On je decidan da trenutno na našoj političkoj sceni sve ide u prilog negaciji crnogorske kulture i istorije – tj. Mandiću i i njegovom prvom saradniku Milanu Kneževiću „na mlin“.

“Odnosno, ono što je Crna Gora bila vjekovima moći će se osjetiti, i to samo u tragovima, na Cetinju i Crmnici. Svakako, izbori 2027. biće novo crnogorsko „biti ili ne biti“”, upozorava Cvjetinović.

Hrvatski istoričar je u intervjuu za Portal ETV ocijenio i da će, ukoliko ekipa na vlasti dobije mogućnost da nastavi da vlada nakon izbora, odnos unutar vladajuće koalicije biti takav da će Mandić imati priliku da postane premijer.

“Neka razmišljanja da će strane ambasade biti protiv toga i da bi Milojko Spajić i u tom slučaju mogao da nastavi da vodi Vladu su samo snovi. Strane partnere zanima samo da je premijer „na liniji“, a Mandić se toj liniji itekako primiče: uglađuje svoj lik i djelo na Zapadu i sigurno je da će postati prihvatljiv kao premijer”, jasan je Cvjetinović.

Mandić je, ističe on, daleko najiskusniji političar u Crnoj Gori i dobro zna što treba činiti da dođe u poziciju mandatar nove vlade.

“A za „prljave političke stvari“ uvijek ima „korisne budale“ Kneževića ili Dajkovića: kao kod projekta Botun ili spomenika zločincu Pavlu Đurišiću. A priskočiće poneko iz Crkve Srbije u pomoć kada god bude trebalo homogenizovati to biračko tijelo”, naglasio je Cvjetinović.

PORTAL ETV: Posljednjih par godina obilježili su prilično dinamični odnosi Crne Gore i Hrvatske – od protestnih nota koje su nam upućene zbog Rezolucije o Jasenovcu koja je donijeta nakon usvajanja Rezolucije UN o genocidu u Srebrenici, proglašavanja personama non grata predsjednika Skupštine Andrije Mandića, njegovog prvog saradnika Milana Kneževića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost i odbranu Alekse Bečića, preko najava uklanjanja ploče u Mornju, do spora oko školskog broda Jadran… Smatrate li da svjedočimo obrascu svjesnog sistemskog pogoršavanja odnosa ili da je riječ o nizu izolovanih incidenata? Je li sve ovo sada već dosljedna politika provokacije ili samo potpuno odsustvo strateškog vođenja vanjske politike Crne Gore?

CVJETINOVIĆ: Odnosi Hrvatske i Crne Gore dosta su slojeviti i nije ih tako jednostavno objasniti. Za vrijeme vladavine Demokratske partije socijalista (DPS) i Mila Đukanovića malo se pričalo o tim odnosima u javnom prostoru, ali se od 2020. godine to mijenja. Iako niti jedno ozbiljnije pitanje između dvije države ni do tada nije riješeno, Hrvatska je najednom pokazala veliki interes za Crnu Goru. To se radikalizovalo donošenjem rezolucija i proglašenjem tri politička lidera personama non grata. Kako je Evropska unija donijela stratešku odluku da Crnu Goru primi do 2028. godine, Hrvatska je sve više počela zaoštravati priču. Međutim, da to odmah razobličimo: sve je to jedna loša predstava.

Naime, ako Hrvatska želi iskoristiti priliku i mogućnost da riješi neki problem s Crnom Gorom – to mi je razumljivo. No, ja bih radije da se riješe neki zaista bitni momenti odnosa dvije države, a ne da se natežemo oko nekakve simbolike. Primjerice: zašto Hrvatska ne traži da se umjesto privremenog sporazuma o razgraničenju ne postigne trajni sporazum? Pa, Prevlaka je bila formalni povod napada na dubrovačko područje 1991. godine. 

