– Punih 14 godina sam u reprezentaciji i odlučio sam da poslije plasmana na Evropsko prvenstvo, odradim i sami šampionat i da se nakon njega povučem iz reprezentacije, da mjesto prepustim mladim snagama kojih u Crnoj Gori svakako ima. U Holandiji su mi se svi reprezentativci potpisali na dres, bio mi je to najljepši poklon za oproštaj – rekao je Gojko Ćuk za portal Odbojkaškog saveza Crne Gore.

Oproštaj je bio najbolji mogući, na posljednjem Evropskom prvenstvu u Holandiji 2019. godine, gdje je Crna Gora debitovala na velikim takmičenjima.

– U reprezentaciji sam od samog početka, od daleke 2007. godine. Tokom svih tih godina jedan od glavnih ciljeva bio nam je plasman na Evropsko prvenstvo. Ostvarenjem tog cilja, ostvarila se i jedna moja velika želja – da zaigram na velikom takmičenju – dodaje Gojko Ćuk.

Ćuk je sa reprezentacijom na tom Evropskom prventvu upisao dvije istorijske pobjede, samo set je falio i za plasman u osminu finala.

– Na Evropskom prvenstvu odradili smo veliki posao za nekoga ko prvi put nastupa na tako velikom takmičenju. Zabilježili smo dvije velike pobjede, što je značajan uspjeh. Uz malo sreće, čak smo mogli da prođemo i u drugi krug, ali i ovako je ispalo odlično. Da sam planirao kako da se oprostim, ne bih mogao bolje da zamislim – pobjedom na kraju učešća na jednom velikom takmičenju. Ispalo je da su se poklopile zvijezde – moj plan da se povučem i pobjeda nad Češkom kojom je okončana moja reprezentativna karijera.

Iako rodom iz Hercegovine, Gojko je, zajedno sa rođenim bratom Božidarom, uvijek davao svog sebe u dresu reprezentacije Crne Gore.

– Bila je velika čast i privilegija igrati za Crnu Goru, jer igranje za reprezentaciju ima posebnu draž. Bilo je i dobrih i loših rezultata, ali igranje za klub i reprezentaciju nije isto, jer u reprezentaciji igraš sa prijateljima i to sa sobom nosi posebnu draž – kaže Gojko Ćuk, uz zahvalnost Odbojkaškom savezu Crne Gore.

– Imali smo fer i korektnu saradnju, a reprezentaciji želim sreću i dobre rezultate! – dodao je Gojko.

U Nici se odomaćio

Gojko već petu sezonu nastupa za Nicu, a kojom se ove sezone bori za opstanak…

– Za tih pet godina bilo je i boljih i slabijih rezultata, od igranja polufinala do borbe za opstanak. Najžalije mi je što smo imali priliku da uđemo u finale, a malo je nedostajalo da ostvarimo taj cilj. Što se tiče mojih igara, prezadovoljan sam, u posljednje dvije godine sam najbolji bloker francuske lige. Uz to, Nica je, možda, jedan od najljepših gradova u Evropi, klima je idealna za život, naročito sada sa ženom i malim djetetom. Zaista uživamo, ovdje ima preko 300 sunčanih dana u godini. Posebno u periodu izolacije i karantina sunce dođe kao veliko olakšanje, a šetnja Promenadom donosi i dobro raspoloženje. Mogu samo da kažem da mi se spojilo lijepo i korisno.

Kako kaže, još nije donosio nikakvu odluku gdje ću nastaviti karijeru.

– Postoje interesovanja određenih klubova ovdje iz Francuske, ali vidjeću na kraju sezone šta ću i kako ću. Trenutno imam samo jednu želju, a to je da maksimalno pomognem ekipi da ostanemo u ligi. Ove godine je u timu bilo problema sa virusom i povredama, tako da se borimo za opstanak i to mi je trenutno najveći odbojkaški cilj.

Od Ljubinja preko Budve do Francuske

Stariji od braće Ćuk je 2004. godine stigao u Crnu Goru iz Ljubinja.

Prve dvije sezone proveo je u OK Budvi, a nakon toga šest u Budvanskoj rivijeri, odakle je stigao i do dresa reprezentacije Crne Gore. U ljeto 2012. godine se preselio u Rumuniju, u Unireu Dež, gdje je proveo dvije sezone, prije nego je otišao u Francusku, prvo u Šomon (dvije sezone), a potom i Nicu…

– Sve su to različite etape u mojoj karijeri. U Budvi sam se formirao kao igrač i naučio odbojku, počevši od škole Vladimira Strugara, pa do Budvanske rivijere, gdje se igrala dosta ozbiljnija odbojka, Liga šampiona, pa prolazak u drugi krug Lige šampiona. Kroz ekipu je prošlo dosta vrhunskih igrača, od Boškana, pa do Bugarina Stefanova i drugih. Budva svakako predstavlja dosta značajnu stepenicu u mojoj karijeri. Ali, takođe i Rumunija, s obzirom na to da je u pitanju moje prvo internacionalno iskustvo, jer ja Crnu Goru i Budvu smatram mojom kućom, gdje sam igrao odbojku, ali i završio srednju školu, a poslije nastavio i fakultet. Rumunija mi je bila prelazna stepenica, liga nije bila na nivou Francuske, ali za prvo iskustvo mi je puno značila, jer postojali su određeni pritisci, kao stranac sam morao da se dokazujem.

Francuska je među boljim ligama u Evropi, tu se svake godine moraš dokazivati i potvrđivati svoj kvalitet.

Milorad Krunić je zaslužan trener što se uopšte bavi odbojkom, a za Gojkov dolazak u Crnu Goru je najzaslužniji Vladimir Bimbo Strugar, bivši igrač i trener, otac našeg reprezentativca Rajka Strugara.

– Dolazio je na neku prijateljsku utakmicu u Ljubinje i povukao me u OK Budva. On mi je odredio pravac – pošao sam prema Crnoj Gori. Da sam ostao u Ljubinju, vjerovatno bih krenuo nekim drugim putem. Ne mogu a da ne pomenem Veska Vukovića, koji me je kao juniora priključio seniorskoj reprezentaciji. Bukvalno od tada do Evropskog prvenstva 2019.

bio sam u reprezentaciji, samo sam propustio pola kvalifikacija za EP.

Posebno zadovoljstvo bilo mi je raditi sa takvim imenom kao što je Italijan Silvano Prandi. On je trenutno trener u Šomonu, ovdje u Francuskoj, a ujedno je i selektor Bugarske. Bilo je tu još puno vrhunskih trenera sa kojima sam radio, ali izdvojio sam ove, jer bismo otišli preširoko ako bih sve pomenuo – zaključio je Gojko Ć