Iako je Crna Gora tek 2006. provela referendum i proglasila neovisnost, bitni datum za donošenje odluke o samostalnosti Crne Gore kao države bio je 12. marta prije 17 godina, kad je u Beogradu ubijen reformistički predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić.

Tada je ključnim policy planerima u Crnoj Gori postalo jasno da zajednička država sa Srbijom može biti samo breme, a nikako dodana vrijednost Crnoj Gori.

Đinđić je Srbiji nudio relativno brzu europeizaciju, a atentat na njega bio je reakcija tamošnje „duboke države“ koja je tim atentatom zaustavila za nju neželjeni pravac društvenog razvoja i zacrtala scenarij baršunaste restauracije miloševićevskoga autoritarnoga nacionalnogrežima, koja se danas uspostavila “u svom svojem sjaju”, doduše, ne predvođena Miloševićevim političkim sinom Ivicom Đačićem, nego Sešeljevim čedom Aleksandrom Vučićem.

REFERENDUM-DUM

Zagrebački politolog morao je napustiti funkciju savjetnika predsjednika Republike, kad je, komentirajući škotski referendum o samostalnosti ustvrdio da je hrvatski referendum bio nelegitiman, a da je većina hrvatskih građana u vrijeme izbora 1990. željela održanje Jugoslavije. Istina je da većina građana i Slovenije i Hrvatske u svibnju 1990. nije na parlamentarne izbore izašla s prioritetom državnoga osamostaljenja. Slovenija je na plebiscitu u decembru 1990. jasno definirala da želi preuređenje Jugoslavije kao složene države i da političkim klasama da je šest mjeseci za pregovore o takvom preuređenju, a ako dogovor ne bude postignut, Slovenija će početi procese osamostalj ivanja.

Hrvatska je već u augustu 1990. bila pogođena takozvanom „balvan revolucijom“, u kojoj su, uz potporu Miloševićeva režima u Beogradu, počeli procesi izdvajanja dijela teritorija Hrvatske, u većoj mjeri nastanjenoga srpskim stanovništvom, uslijedili su lokalni oružani sukobi, nakon kojih je takozvana JNA uspostavljala tampon zone i štitila područja s kojih su hrvatski Srbi potisnuli središnje vlasti. Zbog toga je u hrvatskom političkom tijelu prevladalo uvjerenje da i Hrvatska nema alternative državnoj samostalnosti.

Slični su se procesi tijekom 1992. godine odvijali i u Bosni i Hercegovini, a tada je i Makedonija, koja je zajedno s BiH pokušavala osigurati neku vrstu jugoslavenskoga srednjega ili trećeg puta, odustala od toga i odabrala samostalnost.

CRNOGORSKI USPJEH

Crna Gora čekala je kraj Miloševićeva režima, dočekala nadu 5. oktobra 2000, a potom gubitak iluzija 12. marta 2003.

Nakon toga Crna Gora je priča o uspjehu, jer je ostvarila dobar dio onoga čemu se nadala u vrijeme dok je administraciju u Beogradu vodio Đinđić. Postala je članicom NATO saveza, lider je u pregovorima o članstvu u EU, s otvorenim svim pregovaračkim poglavljima, a zatvorenim jednim važnim (i dva o kojima se ne pregovara), onim o zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, pa Crna Gora u međunarodnom smislu već funkcionira kao da je članica Europske unije i svoju politiku posve harmonizira s njenom.

Europska unija naoko je “maćehinski“ Crnoj Gori definirala prag za samostalnost. Zahtjev da izlaznost na referendumu bude barem 50 postotna posve je očekivani zahtjev, a onaj drugi, da se za samostalnost mora opredijeliti 55% izišlih na referendum, činio se pretjeranim. Međutim, Hrvatska je, na primjer, sama sebi Ustavom zadala još stroži referendumski kriterij za proglašenje neovisnosti: zahtjev da za neovisnost glasa 50 % svih upisanih birača.

Neko se vrijeme činilo da se Srbija „pomirila” s crnogorskom samostalnošću. I doista administracija predsjednika Borisa Tadića nije dovodila u pitanje referendumsku odluku Crne Gore, ali „duboka država” sasvim sigurno jest.

“DUBOKA DRŽAVA”

Nakon raspada Jugoslavije važna institucija na koju se uvijek na neki način oslanjala „duboka država“ u Srbiji, Srpska pravoslavna crkva, našla se u neugodnom položaju. Srpska pravoslavna crkva kao autokefalna pravoslavna organizacija uspostavljena je tek 1920. godine, i to kao neka vrsta državne Crkve Kraljevine SHS, a dotad su funkcionirale četiri autonomne mitropolije: Karlovačka, Beogradska, Dabrobosanska i Cetinjska.

Raspad Jugoslavije trebao je, zapravo, rezultirati i disolucijom ovako definirane SPC, odnosno barem dovesti do promišljanja o novom identitetu te Crkve, prilagođenom novim društvenim okolnostima. Umjesto toga, SPC je odlučila ostati ono što je i bila do tada, a tako je funkcionirala dugo kroz povijest, kao zadnja institucija velikosrpskog pokreta i organizacija koja definira granice teritorijalnih pretenzija Srbije.

