Velemajstor. Trostruki prvak velike Jugoslavije. Čovjek kog smo deceniju netremice gledali na televiziji iako ga ama baš ništa nijesmo razumjeli. Sin znamenitog crnogorskog pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića i čovjek koji od Donalda Trampa traži posthumno pomilovanje slavnog šahiste kog je sopstvena zemlja prognala jer je igrao meč stoljeća u Crnoj Gori iako to nije smio – Roberta Bobija Fišera. Sve se ovo odnosi na Božidara Bonju Ivanovića.

Od svih šahista diljem planete koji, kako kaže Bonja za Standard, danas žive na račun Bobija Fišera, a prije njega su imali samo “mrvice”, molba za posthumno pomilovanje stiže iz male Crne Gore. Ali, mi ćemo dodati – od velikana kakav je Božidar Ivanović.

Ukoliko ne znate ko je Bobi Fišer, biće dovoljno da vam kažemo da je to šahista koji je u 20. vijeku “potukao” svu konkurenciju i prvi put Sovjete stavio u drugi plan i dokazao američki talenat. A, njega je upravo rođena zemlja dotukla i to zbog meča stoljeća kog je odigrao ni manje ni više nego u našoj Crnoj Gori!

Fišer i Spaski u Crnoj Gori

Dvije sportske gromade – Bobi Fišer i Boris Spaski su finalni obračun i meč stolječa izveli na Svetom Stefanu. Ipak, u fokusu poštovalaca šaha, više od Fišerove pobjede bile su posljedice.

Sjedinjene Američke Države raspisale su potjernicu za svojim državljaninom Bobijem Fišerom i osudile ga na deceniju robije jer je igrao meč u Crnoj Gori iako je upozoren da to ne smije da radi jer je, u tom trenutku, naša zemlja pod sankcijama Ujedinjenih nacija!

I, onda se dešava, najblaže rečeno, horor. Fišer narednih 12 godina živi kao izgnanik. Već 2004. postaje zatvorenik. Japan ga te godine hapsi na osnovu američke potjernice. Koliko je situacija bila suluda najbolje dokazuje da su u tom trenutku dva čovjeka koje Amerikanci najviše traže – Bobi Fišer i osnivač terorističke Al Kaide, Osama bin Laden!

“Prvak svijeta trune u zatvoru. To je sramota bila. Zato zahvaljujem i čestitam Islandu jer je to jedna jedina zemlja koja mu je ponudila utočište. Da dalje ne pričam”, kaže Bonja za Standard.

Ova prkosna zemlja je u martu 2005. godine zakazala vanrednu sjednicu parlamenta s jednom jedinom tačkom – puno državljanstvo za Bobija Fišera kako ga Japanci ne bi izručili Sjedinjenim Američkim Državama. I pored američkih upozorenja da će zatvoriti vojnu bazu u Rejkjaviku ukoliko Island da državljanstvo Fišeru, ova fantastična zemlja s gnušanjem odbacuje prijetnje i izglasava ono što je naumila – Bobi Fišer postaje njihov državljanin!!!

Samo četiri godine kasnije, Bobi Fišer umire na hladnom Islandu koji je dokazao toplinu i ljudskost!

Nikakve politike tu nije bilo

Bonja, ipak, kaže da je Fišer do kraja života ostao patriota.

“‘Bobi je govorio ‘Ja sam Ameriku proslavio kao carstvo intelekta. Amerika mi nije uzvratila ljubav’. U Bobiju je zauvjek ostala gorčina”, kaže Ivanović za Standard.

Upravo je popularni Bonja bio član Apelacione komisije koja je pratila meč na Svetom Stefanu 1992. godine.

“Nažalost, danas ima malo koga živog iz toga perioda tako da sam osjećao ne odgovornim, ali pogođenim zato što je taj čovjek doživio tragediju. On nije bio ko. On je veliko ime. Danas se cijene neke druge stvari, a ja cijenim ljude i siguran sam da taj čovjek zaslužuje veliku pažnju. Čovjek kad razmišlja sam sa sobom, dođe do zanimljivih zaključaka. Shvatio sam da ne volim ljude do njihove, već do moje smrti”, iskreno nam priča Ivanović.

