Članici NATO-a i kandidatkinji za EU ponovno se prijeti “događanjem naroda”, iz Beograda optužuju Podgoricu za ugrožavanje Srba i otimanje njihovih svetinja, a četnički vojvoda Andrija Mandić ponovno poziva svoje ratne drugove da se pripreme

Zašto je usvajanje po svemu uravnoteženog i demokratskog zakona kojim jedna država, u ovom slučaju Crna Gora, od vjerskih zajednica zahtijeva pisani dokaz o vlasništvu nad imovinom koju koriste, i koji je prihvatljiv svim vjerskim zajednicama osim Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), izazvalo toliku provalu bijesa u Crnoj Gori? Novi crnogorski zakon o slobodi vjeroispovijesti prouzročio je nemire, prijetnje građanskim ratom, blokade i balvane na cestama, kao i incidente i nasilje najprije u crnogorskoj, a potom i u Skupštini Srbije. Da bismo odgovorili na početno pitanje, moramo se vratiti u prošlost. Ovdje je riječ o, nadajmo se, završnom činu jednog bolnog i komplikovanog procesa koji je počeo još u drugoj polovini devedesetih, kada je Crna Gora krenula putem emancipacije od Srbije.

Danas je Crna Gora članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO) i kandidatkinja za članstvo u EU, koji je otvorio 32 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja, dok je na početku te prijelomne 1997. Crna Gora još uvijek bila “drugo oko u glavi”, kako su velikosrpski nacionalisti zvali površinom i brojem stanovnika tu najmanju republiku bivše Jugoslavije. Od buđenja velikosrpskog nacionalizma u drugoj polovini osamdesetih i tzv. antibirokratske revolucije Slobodana Miloševića Beograd i Podgorica bili su najčvršći politički saveznici. Idilični odnosi Srbije i Crne Gore počeli su se komplikovati sredinom devedesetih, kada dolazi do strateških promjena na terenu i slabljenja pozicija Beograda. Podgorica se odlučila postupno izvući iz čvrstog zagrljaja s Beogradom, koji ju je počeo gušiti. Tada je “drugo oko” odlučilo krenuti svojim putem.

Raskid se dogodio u oktobru 1997., kada je Milo Đukanović prvi put izabran za predsjednika, čemu je prethodio raskol u redovima vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), koja je i danas na vlasti u Crnoj Gori. Radilo se o dalekosežnom potezu, kojim je Đukanović kupio svoju političku budućnost, a riječ je o jednom od najdugovječnijih političara na ovim prostorima, koji se u politici – i to na vlasti! – održao puna tri desetljeća, s obzirom na to da je na vodećim pozicijama u Crnoj Gori ostao od druge polovice osamdesetih do danas. Svoje neslaganje s politikom Beograda Đukanović je nagovijestio još 1996., što kulminira u proljeće 1997., kada je javno najavio razlaz s Miloševićem i Srbijom u medijima. U jednom intervjuu za beogradsko Vreme kazao je da je Milošević čovjek “prevladane političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom”. Očito je da je Đukanović u tom trenutku shvatao kako će završiti Miloševićev režim, iako je na njegovu odluku vjerovatno imao uticaja i pritisak iz Italije, gdje je tamošnje pravosuđe protiv njega vodilo poznatu istragu zbog “mafijaškog udruživanja” i šverca cigareta, koja je 14 godina kasnije zaključena bez optužnice za Đukanovića.

Đukanovićeva najava razlaza s Miloševićem izazvala je žestok sukob u DPS-u. Stranka se podijelila na Đukanovićevu frakciju i opciju tadašnjeg predsjednika stranke Momira Bulatovića, koji do kraja ostaje vjeran Miloševiću. Đukanović je bio spretan politički taktičar i njegova opcija iz tog dramatičnog sukoba izlazi kao pobjednica, dok gubitnik Bulatović prihvata Miloševićev poziv da sastavi saveznu vladu u Beogradu. Đukanović tako od vjernog Miloševićeva jurišnika i izvršitelja njegovih naloga postaje jedan od njegovih kritičara i protivnika.