Ono kad je Đukanović govorio da želi ispraviti „grešku koju su načinili priučeni boljševički kartografi“. I danas, svjedočio sam to lično gostujući zajedno s novinarom Lukom Brailom na RTCG, bivši šef diplomatije Crne Gore Miodrag Lekić sanja o tome kako Prevlaka treba biti dio Crne Gore. Slično je najavljivao i Andrija Mandić dolaskom nove političke elite na vlast u Crnoj Gori. Dakle, Prevlaka je i dalje „napeta“ tema, ali to Hrvatska ne ističe kao nekakav uslov za podršku Crnoj Gori nego se hvata broda „Jadran“ – kao da je to nešto bitnije. Ili oko Morinja: natežemo se oko bespravno postavljene ploče u Morinju, a da uopšte ne ulazimo u sam tekst na ploči, a koji je, po meni, neistinit i pokušava to ratno crnogorsko vodstvo prikazati onako kako je to Đukanović i govorio svojedobno – „dobrovoljnim taocem“ Slobodana Miloševića. Još je zapravo tužnije što se po pitanju Morinja ne traži utvrđivanje odgovornosti visokopozicioniranih političara i uniformiranih ličnosti iz tog doba. Pa nijesu logor osnovala četvorica „batinaša“ koji su suđeni za Morinj jer jednog popodneva nijesu imali što činiti, pa su se dosjetili napraviti logor za ljude iz Dubrovnika. Neko je iz vrha vlasti to morao narediti i organizovati – i umjesto da utvrdimo nalogodavce i tražimo da se kazne, mi raspravljamo o ploči.

Treća je „goruća tema“ – ime bazena. Inicijativa i podrška, pa i ona politička, za ime bazena došla je sa strane bokeljskih Hrvata! Tako su predstavnici HGI 2015, kada su bili dio vlasti u Kotoru, podržali da se Gopčeviću da ulica u kotorskom naselju Orahovac, a Pavle Vičević – otac dugogodišnjeg šefa Hrvatskog građanskog društva CG, javno je podržao imenovanje bazena po kolegi vaterpolisti Gopčeviću. Tako da je ovo sada licemjerno ili barem tragikomično.

Što se tiče crnogorske vanjske politike prema Hrvatskoj – ona nije konzistentna, odnosno nije jedna jedinstvena – nego se vodi na nekoliko nivoa. Andrija Mandić i Milan Knežević imaju svoju politiku, Bečićeve Demokrate, uglavnom preko ministra odbrane (Dragana) Krapovića, provociraju, a ministar vanjskih poslova (Ervin Ibrahimović) i premijer (Milojko Spajić) su „dobri momci“ koji pokušavaju Hrvatskoj objasniti da su ova trojica pomenutih samo malo nestašni. Spajić i Ibrahimović bi za pet minuta riješili sve probleme s Hrvatskom. Ali, toliku moć, nažalost, u koalicionoj Vladi nemaju.

Dakle, takve podjele u vlasti onemogućuju bilo kakvu jasnu i učinkovitu strategiju.

PORTAL ETV: Institut protestne note posljednjih godina se prilično „odomaćio“ na relaciji Hrvatska – Crna Gora. Mislite li da odgovornost za to leži samo u rukama nosilaca aktuelne vlasti koji su i proglašeni personama non grata? Kakva je, u svemu ovome, uloga vladajućeg PES-a – čiji su poslanici, izuzev Miodraga Lakovića, u parlamentu podržali donošenje Rezolucije o Jasenovcu koju je predložila Socijalistička narodna partija zajedno sa Demokratama Alekse Bečića?

CVJETINOVIĆ: Velika odgovornost, po pitanju odnosa s Hrvatskom, leži u ponašanju i izjavama Mandića i Kneževića. Bečić je tu „dobrovoljni talac“. Pravo su pitanje Spajićev PES i njihova politika.

Mislim da je PES najveća žrtva unutarkoalionih odnosa i da će to itekako platiti na narednim parlamentarnim izborima. 

