dobro osmišljenim marketinškim trikom kako bi se medij, čiji je pad utjecaja bio sve strmiji, svojom avangardnošću čitateljima nanovo nametnuo.
No, kako je vrijeme odmicalo, stvarnost je sve intenzivnije potvrđivala političko djelovanje prema preporukama, koje je dotična tiskovina objavila, a koje su Ćosić i kompanija iz SANU uputili tadašnjoj srbijanskoj vladi – i koje su na tragu osiguravanja kontinuiteta politike koja je u funkciji ostvarenja projekta „velike Srbije“.
Težište „provaljenog“ dijela nove Ćosićeve umotvorine je u to vrijeme bilo na BiH. U objavljenom materijalu se moglo pročitati da treba činiti sve kako bi se blokiralo usvajanje novih zakona i rad državnoga parlamenta, i uopće funkcioniranje države i njezinih institucija, kako se uvijek i svugdje treba istrajavati na priči da su te institucije nepotrebne, skupe, ali i antisrpske a zbog toga i nemoguće.
Moglo se pročitati i preporuku da se u prvi plan uvijek i svugdje mora stavljati RS kao državu i ignorirati BiH, da se svijetu svakodnevno treba otvoreno stavljati do znanja kako se BiH ne smatra jedinstvenom državom nego mehaničkim zbrojem dviju teritorija, usput neprirodnim, nametnutim, nemogućim. Na koncu, moglo se pročitati i da se Srbe u RS koji se takvom djelovanju budu suprotstavljali, i pretpostavljali mu BiH kao državu i društvo, treba prišivati na stup srama kao srpske izdajnike, kvislinge, pa i primjenjivati druge mjere kako bi ih se u tome obeshrabrivalo – i sve u tom duhu.
Naknadno se, dakako, moglo saznati da se SANU-ovskim đavoljim planom ne cilja samo na BiH – i da su mu ambicije puno šire. Da je, među inim, njime predviđeno djelovanje u smjeru umanjivanja, ili potpunog eliminiranja odgovornosti Srbije za počinjene zločine i razaranja, da se montiranim optužnicama protiv građana BiH, Hrvatske i Kosova odgovornost za ono što se devedesetih događalo ravnomjerno raspodijeli, da se, s istim ciljem dakako, odvrati pažnja medija, u regiji i izvan njezinih granica, sa završnih procesa pripadnicima srbijanskog i vrha RS-a na suđenju u Hagu, da se susjedne države, BiH, Hrvatsku i Kosovo, prisili na odustajanje od tužbi pred međunarodnim sudovima, da se stalno pojačava pritisak u smjeru zatvaranja Haškog tribunala i zahtijeva suđenje najodgovornijima pred domaćim sudovima.
Moglo se pročitati i da treba stalno raditi na destabilizaciji vlada susjednih država, provociranju unutarnjeg nezadovoljstva i nemira u njima, na kontinuiranom podupiranju otcjepljenja RS od BiH, inzistiranju na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu kako bi se naknadno moglo ići i korak dalje – da ih se integrira u svesrpsku zajednicu, i još štošta.
Imaju li se, dakle, u vidu apostrofirani ciljevi Memoranduma 2, a i temeljna obilježja politike koju srbijansko vodstvo, ali i Srbi na Kosovu, Crnoj Gori i BiH vode u zadnjih sedam-osam godina, nemoguće se oteti dojmu da se njima u potpunosti slijede ideje memorandumskog dokumenta SANU-a prilagođenog novim historijskim okolnostima – koji je u javnosti poznat kao Memorandum 2.
SANU-ovski juriši na Kosovu, recimo, ne posustaju od njegova međunarodnog priznanja. I, sasvim izvjesno, trajati će, možda i duže no što bi se moglo pretpostaviti. Jer, Kosovo je jedno od ishodišta srpske mitomanske svijesti. I stoga će ga se u funkciji ideje o svim Srbima u jednoj državi eksploatirati do iznemoglosti.
No, kosovska priča se, kako vrijeme odmiče, dopunjava i svima ostalima koje kompletiraju kartu „velike Srbije“ – zasad, istina, manje agresivno onom o Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, ali zato sve bezobzirnije jurišom na BiH i Crnu Goru. Zbog specifičnosti u kojima se ove dvije države nalaze različite su tek metode. Sve ostalo je k’o jaje jajetu – i s ciljem da ih se u budućnosti učini dijelovima načartanijevsko-ćosićevsko-sanuovske Srbije.
Na ruku tome, što se BiH tiče, ide i njezina ustavna struktura – činjenica da je RS zasebna administrativno-teritorijalna cjelina s visokom razinom ustavne autonomije. I ta je činjenica pogodovala ideji da se novi krug velikosrpskog projekta pokrene baš u njoj. Dodikovo svakodnevno gušenje državnih institucija i osporavanje države kojoj je na čelu, sve bezobzirnije priče o pravu Srba da žive u istoj zemlji – jednu je za ruske medije ispričao i ovih dana – sve bezprizornije negiranje srebreničkog genocida i sve besramniji pokušaji da se prvake velikosrpske ideologije, čak i presuđene ratne zločince, i sve koji su s njima gurali u ista kola, proglasi svecima, žrtvama, a sve ostale ratnim dželatima, da ne nabrajam više.
No, nije problem samo Dodik. Jer, ambicije na RS ne skriva ni zvanična Srbija. I to je moguće pratiti gotovo na dnevnoj bazi. U prilog tome svjedoče i najnovije poruke Milorada Dodika na obilježavanju 9. siječnja kako Srbi imaju dvije države. Da ih ne zanima što o tome misle svi ostali, i da će se, bude li sreće, u budućnosti one ujediniti, koliko god to smetalo svima ostalima. Dodikova priča, hoću reći, ne bi bila razlog specijalnoj zabrinutosti da je svom silinom ne podupire i zvanični Beograd.
