Zar je i L jotovano?

Piše: Darko Šuković

Duže od tri decenije dva prsta u obliku slova L zaštitni su znak borbe za slobodnu, nezavisnu, građansku i prozapadnu Crnu Goru. U startu obilježje pristalica Liberalnog saveza, brzo je prerastao u simbol identifikacije svih koji su spremni da se javno bore za te vrijednosti. Logično, L od palca i kažiprsta postalo je glavni amblem crnogorskih sportista i navijača. Kao što su tri psta znak raspoznavanja onih koji ne kriju da u utakmicama reprezentacija Crne Gore i Srbije navijaju za susjede.

U prethodne tri godine crnogorski sportisti bili su posljednja linija odbrane državne prepoznatljivosti i nacionalnog ponosa. Na utakmicama nacionalnih selekcija bijes zbog sistematskog ponižavanja države artikulisan je u strašni navijački trans. Ko nije bio na utakmicama „lavica“ u Morači ne zna o čemu pričam. Ne zna kako se navijanje za reprezentaciju spontano pretvara u obred zaklinjanja na vjernost državi.

Dritan Abazović, Aleksa Bečić i Vladimir Joković personifikuju vlast kojoj uspjesi crnogorskih sportista čine političku štetu. Zato obilježavanje pobjeda crnogorskih sportista treba lišiti identiteta. Otud komanda našim košarkašicama da ne pokazuju dva prsta i zaborave na „gaetušu“. Za razliku od Andrije Mandića oni nemaju petlje da otvoreno kažu za koga im srce tuče prilikom sportskog ogleda sa susjedima.

Zamislite da sportski savezi Novog Zelanda zabrane svojim sportistima „haku“. Nezamislivo je, naravno. Na žalost, ne morate da zamišljate državu koja ćuti kad njene mlade, talentovane sportiste okupljaju u kampu, u Srbiji, pripremajući ih da jednoga dana obuku dres sa grbom susjedne, a ne svoje zemlje.
To bijedno ćutanje nadležnih za sport u „osvježenoj“ Crnoj Gori samo je metastaza inferiornosti koju je stara vlast pokazivala organizujući prijeme nakon Olimpijskih igara za razne mandiće, prlainoviće i ostale sportske janjičare koje je Srbija naučila da slave kad zabiju gol reprezentaciji njihove domovine.

Fraza kaže da su sportisti najbolji ambasadori svoje zemlje. Vlada Dritana Abazovića već je svela na minimum prave ambasade (i prave ambasadore), a sada se odnosom prema sportu predano brine da što prije ugasi i sportsku „diplomatiju“. Treba se samo sjetiti riječi Petra Kapisode u DRV o „pomoći“ države u organizovanju dijela EP za rukometašice kojem je Crna Gora bila domaćin. A dok sport ne usahne sasvim i dok traje inercija iz vremena kad je država koliko-toliko brinula o njemu, potrebno je obezličiti svaku radost zbog pobjede u dresu sa državnim grbom.

Šta je sljedeće? Da se rukometašima i rukometašicama zabrani onako glasno pjevanje himne? I nastupanje u zelenim dresovima? Obaveza za sve nedržanja ruke na srcu tokom intoniranja himne jer to rade samo oni koji je drže u državnoj kasi?

Šta je adekvatan odgovor na ovo? Puna dvorana u neđelju veče i dva prsta u oči onima koji ne žele da ih vide. Za svoju se zemlju navija samo svojim simbolima. Pa “kome se ne sviđa, nek izađe”!

„L“ogično!