Naravno da se Milošević nije mirio s takvim razvojem situacije ni s odlukom Crne Gore, koja će u konačnici dovesti do crnogorskog odcjepljenja od Srbije, baš kao što se jedan dio političke i intelektualne Srbije ni danas ne može pomiriti s činjenicom da je Crna Gora samostalna i suverena država. O tome svjedoče i burne reakcije Srbije na “otimačinu imovine SPC-a u Crnoj Gori”, kako u Beogradu nazivaju pokušaj sređivanja imovinskog i pravnog statusa SPC-a na teritoriji Crne Gore. Ključan je problem što politička vlast u Beogradu, i ondašnja i današnja, ne prihvata crnogorsku samostalnost, smatrajući Crnu Goru i njezinu državnost privremenim iskliznućem koje će se prije ili kasnije ispraviti i ponovno dovesti Crnu Goru u zagrljaj Beograda.

Zanimljivo je da je Miloševićev režim tada prvi put primijenio recept koji će se periodično ponavljati sve do danas. U januaru 1998., ne bi li spriječio inauguraciju “izdajnika” Đukanovića, Beograd je organizovao krvave proteste u Podgorici, u kojima je povrijeđeno više od 50 ljudi. Bio je to prvi Miloševićev pokušaj disciplinovanja Đukanovića, no time je samo dodatno homogenizovao crnogorske otpadnike, Đukanovića i njegove saradnike. Započeti proces više nije bilo moguće zaustaviti.

Scenarijo uvijek isti

Sljedeći važan trenutak u procesu crnogorske emancipacije od Beograda dogodio se 1999., u vrijeme NATO-ova bombardovanja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Crna Gora u tom se trenutku našla u paradoksalnoj situaciji: iako su tadašnje crnogorske vlasti proglasile neutralnost jasno se distanciravši od Beograda i zločinačke Miloševićeve kampanje na Kosovu, koja je i dovela do vojne reakcije najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, i Crna Gora našla se na udaru NATO-ovih borbenih aviona, premda su tokom tromjesečnog bombardovanja mete u Crnoj Gori isključivo bile vojne instalacije. O tome svjedoči i podatak da od ukupno između 1200 i 2500 poginulih civila na području SRJ (tačan broj poginulih nikad nije objavljen), na Crnu Goru otpada “samo” sedam stradalih. Upravo je vojna akcija NATO-a protiv tadašnje zajedničke države Srbije i Crne Gore Đukanovića podstakla da krene u realizaciju projekta crnogorske nezavisnosti, što je onda dovelo najprije do referenduma o nezavisnosti u maju 2006., a zatim i do proglašenja nezavisnosti početkom juna iste godine. Taj se proces odvijao u napetoj i zapaljivoj atmosferi, uz poznate optužbe o “ugroženosti srpstva” u Crnoj Gori, stalne prijetnje i provokacije, iza čega je opet stajao Beograd.

Crna Gora politički je oštro podijeljena na tzv. prozapadni blok, koji je zagovarao put u samostalnost vjerujući da je budućnost Crne Gore u NATO-savezu i EU, dok je na drugoj strani prosrpski blok, koji predstavlja otprilike trećinu stanovništva Crne Gore, protiveći se crnogorskoj samostalnosti i zauzimajući se za čvršće veze sa Srbijom i Rusijom. Taj je blok uz pokroviteljstvo Beograda svim silama pokušavao blokirati odvajanje od Srbije. Prozapadni blok predvode stranke vladajuće koalicije na čelu s Đukanovićevim DPS-om, a tom bloku pripadaju i stranke nacionalnih manjina, među njima i hrvatske, dok prosrpski blok predvode prosrpske, odnosno velikosrpske stranke, okupljene u Demokratskom frontu i predvođene Andrijom Mandićem, četničkim vojvodom koji se borio u ratovima Srbije i Crne Gore u Hrvatskoj i BiH, koji je 2016. sudjelovao u pokušaju državnog udara u Crnoj Gori. Iza prosrpskog bloka, naravno, stajala je Srbija.

