STAV: Ima li kraja cipelarenju mrtvog Đinđića?

Piše: Tomislav Marković

Ništa ljepše od ovog doba razularene post-istine: može čovjek da se pojavi u medijima i da priča šta mu na um padne, bez ikakvih posljedica. Rijetko se objavi demanti, jer bi demantovanje svih laži odapetih u javnost zahtijevalo omanju armiju ljudi koji se ničim drugim u životu ne bi ni bavili. Ipak, neke post-istine su odvratnije od drugih, pa im vrijedi posvetiti dužnu pažnju. Pogotovo ako se neprestano ponavljaju, uprkos tome što je riječ o notornim podmetačinama i opasnim glupostima.

Gostujući na Radio-televiziji Crne Gore, mladi lider Ujedinjene reformske akcije (URA) Dritan Abazović uspio je da odvali sljedeću rečenicu: “Demokratska stranka je zbog svog odnosa prema borbi protiv korupcije izgubila tadašnjeg premijera.” Što će reći da je Đinđić ubijen jer mu je stranka bila korumpirana i zato što su tolerisali lopovluk. To bi značilo da Đinđić nije bio predsjednik Vlade, nego šef mafije, a da njegovo ubistvo nije politički atentat, već je premijer izgubio život u mafijaškom obračunu.

Beskrajno blaćenje pokojnog premijera

Pa dobro, dokle više? Ima li kraja blaćenju pokojnog Đinđića? Je l’ ima još neko ko se nije zapljunuo? Je l’ javno cipelarenje mrtvog Đinđića nekakav obred inicijacije u tajno društvo perspektivnih političara? Hajde, izređajte se svi koliko vas ima i ostavite čovjeka da počiva u miru.

Prosipa Abazović plodove najcrnje medijske propagande kao da nije održano suđenje Đinđićevim ubicama, kao da Srđa Popović nije napisao knjigu Nezavršeni proces, kao da nikad nije objavljena knjiga Zoran Đinđić: etika odgovornosti, koju je priredila Latinka Perović, kao da ne postoje stotine tekstova ozbiljnih ljudi o atentatu na Đinđića. Izgleda da je Abazović sve to nekim čudom preskočio, a da se o ubistvu obavještavao iz kupusare Vojislava Šešelja Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića. Ipak je Srpska radikalna stranka dio koalicije “Za budućnost Crne Gore”. Ili je nešto načuo od koalicionog partnera Nebojše Medojevića, koji je bio kolumnista Identiteta, lista koji su finansirale Đinđićeve ubice Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević, vođa Zemunskog klana.

Razumijem mladost, neiskustvo, neobaviještenost, ali ipak je malo čudno da ljeta Gospodnjeg 2020. neko i dalje iznosi ovakve propagandne mantre, a da to nije neko od učesnika udruženog zločinačkog poduhvata i njihovih saradnika i ideologa, da ne pripada mračnom državno-zločinačkom miljeu koje je i ubilo Đinđića. Izgleda da neprestano treba podsjećati na notorne činjenice, te najugroženije entitete u ovim našim raspalim društvima.

Đinđića nisu ubili borci protiv korupcije

Ubistvo Zorana Đinđića nema nikakve veze s korupcijom, lopovlukom, finansijama, novcem i sličnim budalaštinama. Sam atentator Zvezdan Jovanović zvani Zveki Zmija, inače državni službenik, potpukovnik Jedinice za specijalne operacije, lijepo je objasnio zašto je povukao obarač. Kako asasin jasno reče, cilj zaverenika je bio da “spasu Srbiju”, odnosno da umjesto “izdajničke dosovske vlade, na vlast dovedu prave patriote”. U pismu koje je uputio medijima 28. januara 2003. godine, mjesec i po dana prije ubistva, Milorad Ulemek optužuje Đinđićevu Vladu da je prekardašila u saradnji sa Haškim tribunalom: “Gaze posljednja uporišta nacionalnog ponosa i dostojanstva, pri čemu ljagaju istinske patriote. (…) Umjesto da se presaberu i svima kažu kolika je cijena našeg priključenja modernim svjetskim integracijama, brojana u ljudskim glavama koje se moraju prinijeti Haškom tribunalu.” Pismo završava optužbom da Đinđić i njegovi saradnici žele da “ih se po svaku cijenu i na bilo koji način riješe”.

Ako ovo nije bilo dovoljno jasno, da citiram ponovo Zvezdana Jovanovića: “Za to što sam učinio, za likvidaciju Đinđića, nije mi obećana nikakva materijalna korist, ja za novac nikad ne bih učinio, ja nisam kriminalac. To ubistvo je za mene političko, jer sam smatrao da će time biti spriječeno slanje ratnika i istinskih patriota u Hag, da će biti spriječeno rasturanje JSO-a i Srbije zbog toga što je Hag, po mom mišljenju, jedna od najvećih sramota istorije Srbije”. Može li da bude jasnije?

