Video
U nedostatku argumenata, nesposoban da se izbori sa činjenicama koje ga razobličavaju, jurišnik Fronta se poslužio onim što se, makar u slobodarskoj i čojskoj Crnoj Gori, nikad ne smije raditi: umjesto odgovora meni, ostrvio se na mog mrtvog oca.
I to čime, izraubovanim paškvilama srpskih nacionalista, probuđenih četničića iz vremena Miloševića i Memoranduma SANU? Onim opskurnim podmetanjima kojim se svojevremeno, bezuspješno, pokušala oblatiti porodica Đuranović sumanutom tezom da su, dok su bili partizani – bili četnici!?
O kojem se moralnom glibu radi na koji se Milan Knežević slavodobitno poziva, govori i podatak da se Veselinu Đuranoviću imputira da je bio saradnik okupatora – i dok je bio zatvoren u italijansko-četničkom logoru na Zabjelu! I to zajedno sa svojom majkom Anom, rođenom Krivokapić, koja je – baš kao i moj otac Veselin – sedam mjeseci provela u logoru, do kraja septembra 1943. godine i pada Italije. Otac je, 17. maja 1943. godine napunio sedamnaest godina. Zaboga, jesu li ga u logoru poslužili – makaronama?
E, to je ,,istorijska istina“ koju pokušava – tri decenije nakon što su je odbačili čak i papučari Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića – da proturi Milan Knežević, novočetnik.
Kakva morbidna zamjena uloga. Samo u novočetničkoj, revidiranoj istoriji, partizani Koča Popović, Veselin Đuranović ili njegov brat, narodni heroj Vlajko Đuranović, postaju četnici, a četnički zločinački koljači popovi Maca Vukojičić i Milorad Šijak bivaju proglašeni svecima Srpske pravoslavne crkve. Kanonizacija zločina.
Eto đe je zaglavio Milan Knežević, iz partizanske porodice. Neljudski napad na mrtvog čovjeka prava je slika dna, moralne bijede.
Iskreno, nijesam očekivao da će Milan Knežević, kojeg sam mislio da poznajem, pasti tako nisko. I da će, poput nekog političkog lešinara, pokušati da svoju povrijeđenu sujetu hrani mrvicama laži, koje su odbacili čak i politički protivnici mog mrtvog oca.
Ali to već nije moj problem, već poslanika Demokratskog fronta kome je očito draži dan kada ga po ramenu tapšu Dražini sljedbenici nego godine prezira koje će da trpi.
Jer, to što Milan Knežević sada osjeća, taj vonj izlučevina koje mu se slivaju po licu – što se zakonomjerno dešava svima koji pljuju poviše sebe na mrtve heroje – to se više ne može sprati vodom ili oguliti uprljanim rukavom poslaničke košulje. Ne, to će ostati na Milanovom licu i licima svih koji zarad lične koristi bacaju moral u prljavštinu dnevne politike.
Smrdljivi trag, zadah karaktera koji je isplivao na površinu.
A što se tiče Milanovog istorijskog izleta i ,,otkrića“ o martovskim pregovorima 1943. godine – opet je, jadni novopečeni istoričar, učio iz neke ,,nove četničke istorije“ kad je ono lupao po Guglu.
Jer, da išta zna o partizanskoj istoriji, bilo bi mu poznato da martovski pregovori 1943. godine, vođeni u jeku operacije ,,Vajs“, nijesu nikakva istorijska novost, da je nekoliko knjiga napisano o njima… I što je najvažnije: nijesu rezultirali nikakvim sporazumom već – razmjenom zarobljenika, a Titova je NOVJ uspjela da u međuvremenu forsira Neretvu i sa 4.500 ranjenika pobjegne iz obruča.
Inače, martovski pregovori su vođeni u 1) Gornjem Vakufu 11. marta, gdje su u partizanskoj delegaciji bili Milovan Đilas, Vladimir Velebit i Koča Popović, 2) u Sarajevu 15. marta, uz prisustvo Velebita i Đilasa i 3) u Zagrebu 17. marta, gdje je putovao samo Velebit…
Dakle, Koča Popović nikada nije pregovarao ,,u ustaškom Zagrebu“ kako somnabuli Knežević, već je u to doba bio sa svojom Prvom proleterskom brigadom i forsirao Neretvu i razbijao četnike majora Ostojića i čiča Draže – na buljuke, da se nikad više ne oporave.
Eto, to je puna istina. Ko hoće još detalja, savjetujem da pročita knjigu ,,Martovski pregovori 1943“, autora Miša Lekovića, memoare Đilasa ili dnevnik Koče Popovića…
A što se tiče Milana Kneževića, neka mu je široko polje; neka nastavi da maše četničkim barjakom, revidira istoriju a istovremeno nariče o antifašističkoj tradiciji svoje porodice. O njegovoj porodici i njegovim porodičnim grobnicama od mene neće čuti nikada ni jednu riječ. Prosto, nije to moj moralni kodeks.
A taj nepodnošljivi vonj, što Milan osjeća? E, tu ne mogu ništa, niti je moja krivica. To će ga vječno pratiti, nakon čeprkanja po tuđim grobovima, to je zadah njegovog karaktera.
Preporučeno
Draško Đuranović
