Video
Uz ironičnu opasku o ,,formiranim navikama tazv istraživačkog novinarstva“, Vujanović se u saopštenju portalu Pobjeda osvrnuo na vlastito političko djelovanje i motive zbog kojih se odlučio, nakon razgovora sa Milom Đukanovićem, da se aktivira u politici.
Saopštenje za javnost nekadašnjeg predsjednika Crne Gore prenosimo integralno:
Juče – 29 aprila 2022. godine – dobio sam Viber poruku Vladmira Otaševića, urednika Mreže za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije ,,Lupa“ u povodu neke španske kompanije, u ime koje mi se kao Predsjedniku Crne Gore, navodno 2007. godine obratio njen tadašnji predsjednik da bi ispitao moje raspoloženje da se sastanem sa njim. Odmah sam novinaru odgovorio – ,,Nikad nijesam čuo ni za navedenu kompaniju ni gospodina koga pominjete”. Nakon samo par sati, pričitao sam na portalu ,,Dan“ tekst pod naslovom ,,Vujanović i Đukanović pomenuti u mejlovima uoči objave tendera za Možuru“.
Iako je ovo za naše – već formirane navike – uobičajan način tzv. istraživačkog novinarstva (sve se profesionalnim istraživačkim novinarstvom moglo provjeriti kroz upisnik Predsjedništva o primljenoj i ekspedovanoj pošti iz 2007. godine) smatram, za ovu priliku – bez potrebe dalje polemike – da sam u obavezi prema javnosti da dam šire objašnjenje.
Imena koja pominjem su moj izbor i nadam se da neću nikoga povrijediti (svakako to mi nije namjera-naprotiv – veoma ih uvažavam).
Nakon završetka mandata Predsjednika Crne Gore u maju 2018. godine, poštujući lične i porodične razloge, smatrajući da državnu i partijsku karijeru treba završiti u vremenu njenog prirodnog kraja, maksimalno sam se distancirao od medijske komunikacije i posvetio planiranim i – dominantnije – porodičnom tragedijom iznuđenim aktivnostima.
Smatrao sam i smatram da će buduće vrijeme svjedočiti i suditi o mojoj državnoj aktivnosti – za šta ima dovoljno informacija – a da treba da se posvetim novim aktivnostima i porodici – u ovoj zreloj i finalnoj fazi mog života.
Doživljavao sam i doživljavam ispravnom moju najkrupniju životnu odluku da napustim advokaturu i prihvarim ponudu -3. marta 1993 godine – da budem ministar pravde u Vladi premijera Mila Đukanovića – koga sam lično upoznao kada smo razgovarali o toj njegovoj ponudi. Prihvatio sam ponudu zbog procjene da sam u advokaturi dao svoj maksimum, a u Vladi da – svojim iskustvom advokata i predsjednika Advokatske komore Crne Gore i člana Predsjedništva Advokatske komore Jugoslavije – mogu pomoći i advokaturi i pravosuđu jer sam prije advokature bio angažovan u tužilaštvu i sudu.
Kao advokat branio sam optuženog – po službenoj dužnosti- kome je bila izrečena smrtna kazna (milosrdnom i mudrom odlukom tadašnjeg Predsjedništva Crne Gore na čelu sa Momirom Bulatovićem pomilovanjem je zamjenjena je u zatvorsku kaznu). Branio sam prvooptuženog za drugu najtežu pljačku u Crnoj Gori (najtežu sudio tadašnji predsjednik Okružnog suda u Podgorici Božidar Vuksanović– po mom doživljaju sa tadašnjim predsjednikom Vrhovnog suda Crne Gore Stojanom Đuranovićem, najvrednija ličnost modernog sudstva Crne Gore). Optuženi je nakon gotovo dvije godine pritvora oslobođen odlukom vijeća kome je predsjedavao Stevan Damjanović koji je svoju časnu karijeru završio kao predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore. I, na kraju, u predmetu za to vrijeme najtežeg političkog kriminala – pred vijećem kojim je predsjedavao tadašnji predsjednik Okružnog suda Vladimir Šušović -branio sam jednog od optuženih koji je,nakon izdržane kazne, bio uzoran čovjek i domaćin.