Neodlučnost, zapravo slabost, prema ponašanju Mandićevih i Kneževićevih sljedbenika, pa i pojedinih Demokrata, javnost će kazniti na izborima. Spajić kao da je sve nade usmjerio prema Evropskoj uniji i završetku pregovora. No, to je po meni potpuno pogrešno.

I mi smo u Hrvatskoj imali sličnu situaciju – premijerka koja je završila pregovore s EU nadala se da će to narod prepoznati. No, narod je dao gotovo dvotrećinsku podršku opoziciji!

Tako bi se moglo, i hoće, ako nastavi igrati samo na tu kartu, dogoditi Spajiću. PES je dobio veliku podršku od građana, ali je ovakvim popuštanjem Mandiću i Kneževiću, neće zadržati. 

Ukoliko ova ekipa na vlasti i dobije mogućnost da nakon 13. juna nastavi vladati, odnos unutar koalicije će biti takav da će Mandić imati priliku postati premijer Crne Gore. Neka razmišljanja da će strane ambasade biti protiv toga i da bi Spajić i u tom slučaju nastaviti voditi Vladu su samo su snovi. Strane partnere zanima samo da je premijer „na liniji“, a Mandić se toj liniji itekako primiče.

Uglađuje svoj lik i djelo na Zapadu i sigurno je da će postati prihvatljiv kao premijer. Mandić je daleko najiskusniji političar u Crnoj Gori i dobro zna što treba činiti da dođe u poziciju mandatar nove Vlade. A za „prljave političke stvari“ uvijek ima „korisne budale“ Kneževića ili Dajkovića: kao kod projekta Botun ili spomenika zločincu Pavlu Đurišiću. A priskočiće poneko iz Crkve Srbije u pomoć kada god bude trebalo homogenizovati to biračko tijelo.

PES ima odličnih ljudi u svojim redovima. Spomenuli se Miodraga Lakovića, koji je zaista promišljen i konzistentan političar. Dodao bih tu i napopulariniju ministarku u Vladi – ministarku provjete i nauke Anđelu Jakšić-Stojanović. Ali, neki krug ljudi oko premijera njenu popularnost umjesto da koristi – na tu činjenicu gleda s ljubomorom i kao da žele reći da su ta istraživanja naručena, plaćena ili što već.

To ponašanje kruga očito uticajnih ljudi oko premijera dovelo je i do toga da još jednog odličnog političara, gradonačelnika Podgorice Sašu Mujovića, u skandaloznim događanjima oko Botuna gledamo samoga kako se bori protiv svih.

Sav njegov trud i nastojanje da jedan zaista nužan projekat za Podgoricu realizuje, zbog ovakvog odnosa Vlade i čelnika PES-a prema njemu, pretvara ga u Don Kihota crnogorske politike. 

Umjesto da Vlada čvrsto stane uz Mujovića i stavi koalicionog partnera Kneževića na mjesto, pa čak i izbaci iz Vlade ako treba, premijer kao da se skriva i izbjegava sukob. To izbjegavanje sukoba je najveći problem kod premijera Spajića. On sve teme koje su, možda njemu kao osobi nebitne, ali kao premijeru svakako bitne, proglašava „seoskim temama“.

Ljudi žele lidera, odlučnu osobu koja je u stanju „udariti šakom o sto“ kada je to potrebno. A vidjeli smo u dosta situacija da premijer izbjegava sukobe. Očito ne shvata ili mu to tako predstavljaju njegovi savjetnici, da njegovi partneri nizom provokacija zapravo i žele da ga u javnosti pokažu kao mlakoga i političku kukavicu. Đukanoviću se svašta može prigovoriti, ali sigurno ne to da nije bio onaj koji je gospodar situacije. A to i premijer Spajić mora biti. No, to ne zna ili iz nekog razloga ne može biti.

Mislim da je šteta to što je očito da u PES-u postoji nekoliko grupacija i da ona koja baš i ne vidi ili namjerno gura stranku u provaliju ima najveći uticaj na premijera Spajića.