A potpora nije izostala ni u danu kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. U Banjoj Luci se, izuzimajući prvog operativca ideje o svim Srbima u jednoj državi, predsjednika Vučića, našao gotovo kompletan srbijanski državni vrh, koji je ovodrinskoj braći prenio njegovu poruku da mogu bezrezervno računati s potporom njihove matice u svemu, u očuvanju RS posebice. A odluka o neustavnosti 9. siječnja? Beogradskom potporom je poslana poruka da Beogradu suverenitet BiH znači koliko i lanjski snijeg. Jer, njemu BiH ni nije važna. Važni su mu, naprotiv, RS i projekt čiji je ona sastavni dio.
S prijemom Crne Gore u NATO pakt, s druge strane, vjerovalo se da je velikosrpski projekt od nje definitivno digao ruke. Zašto? Zato što udariti na nju znači udariti i na NATO savez – a s njim iskustva i u najnovijoj historiji nisu bogzna kako ugodna. Ispostavilo se, međutim, da su aspiracije i dalje podjednako žilave, a da se promjena dogodila tek u pristupu.
U funkciji projekta su, naime, talasanja koja potiču crnogorski Srbi kojima, onda, potpora dolazi od subraće sa svih meridijana. Srbovanja po BiH i Srbiji, uostalom, o tome govore više od svega – a i potpora od prvih ljudi tih zemalja, Dodika i Vučića posebice. Jer oni, svaki na svoj način, u slučaju Crne Gore potiču istu logiku koju je, sada doduše u nešto modificiranoj formi, koncem osamdesetih personificirao kosovski „antibirokratski revolucionar“ Miroslav Šolević.
Najnovije crnogorsko talasanje, međutim, svjedoči i još nešto – da spiritus movens novog zamaha velikodržavnom projektu „svi Srbi u jednoj državi“ nije ni u državnom vrhu, ni u današnjem SANU, nego u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uostalom, organizator srpskog orgijanja po Crnoj Gori je ona – podjednako beogradska centrala i njezina crnogorska ekspozitura.
I iz nje je čitavo vrijeme dolazio, a dolazi i danas, pritisak na crnogorski državni vrh da odustane od Zakona o slobodi vjeroispovijesti – pritiska koji neodoljivo asocira na slična orgijanja iz vremena antibirokratske revolucije – što je, uostalom, priznao i Andrija Mandić, vođa prosrpske oporbe, neka vrsta crnogorskog Šolevića nedavnom prijetnjom u crnogorskom parlamentu da patrijarh Irinej „snažno podržava i blagosilja“ njihovu borbu za zajedničke im svete ciljeve. Taj zakon, naime, definitivno potkopava temelje ideje o Crnoj Gori kao dijelu velike Srbije. I stoga se, kako bi ga se zaustavilo, moglo svjedočiti jurišu na državni parlament i uličnim crkveno-svjetovnim zastrašivanjima, porukama katolicima i muslimanima da paze što rade jer ih može stići „kazna Božja“, tko zna čemu još sve ne.
Šef parade tamo je, ponovit ću, Srpska pravoslavna crkva, a u državnom vrhu je tek stožer njezine logističke potpore. To se dalo primijetiti i nakon apela 88 javnih ličnosti s prostora bivše Jugoslavije. Jer, nije trebalo dugo čekati ni na „intelektualni“ odgovor Vučićevih boraca za „svetu srpsku stvar“ – na kontraapel stotinjak „intelektualnih vedeta“ srbijanskog režima, među kojima je i masa onih koji su, samo koji tjedan ranije, otvorenim pismom stali u obranu Petera Handkea, obožavatelja Slobodana Miloševića i čovjeka koji negira genocid u Srebrenici.
No, takva pozicija srbijanskog režima je – ignorirajmo svakodnevna zastrašivanja Vulina i još nekih članova srbijanske vlade – svakodnevno izbijala i iz ureda predsjednika Vučića, posebice njegovo talasanje namjerom da Badnji dan obilježi sa svojim sunarodnicima u susjednoj državi, i time ih ohrabri u nastavku juriša na „crnogorsku Bastilju“. Odustao je, ako je otići uopće i kanio, uz obrazloženje da ga je od mogućih neugodnosti, za njega i narod kojem i sam pripada, odgovorio patrijarh SPC-a osobno. A to, drugim riječima, znači, karte su u crkvenom vrhu, kod Patrijarha, Vučić i ostali su samo pomagači u njihovu miješanju.
Kako će se priča s novom navalom velikosrpske ideologije završiti? Teško je reći. Ako je iz historije učiti, najveću cijenu bi mogli platiti opet Srbi sami. Treba li ih zbog toga i žaliti? Ne. Ni amnestirati, ni žaliti – jer, potpora suludoj ideologiji ih, zaludu priča kako baš i nisam u pravu, i same čini njezinim sudionicima.
Ne bih, doduše, želio da cijenu plate i svi ostali – koji su je plaćali prethodna tri-četiri desetljeća, u ratovima devedesetih posebice. Iako, s pomahnitalim ideologijama, povijest je to pokazala na tisuće puta, ovdje i u svim drugim dijelovima svijeta, isključivati ne treba ni najmorbidnije scenarije. Jer, ponavljam, u pitanju su pomahnitale ideologije.
Preporučeno
Slavo Kukić/Inforadar.ba