Prihvatio sam predlog mandatara Mila Đukanovića beskrajno poštujući njegovog oca Radovana, koji se penzionisao kao sudija Vrhovnog suda Crne Gore, njegovu majku Stanu koja je sa mojom majkom radila u nikšićkoj bolnici-kratko zbog bolesti ali sa posebnom posvećenošću i humanošću- i njegovog ujaka Miša Maksimovića – vrhunskog ljekara i specijalistu, saradnika i kolege moje majke, koji je ostavio plemenit trag u nikšćkom i crnogorskom zdravstvu. Smatrao sa da me dugo i sadržajno prijateljstvo naših roditelja obavezuje i da mi garantuje da ću imati iskrenog premijera i saradnika. Priznaću iz advokature – koja je slobodna profesija – pribojavao sam se da ću teško prihvatiti hijerarhiju ali -godine su pokazale – sa Milom Đukanovićem kao predsjednikom Vlade i kasnije države- imao sam iskrenu i sadržajnu saradnju a – prirodno – različita vidjenja nas nijesu udaljavala. Naprotiv, pojačavala su međusobno povjerenje.
Nikada se nijesam pokajao ostavljajući advokaturu koja mi je mogla priuštiti materijalno bogatstvo i baveći se državnim poslovima sa platom koja se sada transformisala u penziju i naknadu do nivoa 70 odsto plate aktuelnog predsjednika ( u Sloveniji i Sjevernoj Makedoniji ona ranijim predsjednicima nije umanjena -valjda – zbog različitog institucijonalnog doživljaja počasnog statusa bivšeg predsjednika).
Konstatovah da se nijesam pokajao jer sam kao Predsjednik Crne Gore imao privilegiju da – nakon dugog, iscrpljujućeg i demokratskog procesa i obnove državne samostalnosti – učestvujem u radu Generalne skupštine UN gdje smo aklamacijom primljeni za člana ove najveće globalne političke organizacije a naša zastava ponosno postavljenja ispred grandioznog zdanja njenog sjedišta.
Imao sam jednako i privilegiju da budem prisutan na podizanju naše zastave ispred sjedišta NATO čime je svečarski i ceremonijalno ozvaničeno naše članstvo o ovoj globalnoj političko bezbjednosnoj organizaciji koja je siguran i trajan garant bezbjednosti naše države. Podizanje ove dvije zastave ispunjen je moj profesionalno najvrijedniji san – obnoviti i osugurati državu bez sukoba među nama, bez sukoba sa Srbijom i bez sukoba sa međunarodnom zajednicom.
Po prestanku državne dužnosti posvetio sam se saradnji sa regionalnim i globalnim organizacijama i aktivnostima u specifičnoj regionalnoj organizaciji Podgoričkom klubu u kome su raniji predsjednici država i vlada država Zapadnog Balkana i Slovenije i Hrvatske sa misijom da inicira olakšanje i ubrzanje regionalne saradnje i integraciju država Zapadnog Balkana u EU.
Posljednja aktivnost je bila na Konferenciji u Tirani i čijoj sam Deklaraciji obavjestio javnost kroz autoraski tekst ,,Zajedničko regionalno tržište Zapadnog Balkana umjesto Otvorenog Balkana”. Zaista, mislim da treba regionalno sarađivati kroz tržište za svih šest država Zapadnog Balkana, kroz model koji je dogovoren sa EU u okviru Berlinskog procesa i kojim će koordinirati dvije regionalne inicijative – Proces saradnje Jugoistočne Evrope (kroz njegov Savjet za regionalnu saradnju) i CEFTA inicijativu.
Kao raniji predsjednik sa više vremena i manje obaveza mogao sam se posvetiti mojoj porodici. Životu sa uspomenom na mog oca Petra, koji je više decenija bio advokat u Nikšiću i Podgorici, i koji je prerano napustio život čime me obavezao da nastavim njegovu kancelariju. Da živim sa uspomenom na moju majku Daru, specijalistu hirurga i doktora medicinskih nauka (zahvalan sam istražiteljki sudbina – kreatoru reportaža Svetlani Mandić, koja je u nedavnoj promociji svoje zbirke opisala moju majku uz naslov ,,Pacjenti su je obožavali, kolege poštovale”).
Posvetio sam se – sa željom i da kompeziram propušteno – i svojoj užoj porodici. Starija kćerka je nakon uspješnih osnovnih i poslediplomskih studija formirala porodicu i podarila mi dvije unuke. Mlađa kćerka je studije ekonomije, poslediplomske i doktorat (godinu studija i obrazovanje nakon toga ostvarila u inostranstvu kroz anonimne konkurse) sad uposlena u Institutu van Crne Gore (na redovnom konkursu izabrana, uz zadovoljstvo da joj niko ne može prigovoriti da joj je pomogla podrška oca). Sin pravnik, nakon uspješnih osnovnih i poslediplomskih studija i prakse u crnogorskom sudstvu, izabran u Rektorat Suda za ljudska prava u Strazburu kroz odabir koji je sprovela nadležna komisija tog suda.