PORTAL ETV: Hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno je poručio da preduslov za članstvo Crne Gore u EU ostaje iskazivanje stvarne političke volje za poštovanje evropskih vrijednosti i principa dobrosusjedskih odnosa. Smatrate li da Crna Gora, dok je lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić neformalni predvodnik parlamentarne većine, može ispuniti ova očekivanja i zatvoriti sva otvorena pitanja sa Hrvatskom? Može li se ova kriza sanirati bez jasnog političkog otklona od aktera koji su je proizveli i koliko je realno očekivati reset odnosa sa Hrvatskom bez promjene kursa aktuelne parlamentarne većine i ovakvog sastava Vlade?

CVJETINOVIĆ: Mandić je u stanju ispuniti sve što se od njega očekuje. Nije mu bio problem ni s crnogorskim vojnicima za Ukrajinu, nije mu problem ništa. On ima jasan cilj i način kako to ostvariti. PES – odnosno premijer Spajić su izbjegli niz situacija u kojima su se mogli u javnosti nametnuti kao prva stranka koalicije, a Mandić je, osim peglanja imidža na Zapadu, pametno krenuo u okrupnjavanje političke platforme koju predvodi. Tako da bi Mandić lako mogao i odraditi ova dva-tri zadatka koji je pred njega postavila Hrvatska.

Oni su, već sam vam rekao na početku, zapravo jednostavne i manje bitne stvari. Mandić će lako svojim biračima objasniti zašto to čini. No, iskreni pomak u odnosima dvije države, u ovakvoj političkoj konstelaciji u Crnoj Gori, je gotovo pa nemoguć.

Bićemo pametniji po tom pitanju nakon izbora u junu 2027. godine. Ako Mandić uspije u svom planu, a za sada mu ide vrhunski, jedino možemo očekivati pogoršanje odnosa. 

PORTAL ETV: Mislite li da je ovo rezultat uticaja iz Srbije koji se, preko koalicije „Za budućnost Crne Gore“, sprovodi da bi se osujetio napredak Crne Gore na evropskom putu? Smije li Crna Gora, kao zemlja predvodnica u procesu EU integracija, sebi dozvoliti nastavak sprovođenja ovakve politike i je li na Evropskoj uniji da jasno razgraniči što je prihvatljivo i neprihvatljivo ponašanje država kandidata?

CVJETINOVIĆ: Evropska unija ima i previše vlastitih problema i davno su te granice prihvatljivog i neprihvatljivog porušene. Sjetimo se vremena Slobodarske stranke u Austriji i Haidera. Tada su svi digli glas radi njegovih radikalnih političkih stavova, a malo više od dva desetljeća kasnije takve su politike gotovo pravilo, a izuzeci tek rijetki poput španskog premijera Pedra Sančeza.

EU je cijela u ratu s Ukrajinom, naoružavanju s 800 milijardi eura, u širenju dezinformacija o nekakvom ruskom napadu na EU. Evropa ima problema s češkim, slovačkim i mađarskim liderima jer ne pušu u isti ratni rog s njima, pa mislim da Crna Gora i neće u tom smislu, promatranja i definisanja (ne)prihvatljivog ponašanja, biti prioritet EU.

Strateška odluka o ulasku Crne Gore u EU je donijeta i sve ide prema njenoj realizaciji. Srbija povijesno ima interes prema Crnoj Gori i ima svoj plan. Knežević otvoreno istupa kao da je Srbin iz Srbije, a ne Srbin iz Crne Gore. Njemu je to doduše isto, jer govori da je glavni grad Beograd, ali to je, koliko god izgledalo blesavo i smiješno, itekako proračunato i opasno.

Najjači dio vladajuće koalicije sigurno igra s „figom u džepu“ tu priču sa EU. No, Mandić je mudar, a strani političari ipak nijesu na razini onih iz devedesetih godina koji su, poput bivšeg američkog predsjednika Džoa Bajdena, bili angažovani na ovim prostorima. Oni su tri klase ispod tadašnjih stranih predstavnika, a Mandić je, iskustvo ga je naučilo, poprilično oprezniji i pametniji nego je to bio u to vrijeme. Zato su izbori 2027. nova prekretnica u političkoj istoriji Crne Gore. Nijesam siguran koliko je toga većina stanovnika Crne Gore svjesna, ali to je neka nova prekretnica, poput onih 1918, 1943/5, 1991. ili 2006.

