Video
Iako je 31. decembra 2010. godine penzionisan, jedan od najznačajnijih sportskih komentatora nekadašnje velike Jugoslavije, Milorad Dugo Đurković, očito još nije definitivno digao ruke od novinarstva. Na jednoj podgoričkoj televiziji ovih dana priprema stotu emisiju iz svog autorskog serijala nazvanog Fudbal plus.
Preporučeno
“Nakon četrdeset i kusur godina radnog staža na TVCG i pet, šest godina pisanja za beogradske novine, tim laganim TV formatom sebi dokazujem da sam i dalje novinar”, kaže Đurković za Pobjedu.
To što uspijeva da održi “stari ritam” prati sport, odlazi na stadione i gleda sve važne utakmice potvrda je, kaže, da nije “klasičan” penzioner. Domaće televizijske programe gotovo da i ne gleda; novine prelista, pročita naslove; ponekad otvori neki portal i to je to.
“Novinarstvo je u zemljama bivše Jugoslavije na veoma niskom nivou. Ne mogu da kažem da sam ravnodušan spram te činjenice, ali što da radimo!? Kakvo je društvo, takvo je novinarstvo, kultura, sport, obrazovanje… Nijesam jugonostalgičar, ali ovo se vrijeme sa onim našim jednostavno ne može upoređivati”, kaže Đurković.
Ako su novinarstvo, kultura i sport onakvi kakvo je društvo, što bismo mogli da kažemo kakvo je bilo društvo u kojem ste bili jugoslovenska televizijska zvijezda?
Đurković: Jugoslavija je bila uređena država, naročito ako je posmatramo iz perspektive postjugoslovenskih zemalja, od kojih svaka za sebe tvrdi da je “lider u regionu”. Ljudi koji danas imaju trideset, četrdeset godina nikada nijesu živjeli u zemlji u kojoj se zna red, u kojoj se poštuju određene vrijednosti, u kojoj čovjek, ako je vrijedan i darovit, može da uspije, da napravi ime. A Jugoslavija je zaista imala velika imena kuture, umjetnosti, sporta.
Dejana Savićevića, recimo.
Đurković: Dejo je neponovljiv! Sticajem okolnosti, stanovali smo u istoj zgradi. Dok sam bio mlađi, volio sam kafanu i često kući znao da se vratim u zoru. Ljeta su u Podgorici uvijek bila nepodnošljiva, pa bih krevet ponekad izbacio na terasu i tu pokušavao da zaspim. Vraga! Jedno dijete je po cijelu noć igralo lopte po dvorištu. Dejo je uvijek bio poseban, specifičan u svakom pogledu. To samo majka rodi. Znalo se da će biti veliki. Jednostavno se znalo!
Kako ste Vi napravili ime?
Đurković: Rođen sam u Vilusima i, budući da je moj otac bio željezničar, odrastao sam na pruzi Nikšić-Sarajevo. Osnovnu školu sam završio u Bileći, gdje smo se doselili kada je otac dobio premještaj. Sjećam se da sam kao dječak, kada god bih od majke dobio neki dinar, jurio na kiosk da kupim novine. I to sportske. Najčešće beogradski Fudbal, u kojem ću, kao student prve godine svjetske književnosti, početi da pišem 1965. godine. Gimnaziju „Stojan Cerović“ završio sam u Nikšiću, a Filozofski fakultet upisao 1965. Iste godine objavio sam prvi tekst u novinama.
U kojim novinama?
Đurković: U Politici. Na fakultetu smo dobili zadatak da napišemo prikaz predstave koja je u to doba bila veoma popularna Ko se boji Virdžinije Vulf, sa Cicom Perovićem i Ljiljanom Krstić u glavnim ulogama. Nijesam mogao da vjerujem kada sam u Politici vidio svoj tekst, svoje ime. Uprkos oduševljenju, bilo mi je jasno da me mnogo više od pozorišta interesuje sportsko novinarstvo. Tako sam završio u Fudbalu, novinama za koje su nekada pisala velika imena beogradske i jugoslovenske štampe. Urednik je bio Đorđe Pavić, a redakciju su činili Sergije Lukač, Pavle Lukač, Jovica Veličković, Ljubiša Mišović. Većina njih je potekla iz uglednih, starih beogradskih familija. Prije Drugog svjetskog rata završili su visoke škole u inostranstvu, bili obrazovani ljudi, govorili po nekoliko jezika, ali i imali zajedničku “falinku”: svi su očito bili protivnici nove jugoslovenske socijalističke vlasti, koja ih je zbog toga smjestila na sigurno-u Fudbal. Prvi tekst koji sam objavio u Fudbalu bio je posvećen FK Sutjeska. Naslov: Dokle će Sutjeska dovoditi igrače sa strane. Naravno, u Nikšiću je nastao lom. Ko je čovjek koji je ovo napisao, pitali su se.
Ko je u to vrijeme bio na čelu FK Sutjeska?
Đurković: Savo Stanišić, značajan sportski radnik i direktor Onogošta, zatim Buba Golović.
Pobjeda: Nijeste mi rekli što je presudilo da se opredijelite za sportsko novinarstvo. Ipak ste studirali svjetsku književnost, Politikaje objavila Vašu pozorišnu kritiku…
Đurković: Kao mladić sam igrao košarku, malo i rukomet. Naravno, najviše sam volio fudbal, iako, ovako dugačak, u tom sportu nikada nijesam bio dovoljno dobar. Posebno ne u tako jakoj „reprezentaciji” kakvu je u to vrijeme imao Nikšić. Uvijek sam fudbalska majstorstva tih ljudi posmatrao sa strane, van terena. Hoću da kažem da je nedostatak fudbalskog dara u izvjesnoj mjeri doprinio da se opredijelim za sportsko novinarstvo. Doduše, i prije Fudbala sam objavljivao u Studentu, i to uglavnom kraće priče, više crtice iz studentskog života.