“Ne treba se čuditi što je 1992. godine Bobi Fišer došao u Jugoslaviju da igra ponovljeni meč sa Spaskijem. On je od malena zavolio Jugoslaviju, a ja sam zavolio Ameriku zbog njega. Bilo bi u redu da je neko od 100 vodećih velemajstora traži posthumno pomilovanje, a ne ja. Oni danas žive od Bobija Fišera. Prije njega, imali su mrvice”, poručio je Ivanović.

A, šta je Bonja napisao u molbi Trampu?

“Robert Fišer je poslednji profesionalni potez odigrao kad je imao samo 29 godina. Stigao je u Crnu Goru željan da se vrati šahu i može se pretpostaviti kakav je udar na njega proizveo šok da ne smije igrati taj meč. Nikakve politike tu nije bilo, već samo očaja što mu sudbina uzima iz ruku najveću ljubav njegovog života. Poslije svega što se dogodilo, ja, kao građanin Crne Gore i šahovski velemajstor, iz zemlje u kojoj je Fišera zadesila ta sudbina, kao prijatelj i poštovalac američkog velemajstora, molim veliku i prijateljsku Ameriku i  Vas lično da ga posthumno oslobodite tih optužbi, kako bi duša najvećeg genija u istoriji šaha mogla da dobije svoj mir u grobu na Islandu”, napisao je Ivanović američkom predsjedniku.

Bonja sa sjetom govori o Fišeru.

“On je bio sin samodovoljne majke za čijim je poljupcem čeznuo. Bio je i nepodnošljiv đak koji je izbačen iz škole. On je bio briljantan um na kog su cijelog života kidisale mračne sile. Poznato je npr. da ga je cijelu deceniju zloupotrebljavala takozvana Svesvjetska božija crkva koja ga je namamila da ih finansira. Pitao sam se kako je šahovski mozak mogao da potpane pod uticaj takve navodne crkve… Bio je genijalan, ali je imao dušu djeteta”, ispričao nam je on.

A, o Fišeru toliko toga ima da se kaže da je Ivanović nakon prve knjige “Igarti svoj život”, počeo da piše još jednu knjigu o njemu.

Susret sa Ivanovićem iskoristili smo da bismo ga podsjetili na to da je generaciji koja sada ima oko 30 godina bio jedno od omiljenih TV lica. Njegove “Tajne šaha” na TVCG svi smo gledali netremice iako ga baš ništa nijesmo razumjeli.

{youtube}dybCGjgWsFw{/youtube}

“Prošlo je deset godina otkako se emisija ne prikazuje. Više ne znam, bio sam možda sam sebi dosadio. Emisija je dobila pohvale stručne javnosti, a izreda mi i mlađi i stariji ljudi kažu: ‘Ja te, sine, ništa nijesam razumjela, ali sam te stalno slušala i gledala”, kaže nam Bonja.

Ovaj proslavljeni šahista je, inače, kako je javnosti malo poznato sin takođe znamenitog crnogorskog pjesnika Aleksandra Lesa Ivanovića.

Aleksandar Leso Ivanović

“Donedavno, nažalost, i on je bio isto malo poznat”, kaže s rukom na srcu Ivanović.

I dok ekipa Standarda uglas bira “Ljude sjenke” za omiljeno štivo njegovog oca, Bonja ima drugu pjesmu koju dijeli s našim čitaocima.

“Sad mi na pamet pada ‘Djevojci iz djetinjstva'”.

A, ovo su stihovi:

Utkali su se u zlatan rub oblaka,

trepte u lišću, u perju ptičjih krila,

daleki oni dani kad si bila

moj prvi nemir i žudni san dječaka.

 

Pa mi i sada, u ove pozne čase,

još sjaji davni osmijeh tvoga lica,

kao što danju gori sijalica

koju su zaboravili da ugase.

 

Ipak, slava oba Ivanovića nema prekidač.

Milica Minić