Riječ je o strankama koje svoje djelovanje koordiniraju s Beogradom, koji se nije mirio s procesom koji ipak nije mogao spriječiti. Na povijesnom referendumu održanom 21. maja 2006. crnogorski su suverenisti odnijeli tijesnu pobjedu uprkos pravilu što ga je nametnula EU, prema kojem je za valjanost referenduma odluku o nezavisnosti morala podržati većina od najmanje 55 posto birača. Odlaskom Crne Gore raspad bivše Jugoslavije ulazi u posljednju fazu, a odlukom o nezavisnosti Kosova, koja je uslijedila početkom 2008., taj je proces potpuno okončan. Time je i velikosrpski projekt doživio konačan slom. Prosrpski blok, koji je predvodio Bulatović, ponovno je poražen, ali nije se predavao.

Sljedeću priliku dobio je 2015., kada je Crna Gora dobila pozivnicu za NATO. Tih dana prosrpska opozicija danima u režiji Beograda ponovno protestuje u blizini crnogorskog parlamenta, u četvrti u kojoj se nalaze vladine zgrade, žestoko se sukobljavajući s crnogorskom policijom i specijalcima, prijeteći Đukanoviću građanskim ratom ako ne odustane od ulaska u NATO. Crnogorsko pristupanje NATO-u predstavljalo je definitivan prelazak Crne Gore na zapadnu stranu, a time i izlazak iz srpske i ruske sfere utjecaja. Bila je riječ o prelomnom događaju kojim se promijenila strateška i geopolitička konfiguracija u ovom dijelu svijeta, što stalno izaziva napetosti i sukobe. Na prostoru male Crne Gore odigrao se “strateški sudar” Istoka i Zapada, koji je kulminirao u oktobru 2016. godine, na dan održavanja parlamentarnih izbora, kada je u organizaciji Srbije i ruskih obavještajaca, uz sudjelovanje crnogorskih prosrpskih političara, bio organizovan pokušaj prevrata, upada u crnogorsku skupštinu i likvidacije crnogorskih funkcionera, koji su na kraju spriječile crnogorske sigurnosne službe.

I sada ponovo svjedočimo istom scenariju. Crnoj Gori, članici NATO-a i kandidatkinji za Europsku uniju, ponovno se prijeti “događanjem naroda”, vlasti u Podgorici iz Beograda optužuju Podgoricu za ugrožavanje Srba i otimanje njihovih svetinja, slične poruke šalje i Rusija, zvecka se oružjem, a četnički vojvoda Andrija Mandić ponovno poziva svoje ratne drugove da se pripreme. Povod je jedan običan, evropski zakon, koji je u skladu s evropskim zakonodavstvom i koji je odobrila Venecijanska komisija Vijeća Evrope. Zakonom se samo traži od vjerskih zajednica da dokažu da su vlasnici imovine koju koriste, a ako to ne budu mogli, ta imovina postaje vlasništvo države, ali će je oni koji su je koristili do sada moći nastaviti koristiti i dalje.

Zašto onda SPC i Beograd govore o nasilju i otimačini? Riječ je o tome da SPC odbija biti dio pravnog poretka države Crne Gore, što je ovih dana potvrdio i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, najviši dostojanstvenik SPC-a u Crnoj Gori: “Traže od nas da se registrujemo. Na tu sam temu rekao premijeru: ‘Ja vas trebam registrovati a ne vi mene. Ova je Mitropolija stvorila Crnu Goru i dala joj ime’”. Drugim riječima, SPC smatra da je iznad Crne Gore i ne priznaje njezinu nacionalnu, državnu pa ni crkvenu samostalnost i u tome je ključ posljednjeg spora između Podgorice i Beograda.

Denis Romac/Večernji List