Zbog specifičnih okolnosti, zato što je SPC bila najprije identificirana s okupacijskim režimom na dijelu hrvatskog teritorija, što su njeni svećenici uglavnom napustili teritorij pod kontrolom hrvatskih vlasti, a nakon Oluje se i povukli s tog područja, SPC je nakon rata morala regulirati svoj odnos s hrvatskom državom, jer je to bio jedini način da se svećenici vrate i da uspostave nekakvu vjersku službu.

SPC U HRVATSKOJ

Struktura SPC u Hrvatskoj je prilično komplicirana, a sačinjavaju je Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije: Dalmatinska, Gornjokarlovačka, Slavonska, Osjeeko-poljska i Baranjska, Zahumsko-hercegovačka i Primorska, koja u svom sastavu ima grad Dubrovnik.

Članak 5. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica regulira da se Crkve koje su djelovale u Hrvatskoj na dan stupanja na snagu Zakona upisuju u Evidenciju, i to podnošenjem zahtjeva.

Odredba hrvatskog zakona o upisu u Evidenciju crkava i vjerskih zajednica gotovo je identična odredbi crnogorskog Zakona o vjerskim slobodama.

U Hrvatskoj je SPC bila prinuđena poštovati ovu zakonsku odredbu, jer bez toga ne bi mogla djelovati. Doduše, u Hrvatskoj sve Crkve uživaju izrazito povoljan fiskalni status, a SPC je morala regulirati svoj odnos s državom i zbog toga što je polagala pravo na naturalnu restituciju goleme crkvene imovine ili nadoknadu za nju.

Danas su Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i eparhije na području Hrvatske izrazito „dobrostojeće”, raspolažu golemim kapitalom i vrijednim nekretninama.

Svećenici, koji nisu hrvatski državljani, reguliraju svoje pravo boravka u Hrvatskoj svećenici su prijavljeni Mirovinskom osiguranju, a u ostvarivanju njihovih prava država im redovito izlazi na ruku.

I više od očekivanoga, jer dok je još bio u „izbjeglištvu” hrvatska je diplomacija zagrebačkom mitropolitu Jovanu Pavloviću uručila hrvatski pasoš, kao hrvatskom državljaninu, a trenutni je mitropolit Porfirije Perić u vrlo kratkom roku izvanredno naturaliziran i postao je hrvatski državljanin.

Jovan Pavlović podupirao je Miloševićev režim, ali je pred kraj života govorio o svom identitetu, koji je obilježen porijeklom iz Slavonije, i o tome kako mu je razdoblje života u Srbiji bilo teško. Porfirije Perić došao je u Zagreb kao funkcionar beogradskog režima, vodio je agenciju koja u Srbiji odlučuje o koncesiji elektroničkim medijima.

Jovan Culibrk, pakrački episkop, bivši je vojni svećenik u zloglasnoj padobranskoj jedinici Niskih specijalaca, a i nedavno se „proslavio” nevjerojatnim izjavama o aktualnim procesima u Crnoj Gori.

Unatoč tome, javne vlasti u Hrvatskoj prave se da ne primjećuju stvarni karakter dijela crkvenog vodstva SPC, i prema toj se Crkvi odnose kao prema normalnoj vjerskoj organizaciji, zanemarujući i pitanje njenog identiteta i legitimiteta, i pitanje vrlo žalosne razine duhovnosti unutar te organizacije.

Za Hrvatsku je to dobra strategija, ne samo zbog toga ašto ga Hrvatska objektivno ima, zbog zločina kvislinške NDH prema Srbima u Hrvatskoj, i zbog nesretne epizode s Hrvatskom pravoslavnom Crkvom.

CRNA GORA BEZ KOMODITETA

Međutim, u današnjim uvjetima, s jedne strane, SPC formalno priznaje hrvatsku državu, između ostaloga koristeći se privi legijama koje joj ona daje, as druge strane, ideja o tome da se kartom manastira SPC iscrtaju i zapadne granice Velike Srbije danas je posve groteskna.

Crna Gora nema komoditeta hrvatske situacije. Prije svega: SPC sustavno ne priznaje Crnu Goru kao državu, a početak pregovora ljudi iz Mitropolije crnogorsko-primorske, o Zakonu o vjerskim slobodama, prvi je pokušaj sustavnog razgovora Crkve i države na čijem području Crkva djeluje, dakle, prvi znak priznavanja te države.

Za sve crkvene poteze neplaćanje fiskalnih davanja državi Crnoj Gori, odbijanje registracije, ne prijavljivanje boravka svećenika koji nisu crnogorski državljani…

Amfilohije Radović, kao ključni čovjek SPC u Crnoj Gori, imao je potporu „duboke države“ u Srbiji. Što više: on i sam spada u tu skrivenu skupinu operativaca i donosilaca odluka.

Sukob, koji se sada na najprimitivniji način vodi protiv administracije u Podgorici, nije, zato niti obračun s Milom Đukanovićem, niti sa sadašnjom političkom većinom. To je pokušaj udara na sam državni identitet Crne Gore.

Mnogi koji sudjeluju u tim žalosnim litijama, koje svjedoče o manjku duhovnosti unutar SPC, možda to ne razumiju. I zato je dobro što danas Crna Gora, kao država, ima referendumski propitani legitimitet koji nije potvrđen pukom natpolovičnom većinom.

Davor Đenero