Video
Tehnička vlada, bojkot, protesti, ispunjavanje “Sporazuma o budiućnosti”, radikalna reforma izbornog zakonodavstva – sve su to zahtjevi koje posljednjih nekoliko mjeseci iz opozicije gotovo svakodnevno kao imperativ upućuju na adrese vlasti. Ovi megalomanski zahtjevi nemaju nikakvo uporište u političkoj realnosti i ovakva, posvađana, razjedinjena, optužnicama i prijetnjama zatvorskim kaznama opterećena opozicija, nema pravo da postavlja bilo kakve uslove.
Kada je nedavno predsjednik Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog i drugog zakonodavstva, poslanik Demokratske partije socijlista (DPS) Branimir Gvozdenović, kazao je da je za njegovu partiju neprihvatljivo formiranje tehničke vlade, cijela opozicija se našla u čudu. Da li je u pitanju gluma ili iskrena nevjerica koja je proizvod političkog sljepila, nije jasno. Da je tehnička vlada nerelan san koji se neće dogoditi potvrdili su i premijer Duško Marković na posljednjem premijerskom satu i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović u par posljednjih obraćanja javnosti.
Sve to nije smetalo poslaniku Demokratske Crne Gore Momo Koprivica da sa nevjerovatnom sigurnošću izjavi da “DPS obmanjuje javnost, jer šalju poruku da neće prihvatiti tehničku vladu, a svi znamo da ćete je prihvatiti”. Za razliku od Koprivice drugi opozicionari njesu baš tako sigurni da će DPS prihvatiti ove, blago rečeno, nerealne zahtjeve, pa poručuju da “ako vlast ne prihvati tehničku vladu slijedi bojkot”.
Nerealno postavjati uslove
Pitanje koje se ovjde postavlja je – kako opozicionim strankama uopšte pada na pamet da postavljaju bilo kakve uslove, a kamo li da pucaju tako visoko i traže tehničku vladu i bojkot kada je situacija u njihovim redovima blago rečeno katastrofalna.
Najjači politički subject Demokratski front, kako nam je nezvanično rečeno iz više izvora iz DF-a, i ne razmišlja o tehničkoj vladi, već su potpuno fokusiarni na veoma nezgodne sudske procese koji se vode protiv njihvoih lidera. Nebojša Medojević je optužen za pranje novca, kao i da je dio kriminalne organizacije povezane sa odbjeglim biznismenom Duškom Kneževićem, dok Andirji Mandiću i Milanu Kneževiću nad glavom vise zatvorske kazne od po pet godina zatvora za pokušaj terorizma.
Druga po jačini opozicinoa stranka Demokrate čini se, već odavno je izgubila vezu sa političkom relanošću – u parlament ne dolaze gotovo čitav četvorogodišnji mandat, djeluju preko promo tekstova i saopštnja, a javnosti serviraju priču da “DPS samo što nije kapitulirao pod političko-diplomatskim pritiscima koje vrše”. U tu priču vjeruju samo nihove najzagriženije pristalice.
Osim ove dvije grupacije u opoziciji trenutno imamo između 10 i 15 sitnih stranaka koje teže parlamentarnom statusu, a pitanje je da li će je ijedna od tih satelit partija preći cenzus.
Već viđeno
Iz DPS-a su već nebrojeno puta ponovili da aktuelna Vlada ima apsolutni legitimitet i da je proizašla iz legitime parlamentarne većine, koja ostvaruje svoje nadležnosti i da se o eventualnoj tehničkoj vladi uopšte i ne razmišlja.
Ako uzmemo u obzir da Vlada Crne Gore nesmetano funkcioniše i da mandat koji je dobila u oktobru 2016. godine privodi kraju, bilo bi krajnje čudno da i najzagriženiji opozicioni birač vjeruje u tehničku vladu i eventualni uspjeh protesta i bojkota.
Ako bi nekim čudom tehnička vlada bila stvorena, trebamo se podsjetiti iskustva iz prošlosti i Vlade izbornog povjereanja koja je bila izglasana 2016. godine. Tada je poslanik Ujedninjene Crne Gore Goran Danilović izabran za ministra unutrašnjih poslova, za ministra finansija izabran je Raško Konjević iz SDP-a, Boris Marić kao predstavnik NVO sektora izabran je za ministra rada i socijalnog staranja, dok je Milenko Popović, kao ekspert, izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja.
Sjednica Vlade 2016.
Ovaj potez nije donio nikakve suštinske iskorake, kako u vraćanju povjerenja između vlasti i opozicije tako i u izbornim i bilo kojim drugim reformama, jer se ministri iz opozicije i NVO sektora nijesu mnogo pitali sa svojim resorima u toku kratkog mandata. To je bilo i očekivano jer je osim ministarskih mjesta i par savjetnika, čitava infrastruktura po dubini pripadala DPS-u i koalicionimi partnerima.
Nakon izbora 2016. i pored toga što je napravljena Vlada izbornog povjerenja opozicija se žalila na rezultat i krenula u bojkot rada parlamena, koji kod dijela poslanika i dalje traje. Nakon svega opozicija treba da se zapita ne samo da li je realno tražiti tehničku vladu, veći da li to ima bilo kakvu svrhu i da li može da ti bilo kakav rezultat.
Preporučeno
B. Knežević
