Video
Armisa Kuč nije samo najbolji strijelac reprezentacije Crne Gore. Ona je kapitenka, pionirka, i živi dokaz da se upornošću može probiti kroz tišine, sumnje i šutnje – pa čak i kroz blatnjavo igralište na Bandžovom brdu. Igrajući za klubove širom Evrope, a noseći dres reprezentacije s istim žarom kao i prvog dana, Armisa danas govori glasno – ne samo na terenu, već i van njega. O djetinjstvu koje nije mazilo, o golovima koji nisu samo brojke, i o odgovornosti koju nosi žena koja je otvorila vrata za mnoge.
U razgovoru za Standard, u okviru projekta “Žene iz zajednice manje brojnih naroda – Od margine do uspjeha”, koji je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore, Armisa se prisjeća svog početka, svojih prvih koraka na makadamu i svog puta od tihih zabrana do priznanja koja danas dolaze sa svakim postignutim golom.
STANDARD: Kada ste kao djevojčica počeli da igrate fudbal na Bandžovom brdu, vjerovatno nijeste ni znali koliko će taj teren, pun blata, kamena i pogleda koji vas nijesu uvijek ohrabrivali, postati metafora vašeg puta. Kako se gradi unutrašnja snaga djevojčice iz Rožaja da izdrži sve te “tihe zabrane”, da ne skrene sa puta, i da na kraju postane najbolja fudbalerka Crne Gore?
KUČ: Kad sam pocinjala da igram sa dječacima bila sam bolja od njih i to mi je dalo za pravo da mislim da sam talentovana za fudbal. Veliku ulogu u mojoj karijeri igralo je to sto sam uvijek bila jaka u glavi i znala šta hocć, na kraju sam i sve zacrtano ostvarila i ne stajem i dalje, sebi postavljam nove ciljeve.
STANDARD: U jednom ranijem razgovoru rekli ste da “nije bilo lako”. Ta rečenica zvuči jednostavno, ali iza nje vjerovatno stoji more tišina, sumnji, borbi i samoće. Možete li nas povesti kroz taj osjećaj – kako izgleda djetinjstvo kada stalno moraš da dokazuješ da zaslužuješ da budeš tu, samo zato što si djevojčica koja voli loptu?
KUČ: Nije bilo lako jer je bilo puno predrasuda, kako fudbal nije za djevojcice i da treba da prestanem, ali ja nisam obraćala pažnju na to, nego sam trčala sa loptom svakim danom sve više, izborila sam se sa tim i napravila veliki uspjeh.
STANDARD: Fudbal je često više od igre. Za vas, čini se, on je bio i štit, i oružje, i sloboda. Kada ste prvi put osjetili da vam je upravo ta lopta pod nogama zapravo donijela ono što mnogi godinama traže – osjećaj da vrijedite, da imate glas i da vas više niko ne može ignorisati?
KUČ: Sad sam već dokazala svoj kvalitet ne samo u Crnoj Gori nego i šire, sad svakako da ne bi mogao niko da me ubijedi da ovo nije za mene, nego je baš bilo od prvog dana i pratila sam od malih nogu onu malu djevojčicu sa velikim snovima.
STANDARD: U zemlji u kojoj je ženski fudbal tek počeo da se razvija, vi ste postali simbol napretka, upornosti i rezultata. Koliko je teško nositi taj simbolički teret, i da li vam ponekad nedostaje da jednostavno budete ‘Armisa koja voli da igra fudbal’, a ne uvijek ‘Armisa koja mora da predstavlja cijeli pokret’?
KUČ: Nije mi ništa teško, nikad mi nije ni bilo. Mogu da se nosim sa tim, šak šta više imponuje mi, u oba slučaja se osjećam kao ona Armisa koja je počinjala, nego ne volim da stavljam sebe ispred drugih iako jako dobro znam dje mi je mjesto.
STANDARD: Kad postignete gol za Crnu Goru – a postigli ste ih više nego iko – šta vam prođe kroz glavu? Da li su to trka kroz uspomene, kroz treniranje na makadamu, kroz pitanja ‘šta će reći selo’, ili je to tiha, lična pobjeda protiv svih neizgovorenih “ne možeš” iz prošlosti?
KUČ: Nekako svaki gol koji postignem smatram da je kruna mog rada i dalje se trudim kao sto sam se trudila dok sam bila mlađa. A ja ne želim da se njima dokazujem, meni je dovoljno kad vidim da svi šti sto su bili protiv toga da ja igram fudbal sad me zaustavljaju na ulici i čestitaju mi.
STANDARD: Kad gledate djevojčice koje danas kreću putem kojim ste vi morali da krčite, šta im želite? Da imaju vašu snagu, vašu tvrdoglavost, ili da ne moraju da je imaju u toj mjeri – jer se nadate da ste im bar malo olakšali put?
KUČ: Pa njima je mnogo lakše jer danas mnogo djevojčica trenira fudbal, ja sam bila jedina u mom gradu. Svakako im poručujem da sanjaju velike snove i da se ne boje da idi ka tome da ih ostvare.
STANDARD: Igrali ste u Španiji, Bjelorusiji, sada u Turskoj. Na svakom kontinentu, svaka utakmica nosi drugačiji ritam, mentalitet, kulturu igre. Ali gdje god da odete, vi sa sobom nosite jednu stvar koja se ne mijenja – dres sa grbom Crne Gore. Šta za vas zapravo znači reprezentovati svoju zemlju? Da li je to patriotski impuls, lični zavjet, ili osjećaj dužnosti prema djevojčici iz Rožaja koja je to sanjala?
KUČ: Reprezentacija Crne Gore je za mene najveći ponos, a ujedno i odgovornost, od dana kada sam prvi put obukla dres Reprezentacije, pa do dana današnjeg osjećaj je navjerovatan. A svakako da je Reprezentacija kruna svega, prosla sam težak put ali se isplatilo.
STANDARD: Živimo u vremenu kada se sport brzo pretvara u spektakl, a emocije se gube u statistikama. Kako se vi borite da ostanete čovjek – da vas ne oblikuju samo brojevi, već da ostanete dosljedni sebi, svojoj emociji i vrijednostima koje ste nosili i kad vas još niko nije gledao ni slavio?
KUČ: Ja sam uvijek ista, dok sam na terenu samo me zanima to da pomognem ekipi, da pokušam da postignem neki gol ili asistiram, moj lični učinak sam stalno predodređivala svom timu.
STANDARD: Da li vam se ikad desilo da ste na terenu, pred hiljadama ljudi, ali se osjećate kao da ste opet na onom brdu iz djetinjstva – samo što ovog puta više niste mala djevojčica koju gledaju sa čuđenjem, već kapitenka koju gledaju sa poštovanjem? Kako se to poštovanje gradi, i da li vam je draže ono koje ste izborili nego ono koje vam je dato?
KUČ: Naravno da mi je draže ono što sam izborila. Znam da sam sve prošla sama, bez ičije pomoći, tako da ovaj moj uspjeh ima veću težinu.
STANDARD: Na kraju, šta danas znači biti žena u sportu, iz Crne Gore, iz Rožaja, iz društva koje još uči da prihvati snagu žene bez potrebe da je “objasni”? I šta vi želite da ostane iza vašeg imena – ne samo kao fudbalerke, nego kao glasa jedne generacije koja je razbijala zidove šutiranjem lopte?
Preporučeno
KUČ: Želim da ostane to da se djevojčice ne boje da sanjaju velike snove, ja sam dokaz za to u mnogo težem vremenu sam usjela da se izborim sa tim.