PORTAL ETV: Hiljade ljudi protestovali su hrvatskim ulicama zbog sve češće i transparentne relativizacije ustaških zločina u toj zemlji. I na utakmici Crne Gore i Hrvatske nedavno su se čuli poklici „Ubij, ubij Srbina“ i ustaški pozdrav „Za dom spremni“… Koliko činjenica da je Hrvatska članica EU dodatno utiče na težinu i posljedice pojave ustaških simbola i parola u javnom prostoru?

CVJETINOVIĆ: Rekao sam vam da je Evropa zabavljena drugim stvarima. Stoga joj radikalizacija i militarizacija u drugim državama nije ni prioritet, ali ni smetnja. Ako EU političari, poput njemačkog dvojca Fon der Lajen i Merc, poljskog premijera Tuska ili glavnog sekretara NATO-a Rutea, svakodnevno pričaju koja je sljedeća država koju će napasti Rusija, pa da se zato moramo naoružati – odnosno pripremiti za neki budući rat, onda im militarizacija unutar država članica ne može biti smetnja. Dapače. A povratak ideja poraženih Hitlerovih saveznika – ustaša i četnika na našim prostorima su zaista zabrinjavajući.

Političke elite se ne bore s takvim pojavama nego ih nastoje iskoristiti za svoje političke agende – a to je tek tragedija.

Mene raduje činjenica da je inače nestvarno suzdržana „normlana Hrvatska“ odgovorila na radikalizaciju društva i izašla na ulice. Radije bih, doduše, da ih je bilo nekoliko stotina hiljada, ali i ovo daje nadu da nismo baš svi poludjeli.

PORTAL ETV: Nacionalističko divljanje ništa manje nije prisutno ni u ostatku regiona. Tako smo, pored ostalog, u Podgorici nedavno bili svjedoci fašističkih i islamofobnih pokliča protiv Turaka… Istorijski revizionizam je sveprisutan, pa je ljetos u Gornjem Zaostru postavljen i spomenik četničkom komandantu i zločincu Pavlu Đurišiću… Uzevši sve to u obzir – cijenite li da se region suočava s novim talasom radikalnog nacionalizma i fašizma ili je problem u tome što se njegov kontinuitet ne konstatuje sve dok ne eskalira? Zašto eskalira baš sad?

CVJETINOVIĆ: Radikalni nacionalizam i fašizam postojali su i za vrijeme Jugoslavije. No, tada se država, uglavnom preko obavještajnih službi, borila protiv njih. Sada država kao da ih uzima za saveznike kako bi homogenizovala vlastite birače i uvela neku varijantu mekše ili tvrđe diktature.

Jugoslavija je i razbijena upravo preko sponzorisanja nacionalističkih stranaka. Onu Brozovo „bratstvo i jedinstvo“ za koje smo „more krvi prolili“ trebalo je uništiti. A kako lakše nego promovisanjem nacionalističkih i profašističkih snaga? 

Tako da nije čudno da iz tih nacionalističkih pokreta glavu uzdižu i sljedbenici raznih ustaša i četnika. Još kad ti likovi vide da im se niko ne suprotstavlja – dobiju krila. A niko im, za sada, ne kaže „dosta!“. Nema na vidiku onih koji će u novoj radikalizaciji odigrati ulogu partizana. No, nije ih bilo na vidiku ni 1941. Društvo uvijek nađe odgovor na radikalizaciju. Prije ili kasnije.

A to oko Turaka – to je jedna tako uspješna podvala. Migranti su danas, kao što su pred Drugi svjetski rat bili Jevreji ili Romi, neko ko je uzrok svih problema u društvu. A kako lako društvo plane i kako se dođe do potpuno štetnih odluka za državu na tom valu – najbolje govori ta „turska priča“ u Crnoj Gori.