Đinđića nisu ubili nikakvi borci protiv korupcije, već zlikovci koji su za račun Miloševićeve kriminalne države i za svoj sopstveni džep i ranije ubijali, po ratištima širom Jugoslavije, ali i po Srbiji. Isti ljudi oteli su Ivana Stambolića 2000. godine, likvidirali ga i bacili u jamu sa živim krečom na Fruškoj Gori, što je otkriveno nakon atentata na Zorana Đinđića. Isti ljudi odgovorni su za pokušaj atentata na Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali, kada su poginula četiri Draškovićeva saradnika. I to nisu činili samo iz “patriotskih ubjeđenja”, kako to žele da prikažu, već i za debele novce, o ratnoj pljački da i ne govorim. Za sve ove zločine Legija i njegovi saradnici osuđeni su na višedecenijske zatvorske kazne.

Državni udar

Đinđića su ubili šrafovi Miloševićeve zločinačke mašinerije, sa blagoslovom konzervativnih političkih struktura, antihaškog lobija, ratnih profitera svih fela, cijele te kriminalne nomenklature koju profesor Nenad Dimitrijević jednim drugim povodom naziva prosto “Kartel”. Cilj ubistva je bio državni udar i restauracija režima Slobodana Miloševića. Pogledajmo gdje je Srbija danas i vidjećemo da su atentatori potpuno uspjeli u svom naumu.

Zato Đinđićevim ubicama zapravo i nije suđeno za ubistvo, kako objašnjava Srđa Popović u uvodu knjige Nezavršeni proces.

“Krivično djelo koje je optuženima stavljeno na teret, međutim, nije bilo krivično djelo ubistva. Optuženima se sudilo za dva krivična djela: ‘udruživanje radi neprijateljske djelatnosti’ (član 136.OKZ) i ‘ubistvo predstavnika najviših državnih organa’ (član 122.OKZ)”, piše Popović. A potom dodaje: “Djela koja se optuženima stavljaju na teret optužnicom su djela koja imaju za zaštitni objekt ‘ustavni poredak i bezbjednost zemlje’. Ubistvo se kod jednog od ova dva djela pojavljuje samo kao specifično sredstvo izvršenja toga djela, čija je suština napad na ustavni poredak i bezbjednost. Najprostije rečeno, ubistvo je djelo kojim se napada život, djela koja se stavljaju optuženima na teret su djela kojim se napada država.”

Zato je Srđa Popović uporno nastojao da se rasvijetli politička pozadina atentata, što mu nije pošlo za rukom, jer se država Srbija našla u rukama onih koji su – u najmanju ruku – od Đinđićevog ubistva imali koristi. I sama istraga ubistva je stala kod Vojislava Koštunice, jer su ambasadori zapadnih zemalja vršili pritisak na premijera Zorana Živkovića da Koštunica nipošto ne bude uhapšen. Razlog za to Popović vidi u tome što su zapadne diplomate “vrlo dobro znale da vojska nikada ne bi dozvolila Koštuničino hapšenje”, te “kako bi spriječili novi haos, ambasadori su tražili zaustavljanje istrage”.

Koštunica iznad suda i zakona

Koštunica se nije pojavio na suđenju čak ni kao svjedok. Kada je 2011. godine pozvan na sud da svjedoči, njegova Demokratska stranka Srbije pokrenula je peticiju u odbranu svog lidera koju su potpisale brojne javne ličnosti, između ostalih mitropolit Amfilohije, Matija Bećković, Emir Kusturica, Vasilije Krestić, Dušan Kovačević, Siniša Kovačević, Milo Lompar, Miloš Šobajić, Bora Đorđević, Lane Gutović, Rajko Petrov Nogo, Ljiljana Smajlović, Milovan Danojlić, Milorad Ekmečić, Milorad Vučelić, Dragan Hamović, Milovan Vitezović… Peticiju kojom se direktno vrši ometanje pravde potpisali su, naravno, i Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić. Potonji je par nedelja pred atentat poručio: “Ako neko od vas u idućih mjesec ili dva negdje vidi Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom“.

Nikada Koštunica nije odgovarao ni za podršku pobuni Jedinice za specijalne operacije novembra 2001. godine, kada je dao čuvenu izjavu: “Mislim da je jedan ovakav revolt sasvim opravdan i normalan. Znači, recimo, protestuju ljekari oni izađu u bijelim mantilima, protestuju pripadnici JSO oni izađu u svojoj opremi i svojim vozilima.” Kako navodi Srđa Popović, kasnije je objelodanjeno na osnovu presretnutih razgovora Dušana Spasojevića, čelnika Zemunskog klana, da je Koštunica “bio izvještavan o toku pobune i da je, po riječima samih pobunjenika, mogao da naredi njen prestanak, što je propustio da učini”. 

