Video
Crnogorski zakon o slobodi vjeroispovijesti na vidjelo je izgurao frustriranost srpskog nacionalizma i pokazao da je srpsko društvo u procesu restauracije primitivizma, ocjena je sagovomika Pobjede povodom najnovije sinergije crkvenih i akademskih krugova oličenih u studentima koji zastupaju stavove patrijarha srpskog.
Predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko i dr Dinko Gruhonjić, docent na žurnalistici Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i nekadašnji predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine nijesu iznenađeni radikalnim zahtjevima studenata beogradskog Pravnog fakulteta okupljenih u Studentski klub.
Protjerivanje crnogorskog ambasadora iz Beograda, raskidanje ugovora za 40 zemalja u kojima Srbija pruža gostoprimstvo crnogorskim diplomatama, obraćanje međunarodnim tijelima zbog kršenja međunarodnih konvencija u Crnoj Gori i da o tome raspravlja Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija zahtjevi su ispostavljeni na protestu u Beogradu. Za sagovornike Pobjede to nije iznenađenje.
Biserko navodi da je crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio okidač za eksploziju srpskog nacionalizma, ali i frustraciju koja nikad nije splasnula.
“Iznenađujućom brzinom je homogenizovana takoreći cijela nacija, Srbi „nijesu bili ovoliko složni još od 1999“ Nije čudno što su upravo studenti Pravnog fakulteta iznijeli zahtjeve o protjerivanju crnogorskog ambasadora. Uz prepoznatljivu ideološku matricu, Pravni fakultet ima specifičnu težinu. Radi se o vrhunskim pravnim stručnjacima, koji su Slobodanu Miloševiću, a kasnije i Vojislavu Koštunicu, davali pravni legitimitet posebno u vrijeme tragičnih događaja koji su obilježili raspad Jugoslavije, od ustavno-političkog nasilja, preko sistematskog kršenja ljudskih prava do masovnih razaranja i ratnih zločina”, kaže Biserko.
Sve to, smatra ona, upućuje na složen, i nikako slučajan splet mnogih događaja i okolnosti koje su profilisale ovakvu pojavu na beogradskom Pravnom fakultetu..
“Naravno, da na Pravnom fakultetu ima mnogo i idejnih, i profesionalnih oponenata, ali se njihov glas nažalost, u javnosti mnogo rjeđe čuje”, kaže ona.
Biserko ističe da Beograd nikada nije prihvatio crnogorsku nezavisnost i smatra se da je još moguće Crnu Goru vratiti u državni okvir sa Srbijom.
“Dovoljno je podsjetiti na izjave poput onih „da smo mi tada bili na vlasti Crna Gora se ne bi otcijepila“. U raznim komentarima se ponovo ističe teza da su neadekvat ne Avnojevske granice dovele do ovakve situacije. Optužuje se Badinterova komisija koja je „dovršila posao na titoističkim principima”. Razvija se teza da je zakon upriličen (naravno po diktatu Zapada) kako bi se razbila SPC koja je „ostala jedini relevantan garant integralnosti srpstva i srpskih zemalja”, navodi Biserko.
Primjećuje da se to sve naslanja na Lomparovu tezu da nije bez razloga iz „srpske amputirana i proglašena crnogorska oktroisana nacija”, te da je „nezavisnost Crne Gore i njeno rasrbljavanje i suštinsko transformisanje u polatinjeni Montenegro”.
“Cilj nezavisnosti, prema toj percepciji bio je da se „crnogorsko stanovništvo trajno odvoji od srpskih korijena i antagonizuje prema Srbiji”. Imajući sve ovo u vidu paljenje zastave, dovođenje „Delija” pred crnogorsku ambasadu, protesti po Vojvodini, litije po Crnoj Gori samo ukazuju koliko je duboka frustracija činjenicom da se Crna Gora ne samo osamostalila, već je postala i članica NATO, što je u suštini glavna prepreka za nasilnije ponašanje”, zaključila je Biserko.
Gruhonjić ocjenjuje da su zahtjevi studenata gorki plodovi 90-ih godina. ‘
“Riječ je o mladim ljudima koji su tada rođeni i odrastali u društvu koje nije denacifikovano. Mi danas živimo sve ono što su bili rezultati pogubne politike balkanskog kasapina Slobodana Miloševića”, kazao e on.
On smatra daje takva sadašnja ali i prethodna vladajuća politička elita koja nije imala hrabrosti ili nije željela da se suoči sa najgorim zločinima na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata koji su počinjeni u ime građana Srbije.
