Video
Ovoliko usmene treš epike koliko je pokuljalo u protekla dva dana nije viđeno na gomili od prevrata ’89. Startni signal je dat obaveznim desetercem („Kad se Jakov Milu okrenuo / vas se narod odma pobunio…). Uslijedili su ne naročito duhoviti mimovi, dobro de, nema se vremena za ne znam kakvu kreativnost. Oglasili su se i eminentni prozaisti kalibra Vesne Bratić i Zdravka Krivokapića i pravoslavni talibani organizovani u Miholjsko nešto. Najzabavniji su po običaju bili vazda isprazni Vasilije Čarapić i Jelena Nedović, koje tradicionalno krasi problem odnosa inputa i outputa jer su više toga izgovorili u proteklih godinu dana nego što su u životu pročitali. Ostalo je, valjda se čuva za grand finale, najteže oružje: čekaju se Ivica Dačić ili Aleksandar Vulin ili, ako ne ovi nedostižni lumeni ono makar „analitičari“. Valjda će ovih dana kod Milomira Marića ili na nekom sličnom smetlištu.
Razlog panike je ono što je u ponedjeljak izgledalo kao izvjesna koalicija DPS-ES-SEP-PZPG-URA u Podgorici. A onaj „vas narod“ su Evropa sad plus crnogorska verzija pasdarana – Korpusa čuvara Islamske revolucije u Iranu. Krivokapić, Bratić & Miholjsko whatever. I niko više. Veoma je znakovito da svu medijsku halabuku protiv Jakova Milatovića proizvode zapravo samo ove dvije grupe. Češe se onaj koga svrbi.
Što bi donijela nova koalicija u Podgorici?
Prvo i najvažnije: Promjenu percepcije u kojoj nestaje dogma da je 30. avgusta 2020. pobijedila „narodna revolucija“, te da saradnja odnosno politički dogovor „revolucionara“ s Demokratskom partijom socijalista predstavlja neoprostiv grijeh, jeres svih jeresi.
Drugo: Početak kraja pat pozicija, očitih ili prikrivenih, na raznim nivoima vlasti – od Budve i Kotora do državnog nivoa.
Treće: Jačanje političke pozicije Jakova Milatovića.
Četvrto: Slabljenje pozicije Pokreta Evropa sad i Demokratske Crne Gore i sahranjivanje inače neutemeljene tvrdnje Vasilija Čarapića o vodećoj poziciji PES na političkom centru.
Peto, po značaju drugo, ali je na ovoj poziciji jer valja sačekati još desetak dana da se zapadni men in black vrate na posao s božićno-novogodišnjeg dembelisanja: Suočavanje zapadnih centara moći s novom realnošću koja na djelu poništava njihovu ne kratkovidu već totalno idiotsku realpolitik da u Crnoj Gori treba zadržati status quo i da će Milojko Spajić uspjeti da pacifikuje Andriju Mandića.
Nije dogovor o koaliciji u Podgorici još priveden kraju. Valja sačekati večerašnji sastanak Pokreta za Podgoricu za grupacijom koja vlada na državnom nivou. Nakon onoga što su u protekla dva-tri dana jedni od drugima izgovorili Pokret Evropa sad i Jakov Milatović saradnja nekadašnjih partnera je slabo izgledna. Predsjednik države je prekjuče objavio da je „dominantan karakter sadašnje vlasti anti-crnogorski i anti-evropski, i da se ogleda u protiv-ustavnom djelovanju, slavljenju retrogradnih ideologija, ekonomskom populizmu i urušavanju dobrosusjedskih odnosa“. PES mu odgovara dan kasnije poslovično kontradiktornom Čarapićevom objavom da su se na Milatovića „nakačili“ „grobari građanskog centra“, te da je „Milatović politički sahranjen“.
Imajući u vidu ranije ispoljene i izrečene razlike, o kojima smo pisali ljetos, saradnja se čini nemoguća. Od ovoga pobrojanog u julu, valja još dodati ocjene od tada do sada: „Jakov Milatović svakodnevno izlazi iz svojih Ustavom i zakonom datih ovlašćenja“ (PES 13.08.2024.), „Milatović je u cjelosti sebe delegitimisao“, on „nije progresivna snaga kako sebe predstavlja već tipični balkanski politikant“ (PES 13.09.2024.) i „Šokiran sam Spajićevim ponašanjem, nažalost nije svako dorastao funkciji koju zauzima (Jakov Milatović, 10.12.2024.).
Dakle, kako sada stvari stoje, večerašnji sastanak je prije finta Jakova Milatovića, sračunata da ojača Luki Rakčeviću pregovaračku poziciju u eventualnom nastavku razgovora s opozicijom nego realna mogućnost dogovora. Naravno, politika je kurva, svašta je moguće. Nesumnjivo je da Milojko Spajić neće žaliti resursa, ali ipak dogovor na toj strani ne izgleda realan.
Ne treba smetnuti s uma da je Milatović u konkretne promjene krenuo nakon briselskih sastanaka od kojih veoma važnim držim onaj s premijerom Hrvatske. Andrej Plenković, koji je već u devetoj godini mandata, uveo je Hrvatsku u Euro i Šengen zonu, doveo ekonomiju i stanje kontinuiranog rasta, marginalizovao opoziciju, ali je kao preduslov svega toga pozicionirao Hrvatsku demokratsku zajednicu s desnice na tipični evropski centar. Sigurno je da je Plenković, koji daleko bolje vidi i razumije situaciju u Crnoj Gori od tipičnih briselskih birokrata, nacrtao Milatoviću gdje ga vodi koji put: Inertna kohabitacija u nestanak i sigurni gubitak, a stiskanje petlje u neizvjesnost, ali to znači mogući dobitak. Milatović kao ekonomista obrazovan u UK sigurno jako dobro razumije onu: No risk – no profit.
Ko bi eventualnim Milatovićevim dogovorom sa sadašnjom opozicijom bio najpogođeniji? Pored pasdarana kojima se ruši dogma, to je prije svega nova elita. Promjena vlasti 2020. kreirala je u Crnoj Gori novu klasno-političku strukturu individua bez iskustva, pogotovo u realnom sektoru, ili najmanje sa sumnjivim znanjem i iskustvom. Takvi su se vinuli do visina državnih funkcionera, ministara, premijera… Milatović, realno gledano, toj ekipi vaćaroša, munđosa i sitnih hohštaplera natiskanoj u Demokratsku Crnu Goru i Evropu sad nije ni ranije pripadao. Ipak je on engleski đak. Oni su ti koje eventualni dogovor o podjeli vlasti u Podgorici vraća u nekoj budućoj iteraciji na fabrička podešavanja, na političku i društvenu marginu. Zato je panika.
Preporučeno
I valja imati na umu da je, kada je o političkoj halabuci riječ, ovo tek početak. Imali smo pola godine stanje u kojem se vladajuća frankenštajn koalicija držala na okupu gledajući da niko nikome slučajno ne stane na žulj, iskakao je tek povremeno Nik Gjeloshaj. Izgledni rasplet u Podgorici donosi toliko željenu dinamiku i utire put vanrednim parlamentarnim izborima. Na to kao sasvim izgledan rasplet je, uostalom, još ljetos upozorio niko drugi do Evropa sad.
