Poznati crnogorski reditelj Blagota Eraković vrsni je poznavalac crnogorske istorije, ovdašnjeg mentaliteta i osvjedočeni borac za crnogorsku nezavisnost, uz nedvojbenu opredijeljenost za poštovanje svih nacionalnih i drugih različitosti kao vjekovne baštine Crne Gore. Za Vikend novine govori o aktuelnim srpsko-crnogorskim odnosima, neočekivano ovog ljeta narušenim neprimjerenim izjavama patrijarha srpskog Irineja, još ponekih srpskih zvaničnika i “istoričara”, te ovdašnjih Srba koji vele da su ugroženi.

“Crnogorci su kosmopolite. Po svojoj prirodi su takvi. Nama nikad niko nije smetao osim loših ljudi i onih koji su pokušavali da nas unište. Da podsjetim: U doba svog najvećeg srbovanja knjaz Nikola je 1905. godine objavio Ustav knjaževine Crne Gore. U tom Ustavu, u članu 45, fino piše: državna religija je istočno-pravoslavna, crnogorska crkva je autokefalna. U Crnoj Gori postoje još rimokatolička i muhamendanska religija, koje su u svemu ravnopravne sa državnom. Ima li demokratskijeg pogleda na ovo pitanje? Zato mi se, na izvjestan način, dopada ova, uslovno rečeno, inferiorna linija, ignorantski odnos crnogorskih državnika, koji smatraju da nije dostojno odgovarati na tako prizemne uvrede”, rekao je Eraković.

On navodi da ta tradicija suživota u Crnoj Gori duga je vjekovima.

“Mi smo mediteranska zemlja, a Mediteran je velika mješavina naroda, kultura, civilizacija.. I slažem se: Ima 30 godina kako je to trebalo riješiti. Eto, dr Bogićević ovih dana piše kako su još komunisti 50-ih godina prošlog vijeka tražili da se ponište odluke Podgoričke skupštine i da poništi odluke regenta Aleksandra iz 1920. godine o ukidanju Crnogorske autokefalne crkve… Svakako da je crkva odvojena od države. Svako ima svoje zakone, kanone, pravila… Ali kad su u pitanju imovinsko-pravni odnosi država je, prije svega, dužna da te odnose reguliše svoj im pozitivnim propisima. Što prije, u interesu svih”, kazao je on.

Eraković je mišljenja da političari i istoričari iz Srbije nikad ne mogu prežaliti Crnu Goru.

“Nikad! Oni je smatraju dijelom velikog srpskoga carstva. Oni još dalje od cara Dušana u svijesti svojoj kročili nijesu. Iako je Dušanovo carstvo trajalo samo šest godina. Tu su se oni zasutavili, tu je ostala zarobljena njihova svijest. Garašanin je u svom “Načertaniju” to definisao kao: svi smo Srbi Srbijanci, Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Makedonci, čak i Muslimani i Hrvati. Ta njihova nesrećna ideja, kao recidiv Dušanovog carstva, opstaje i danas u svijesti teških nacionalista kojima, u odsustvu argumenata, ništa drugo nije preostalo nego da laju i vrijeđaju. Kao taj “istoričar” koji za Čevljane kaže da mu ni cipele ne mogu čistiti. One ne mogu nikako da shvate, bolje reći ne mogu da prihvate činjenicu da Crna Gora više od hiljadu godina ima zaokruženu svoju državnost, koju su kroz vjekove priznavali i pape i patrijarsi, i Vatikan i Istanbul, i Moskva… Kao svjedočanstvo tome postoje gramate koje su zatočene u Cetinjskom manastiru. Ako nijesu ponešene u Beograd…”, istakao je pozbati reditelj.

Odgovarajući na pitanje da li zna nekog ugroženog Srbina u Crnoj Gori Eraković je naglasio da lično poznaje desetine Srba koji spadaju među bogatije građane Crne Gore i koji drže bar 30 odsto crnogorskog kapitala u svojim rukama.

“Nikad mi se neko od njih nije požalio. Ovi što ih ja poznajem, a znam ih mnogo, žive dobro. Imaju pare, akcije, privatne firme.. Izuzetno cijenim Srbe u Crnoj Gori koji kažu: ja jesam Srbin, ali moja država je Crna Gora, ovdje imam vjekovno utemeljenje… Oni nijesu neprijatelji države, oni nijesu neprijatelji temelja crnogorske državnosti. Za razliku od ovih “profesionalnih Srba” koji bi najsrećniji bili da Crna Gora ne postoji”, ocijenio je on.