“Ovo su logične konsekvence toga, to je miks državne politike, obrazovne politike i kućnog vaspitanja. Srbija je 25 godina poslije ratova natopljena nacionalizmom. U procesu smo reprimitivizacije, deemancipacije i restauracije primitivizma. Srbija se vraća na grane na kojima je bila prije Drugog svjetskog rata zaostalu balkansku primitivnu seljačku državu koja je ogrezla u radikalskoj ideologiji”, objašnjava Gruhonjić i zapaža da je jugoslovenski socijalizam sa ovih prostora bio incident u pozitivnom smislu.
Socijalizam, po njemu, je pokušao da emancipuje zatucana patrijahalna društva, ali je ta vrsta prosvijećenog socijalističkog apsolutizma prekratko trajala.
“Na kraju je sve eksplodiralo i vratili smo se na one niske grane na kojima smo bili prije procesa emancipacije”, kaže Gruhonjić i ocjenjuje: „Pravni fakulteti u Srbiji su bastioni nacionalizma, a bogami i fašizma”.
PITANJE AUTORITETA
Još jedna neobičnost među ovim studentima je da za proteste i zahtjeve imaju podršku patrijarha Irineja. Patrijarh kao vrhovni autoritet medju akademcima…
Profesor Gruhonjić koji je svakodnevno sa mladim svijetom podsjeća da je jedna od odluka Drugog zasjedanja Avnoja bila da se u svim mjestima u Jugoslaviji osnuju Domovi kulture da bi se ljudima pružili kulturni sadržaji, i što je još bitnije da se ljudi otrgnu od crkve i kafane.
“Mi danas prisusutvujemo procesu povratka ljudi u crkve, kafane i kladionice i u tome je cijela stvar. Ako u 21. vijeku imate državu gdje studenti kao vrhovnog autoriteta navode neku crkvu i patrijarha mislim da se to graniči sa pravoslavnom džamahirijom”, kaže Gruhonjić i napominje da bi po prirodi svojih godina studenti trebalo da budu lijevo orijentisani i da se zalažu za sopstvenu slobodu, slobodu u društvu.
Na pitanje da li je podrška patrijarha na koju se studenti pozivaju njihovo „gorivo” za radikalizaciju ili se druge državne strukture kriju iza tih studenata i crkve, Biserko ističe daje SPC jedina prekogranična institucija koja može djelovati u susjednim zemljama i stogaje njena uloga ključna, prije svega kroz mobilizaciju naroda.
“Mitropolit Amfilohije je najavio da „otpor neće stati sve dok zakon ne bude povučen”, a istaknuto je da je i „određena politizacija neophodna”. Protesti su uglavnom usmjereni na Mila Đukanovića, za kojeg se kaže da je prevaziđeni politicar u suštini stvara se atmosfera kako bi se smijenio jer on je, kako se misli, jedina prepreka za povratak Crne Gore”, pojašnjava Biserko.
Prema riječima Gruhonjića, veliki je problem pomanjkanje iskrenih građanski opredijeljenih ljudi.
“U priči oko Crne Gore i takozvanom oduzimanju srpskih svetinja što je potpuna laž ali šta u vezi sa srpskim nacionalizmom nije laž vidjeli smo da u Srbiji ima jako malo iskreno građanski opredijeljenih ljudi kojima ni na pamet ne pada san o velikoj Srbiji i vjekovnim srpskim terotorijama. Imate tzv. korifeje građanske Srbije tipa Vesne Pešić iz koje je provalio jedan užasan kulturasizam prema Crnoj Gori, užasan nacionalizam i imate političku alternativu Savez za Srbiju koji se nakon svih reakcija u vezi sa Crnom Gorom komotno može reiemenovati u „Savez za veliku Srbiju”, smatra Gruhonjić
Što se desi kad fašizam pobijedi
Preporučeno
“Mržnja koja se danas ispoljava prema Crnoj Gori je ista ona koja je ispoljavana pred početak bombardovanja 1999. godine prema Albancima ta vrsta kulturasizma je preživjela do danas. To svjedoči da se Srbija nije pomirila sa gubitkom ratova i da nije postavila pitanje zašto sa nama neće niko da bude u zajednici. Ratna politika Slobodana Miloševića nije kažnjena na adekvatan način i mi danas živimo, iako u Evropi, neku vrstu eksperimenta što se desi kad fašizam pobijedi, navodi Dinko Gruhonjić.