Pobjeda: Učestvovali ste u studentskim demonstracijama 1968?
Đurković: Jesam. Stanovao sam u Studentskom gradu i te junske noći sam, zajedno sa masom studenata, krenuo na Beograd. Zaustavljeni smo kod Podvožnjaka, gdje su neki od nas dobili batine. Naravno, to nas nije obeshrabrilo, pa smo naredne dane provodili viseći u Sali heroja na Filološkom fakultetu ili u “Petici” na Pravnom, gdje smo slušali govore profesora, javnih ličnosti, debatovali… Uzgred, uvijek mi je bio interesantan način na koji su, mnogo godina kasnije, neke moje tadašnje kolege opisivale svoje “velike uloge” u studentskoj pobuni ’68. Tokom demonstracija, studenti su veoma često prozivali i kritikovali tadašnjeg šefa beogradskog SUP-a, Nikolu Bugarčića, koji je istovremeno bio direktor Crvene zvezde. Kao novinar Fudbala, imao sam zadatak da pratim Crvenu zvezdu, gde sam, silom prilika, upoznao i Bugarčića. Vozio je “mercedesa” registarskih tablica 50-00.
I to ste zapamtili?!
Đurković: Znaš li zašto? Zato što mi je jednom, u jeku studentske pobune, vraćajući se sa stadiona, ponudio da me odbaci do kuće. “Gde ideš?”; pitao me je. “’Ajde, sedi da te povezem!” Iako sam se uplašio da me neko od studenata ne vidi kako izlazim iz automobila šefa policije, sjeo sam, šta ću. Bugarčić je morao da pretpostavi da kao student demonstriram protiv njega; ipak, tokom te preduge vožnje od Zvezdinog stadiona do Studentskog grada o demonstracijama nije progovorio riječ. Ništa!
Negdje u to vrijeme u jugoslovenskoj i beogradskoj štampi pojavilo se novo ime: Boro Krivokapić.
Boro Krivokapić je svoj prvi tekst objavio u Studentu 1969: otvoreno pismo tadašnjem ministru policije Srbije.
Đurković: Tako je. Boro je počeo u “crvenom” Studentu. I niko nije pisao tako dobro kao Boro Krivokapić, niko!
Čije ste sve tekstove voljeli da čitate u novinama?
Đurković: Pored Ljube Vukadinovića, rado sam čitao Politikine dopisnike iz inostranstva i velikane beogradske štampe koje sam lično poznavao Jurija Gustičiča, Franu Barbijerija, Sašu Nenadovića, Mira Radojčića, Dragana Markovića. O Predragu Milojeviću da i ne govorim.
Upoznali ste Predraga Milojevića?
Đurković: Jesam. Veoma sam volio i hrvatske novinare, posebno one koji su pisali za Sportske novosti Zvonu Mornara koji je dugo bio glavni urednik, Jovana Kosijera. Rado sam čitao i Igora Mandića, Mirka Galića, koji je napravio zagrebački Danas.Kada je riječ o televizjiskim zvijezdama tog vremena, u Beogradu su decenijama status neprikosnovenih autoriteta imali Dragan Nikitović i Vladanko Stojaković, u Zagrebu Mladen Delić i Milka Babović. Veliki novinari, uvijek spremni da pomognu mladima.
Po čemu su se razlikovale dvije škole jugoslovenskog sportskog novinarstva beogradska i zagrebačka?
Đurković: Uslovno, beogradska škola je malo više improvizovala. Kada to kažem, ne mislim ništa loše; naprosto, radili su na osjećaj, na trenutak. Istovremeno, zagrebački novinari bili su pripremljeniji, izvještavali su više radijski precizno, tačno, mnogo podataka, malo improvizacije.
Čija je ideja da prenosite referendumsku noć na TVCG 21. maja 2006?
Đurković: Tadašnjeg direktora TVCG Branka Vojičića. Atmosfera u društvu je tih dana bila naročito usijana, tenzije su rasle, strasti uzavrele. Trebalo je naći nekoga iskusnog ko će biti u stanju da koliko-toliko smiri situaciju. Mlađim kolegama koji su se iz štabova dva bloka uključivali direktno u program sugerisao sam da ne daju procjene prije nego što se svi glasovi ne prebroje. Tokom te noći i sjutradan, od svih opozicionih lidera dobio sam čestitke. Naravno, pobjednicima nije palo na pamet da učine bilo što slično…
I, da: prvi sam proglasio nezavisnost Crne Gore.
Rekli ste da ne gledate televiziju, ali da pratite sport. Imaju li zemlje bivše Jugoslavije dobre sportske komentatore?
Đurković: Povremeno gledam Sport klub, slušam zagrebačke i beogradske komentatore. Kod Hrvata se odmah prepozna kvalitet, oni to dobro rade. Ipak, uvijek me zaprepasti kada vidim da se utakmice reprezentacija prenose iz studija. Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Argentini 1978. godine, na kojem Jugoslavija nije učestvovala, prenosilo je čak sedam jugoslovenskih komentatora.
Zašto toliko?
Đurković: Imali smo komentatore koji su govorili na srpsko-hrvatskom njih dvojicu, na slovenačkom, makedonskom, albanskom, mađarskom, italijanskom (Kopar). Sedam jugoslovenskih komentatorskih pozicija na svakoj utakmici, sedam! E, to je bila država, to je bio sport!…Rekoh li da Jugoslavija na tom Svjetskom prvenstvu nije ni učestvovala?!