Koštunica je od prvog trenutka dolaska na vlast nastojao da očuva kontinuitet sa Miloševićevim režimom, pod izgovorom famoznog legalizma. Kako veli Srđa Popović, to se vidjelo “u nastojanjima desnog krila DOS-a da zaštiti Miloševićev aparat od reformisanja, lustracije i odgovornosti, pod izgovorom da bi to destabilizovalo zemlju.” Iz tog miljea su potekle i Đinđićeve ubice. Srpski premijer se nalazio na suprotnoj strani, pokušavajući da reformiše Srbiju, da je približi Evropi i da se obračuna sa zločinačkim nasljeđem Miloševićevog doba. Kako sažeto reče filozof Obrad Savić u tekstu Dva lica odgovornosti: Srbija poslije Đinđića, objavljenom u knjizi Zoran Đinđić: etika odgovornosti: “Zoran Đinđić je ubijen upravo zato što nije bio spreman da poriče ogromnu krivicu koju je jedan zločinački sistem svalio na pleća sluđene nacije.”

Medijska priprema za atentat

A teza koju pominje Abazović potiče upravo iz tabora Đinđićevih neprijatelja, iz medijske pripreme za njegovo ubistvo. Funkcioneri DSS-a, Šešelj i njegovi radikali, tabloidi, mafijaški krugovi i mnogobrojni slobodni strijelci kriminalizovali su godinama Zorana Đinđića, fabrikujući afere, optužujući ga za korupciju i veze sa kriminalcima. Agilnom medijskom kampanjom stvorili su sliku o Đinđiću kao o šefu mafije. Suvišno je reći da nikada nisu iznijeli nijedan dokaz za svoje tvrdnje. A i šta će im? Nije važno šta je istina, važno je stvoriti sliku koju će javnost doživljavati kao istinu, ma koliko ona bila lažna.

Ne mora Abazović da lista prašnjave novinske arhive, dovoljno je da pročita tekst Izabele Kisić i Ksenije Lazović Medijska slika Zorana Đinđića, tu se sve vidi kao na dlanu. U zaključku teksta autorke pišu: “Za svoju reformsku politiku Zoran Đinđić nije imao podršku medija. U tom kontekstu, medijski tretman tema kojima se bavi ovaj tekst može se posmatrati kao priprema javnog mnenja za ‘logičan’ kraj karijere i života jednog ‘kapoa’, ‘šefa banana republike’, ‘kriminalca’ i ‘ubice’”. Svojom izjavom Abazović u suštini legitimiše prljavu medijsku kampanju koja je prethodila ubistvu premijera Srbije.

Stare laži i nove snage

Prošlo je već 17 godina od atentata na Đinđića, a medijska propaganda protiv njega je i dalje živa i zdrava. Starija generacija političara polako posustaje, ali zato su tu nove, mlade snage da istraju u istim lažima i zabludama. I nije Dritan Abazović usamljen u tome, valjda zato što nesreća nikad ne dolazi sama. Povodom smrti Amfilohija Radovića, javio se mladi predsjednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, da vaskolikoj javnosti obznani kako ničeg skandaloznog nema u Amfilohijevom govoru nad Đinđićevim odrom.

Grbović je citirao dio govora u kojem Amfilohije prvo hvali Đinđića, a potom veli: “No, ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa večnu istinu da ko se mača maši – od mača će i poginuti.” Grbovićev komentar glasi: “Istina je istina, i ona ne zavisi od toga na koga se odnosi”. I-s-t-i-n-a? Čudno piše laž. Ono što se u zločinačkim udruženjima i mafijaškim tabloidima knjiži kao istina, u ostatku svijeta nosi neka druga, nimalo laskava imena.

Povodom istih riječi mitropolita Amfilohija, u navedenom tekstu Obrad Savić piše: “Svima je sada jasno da su zavjeru protiv Zorana Đinđića organizovale tzv. patriotske snage, ogrezle u bratskom zločinu, gordoj muževnosti dragocjenijoj od samog života. Upravo je ovom fraternalističkom formulacijom Srpska pravoslavna crkva ponudila neovlašćen oprost: ‘Premijera je ubila bratska ruka!’ Dakle, na sam dan sahrane, ‘hrišćanski’ prestupnici su se drznuli da neobuzdan nacionalistički bijes – bizarnu mešavinu pokajanja, samoodbrane i pomame za osvjetom – iznesu pred vlastitim bogom”. Kratko i jasno. A nekome neobuzdan nacionalistički bijes rigan nad pokojnikovim odrom liči na – istinu.

Tužno je slušati i čitati ovakve nakaradne izjave mladih političara koji nisu pripadnici desnice. Nisu te izjave plod zavisti prema Đinđiću, što bi bilo razumljivo, niti neke striktne ideološke opredijeljenosti, prije mi liče na produkte čiste beslovesnosti. Kolokvijalno rečeno, ne znaju kud udaraju. A najlakše je uvijek udarati po mrtvom i ocrnjenom čovjeku koji ne može da se brani. Mada je i tako strijeljan, upokojen i sahranjen, Đinđić življi od svih ovih nesrećnika što mu igraju na grobu.