Onako brzo donijeta nepromišljena odluka o uvođenju viza turskim državljanima je jedan od glupljih poteza ove Vlade. Meni se čini kao da je neko odlučio prekinuti veze Crne Gore sa Turskom, a preko Turske, znamo da je Podgorici glavni prozor u svijet preko Istanbula, s ostatkom planete. Dakle, opet izolacija, degradacija i rušenje ugleda Crne Gore. Zanima me ko je bio taj genije koji je to predložio premijeru ili kome već. Svakako, ishitreno i glupo.

A još kad se shvatilo da je u pitanju neko iz Azerbejdžana – pa to je kao crna komedija ispalo.

PORTAL ETV: Nakon romana „Nono Raguseo“ objavili ste četiri drame pod nazivom „Sklad nesklada“. Posljednja među njima je „Đevojka i đetić“ u kojoj ste prikazali savremenu crnogorsku zbilju kroz motive koji djeluju gotovo arhetipski: ideološke i nacionalne podjele unutar iste kuće (komite, četnici, partizani), trgovinu identitetom zarad političke moći – oca koji zbog fotelje prodaje sopstvenu ćerku i, naravno, borba za slobodu. Mislite li da je ovaj „sklad nesklada“ stanje u kojem Crna Gora jedino umije da bitiše? Koliku ulogu u tome igra vlast? Je li taj „sklad nesklada“ zapravo mehanizam vladanja nad Crnom Gorom, a da društvo koje pristaje na to – osuđeno da vječno ponavlja iste istorijske i porodične tragedije?

CVJETINOVIĆ: Nažalost, čini se da Crna Gora ima sudbinu da iznova proživljava neke stvari. Kako bi rekao moj bivši kolega novinar i jako dobar poznavatelj crnogorske političke scene Luko Brailo: „Tri puta u sto godina izgubite državu. Ne znam bi li vam se smijao ili vas žalio“.

Posljednju priliku Crna Gora je dobila 2006. godine na onom nevjerovatnom referendumu na kojem se, valjda prvi put u poznatoj istoriji, tražila potpora od 55 odsto. I tadašnja vlast, umjesto da iznova ispriča istoriju Crne Gore – a to se radi edukacijom od vrtića do penzionera, i pisanjem istorije iznova, jednostavno je zaspala. Uvjerili su sami sebe da je sve gotovo. Snage koje su izgubile na referendumu samo su se pregrupisale i čekale na svoju priliku. I dočekali su je. Dakle, po meni su glavni krivci za sadašnju situaciju DPS i njihov počasni predsjednik. Uhvaćeni su na spavanju na koje su pošli bahati i umišljeni. I sada kao da krivicu idu prebaciti na narod koji ih nije podržao na izborima. Religija, nacija, teritorija – toliko je izmiješano u Crnoj Gori na ovih po popisu 600-tinjak hiljada ljudi, da je to jedno čudo.

Crna Gora je savršena za niz raznih socioloških, psiholoških, antropoloških i inih studija. U tom moru nijansi lako se pogubiti. I to je ono što se strancima najčešće događa. Jednostavno ne razumiju situaciju. Nažalost, čini mi se da ni premijer ne razumije te nijanse i njihovu važnost za odnose i život u Crnoj Gori. „Seoske priče“ su dominantni narativ u narodu.

Neriješene „seoske priče“ dovode do novih sukoba i nerazumijevanja – kako u porodicama tako i u selima, gradovima i čitavoj državi.