Posvećenost porodici suočila me i sa iznenadnom i fatalnom bolešću mog brata advokata koji je prerano preminuo (zahvalan sam na pomoći pri liječenju tadašnjem direktoru KBC Jevtu Erakoviću, sjajnom onkologu Milanu Soratu, i ranijem ministru zdravlja dr. Miomiru Mugoši koji su u njegovom rijetkom i teškom obolenje pomogli da što manje pati i sačuva dostojanstvo koje ta vrsta bolesti može da ugrozi). Zajednički nijesmo uspjeli da prodamo našu kuću u Sutomoru (koju su izgradili naši roditelji) i da tako obezbjedimo sigurnost u njegovom liječenju. Njegovi sinovi su prodali kuću u Podgorici a uvjeren sam da će njegovo troje djece živjeti uz uspomenu na njega a mlađi sin – koji je na sredini osnovne škole – biti pravi sledbenik želja njegovo oca.
Uz svu ogromnu neugodnost prinuđenosti da privatnost činim javnom, ističem podrazumjevajuću spremnost konstruktivnog odnosa u interesovanju za svaki detalj mojih državnih dužnosti. Naravno, interesovanje u skladu sa potrebom profesionalnog istraživačkog novinarstva, a ne onoga koji ponižava uz utisak da je to uravo i dominantni motiv interesovanja.
Zaključiću ovo – nužno opširnije – objašnjenje informacijom o onom što mi se desilo u poslednjoj godini. Na prošlogodišnji septembarski protest na Cetinju (kome sam se pridružio doživljavajući da čin ustoličenja Mitropolita stvara uz doživljaj osporavanja crnogorske nacije i jednakopravnosti vjernika Crnogoraca). Bio sam – očigledno sa nerealnom nadom – da se se ustoličenje obaviti u Cetinjskom manastiru uz predhodno jasan stav o nacionalnom i vjerskom pitanju Crnogoraca. Jasan stav da su Crnogorci uvažena nacija koja voli svoju državu kao Srbi, Kinezi ili drugi svoju i državu. Uvjek sam smatrao uvredljvim da se naši građani ,,osjećaju kao Crnogorci” o ostali su – prirodno – to što nacionalno jesu.
Naravno da su vjernici Crnogorci jednako uvaženi u pravilno imenivanoj ,,Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori“ (onako kako je utvrđeno na Saboru SPC nakon našeg referenduma – snagom uticaja Partijarha Pavla i veličinom, uticajem i obrazovanjem Mitropolita Amfilohija). Na Cetinju sam bio sa nerealnom nadom koju su mi dali meni bliski iz Srbije i Hrvatske (u kojoj je sadašnji Patrijarh Porfirije bio most povezivanja) a i moj utisak iz kontakta sa njim – očigledno pogrešan. Na Cetinju je Mitropolit ustoličen ali i produbljene podjele koje svakako treba prevazići.
Odmah nakon mog boravka na Cetinju raniji premijer je na konferenciji za štampu označio da sam se ponašao mimo obaveze predsjednika svih građana. Zatražio je od ANB procjenu moje bezbjednosti, da bi – kroz očigledno brutalnu povredu zakona – bilo ukinuto lično obezbjeđenje (dva službenika MUP a koja su najmanji pesonalni nivo obezbjeđenja). Oduzeto mi je službeno vozilo koje mi po zakonu pripada a nijesam pozvan mi na jednu državnu svečanost iako je to zakonska obaveza. Pravnim sredstvima u upravnom postupku ukazao sam na nezakonitost (ali uz krajnje ljudski i pravničnki korektan odnos ministra unutršnjih poslova Sergeja Sekulovića) sve se – očekivano – završilo bez efekta.
Sada imam zadovoljstvo da slobodno i bez obezbjeđenja (kao u ostalom i do sada) šetam Podgoricom i da taksijem ili u sopstvenoj režiji putijem van Crne Gore pokazujući kako je dio bivše Vlade – koji je odlučivao – tretirao ranijeg i prvog Predsjednika Crne Gore. Ali to je realnost. Uvjek sam smatrao da među nama i nad nam postoji Vaga. Vaga koja će odlučiti kako će nam biti kad ne budemo među nama i kad ne budemo međusobni svijedoci naših života.
Uz zahvalnost svima sa kojima sam imao privilegiju da sarađujem i da ih kontaktiram ponavljam izraze mog najvećeg uvažavanja.
Filip Vujanović,
Preporučeno
Predsjednik Crne Gore, 2003- 2018.