PORTAL ETV: „Nisam ti neki optimist što se tiče smirivanja u Crnoj Gori“. Pa kad je u vas bilo mirno? Crna Gora meni izgleda kao vječni kotao. Stalno se nešto u njemu kuha. Čim jedno jelo bude gotovo, počinje priprema drugo. Možda je jedino Slavko uživao par desetljeća. Dok mu je Maršal bio živ. A onda je opet krenulo s tom kuhinjom. Obrisala se prašina s kotla – i idemo nastaviti tamo đe smo stali“. Ovo su riječi „đetića“ – Hrvata iz Vaše drame koji u jednom trenutku svojoj dragoj Cetinjanki objašnjava da se u Hrvatskoj ljudi nemaju zbog čega mrzjeti kao u Crnoj Gori – jer, kako je rekao, „nama je država neupitna – i nema nitko ko bi je pripojio nekome drugome“… Kako se Crna Gora može dugoročno i institucionalno oduprijeti velikosrpskim političkim i kulturnim pretenzijama? Mislite li da konstantni pokušaji istorijskog revizionizma i dalje opstaju isključivo zbog inertnosti vlasti? Koji mislite da su njihovi savremeni uzroci – i na koji način država može izbjeći da ostane trajno zaglavljena u defanzivi od susjeda koji kontinuirano osporava njen identitet, suverenitet i istoriju?

CVJETINOVIĆ: Kulturološki je Crna Gora u teškoj defanzivi. Dodjela Trinaestojulske nagrade najbolji je pokazatelj toga. 

Pjesnik o seksu na veš-mašini i ljubitelj tuđih mobitela negira crnogorsku naciju i onda dobije najveću crnogorsku nagradu. I to za knjigu koja u tom trenutku nije štampana! I da to ne bude sve – protestante hapse i kažnjavaju. Vlast ne da je inertna – nego je saučesnik u svemu tome.

Mandićevi sljedbenici tu priču i zakuhavaju, a sufliraju joj Demokrate. PES se tradicionalno skriva dok oluja ne prođe. Oni se ne bi miješali u svoj posao.

Bećir Vuković sigurno nije ni komita ni komunist i zelenaš. On je istomišljenik notornog Sava Fatića koji je na Podgoričkoj skupštini, toj grobnici Crne Gore kao države i Crnogoraca kao naroda, podijelio crnogorsku istoriju na onu do juče i onu od juče i uskliknuo „Mi više nijesmo Crnogorci nego Srbi“. 

Dakle, Crna Gora trenutno nema odgovor na kulturno i istorijsko porobljavanje. Ali, nijesu srpska posezanja za crnogorskim teritorijem počela ni te 1918.godine. Ona sežu u 12. vijek, odnosno kada Nemanjići osvajaju prvu crnogorsku državu- Duklju.

Crna Gora ima veliki problem. Ali nije da ne postoji rješenje – jer ima intelektualni kapacitet da se i iz ovoga izvuče. Sada čak i lakše nego u nekim ranijim razdobljima.

Naime, dok je 1918. vrijedilo pravilo ognja i mača, sada postoje demokratski izbori – i na njima crnogorski narod, naravno uz potporu svih ostalih kojima je Crna Gora na srcu, opet može vratiti stvari na početak.

No, ne mislim da je DPS taj koji bi mogao ili koje će ponovo dobiti priliku da oni budu ti. Oni su prokockali dvije istorijske prilike, kada se raspadala Jugoslavija i nakon 2006. 

Mahanje crnogorskim zastavama im nije dovoljno. Naravno, bez njih ni te neke izrazito procrnogorske vlasti ne može biti, ali oni nemaju kredibilitet za ponovo biti prvi.

Na političkoj sceni trenutno sve ide u prilog negaciji crnogorske kulture i istorije – odnosno sve ide Mandiću i Kneževiću na mlin. Ako ne dođe do pojave nekog konkretnog pokreta koji bi imao dovoljno snage i integriteta da na izbore izvede ono biračko tijelo koje nije za Mandića, ali ostaje kod kuće jer je zbunjeno i razočarano, onda će Crna Gora utonuti u još dublji mrak. Odnosno, ono što je Crna Gora bila vjekovima moći će se osjetiti, i to samo u tragovima, na Cetinju i Crmnici. Svakako, ti će izbori 2027. biti novo crnogorsko „biti ili ne biti“.