Sve utakmice kao domaćini mlade rukometašice igrale su u komšiluku – u Beranama. Kad god su uslovi dozvoljavali, a to je bilo rijetko, trenirale su u istoj dvorani. Najveći dio treninga odradile su na spoljašnjim terenima. Zato im je pauza u prvenstvu teško padala, ali kiša, a ni snijeg, nijesu ih odvojili od redovnih aktivnosti.

U velikom uspjehu, a sugrađani su im priredili, uz vatromet na ulicama, lijepu dobrodošlicu nakon posljednjeg odigranog kola, ,,iskočila“ je piniorka, 15-godišnjakinja Natalija Lekić. I golovima, i asistencijama i neobičnim stilom i košarkaškim vođenjem lopte, driblinzima u trku…

Natalija je pokazala dovoljno, a može i više. Sve što je uradila za klub nije promaklo Tatjani Jeraminok da je pozove u reprezentaciju za Mediteransko prvenstvo. Upravo je u nacionalnom dresu osvojila zlatno odličje, prvo na međunarodnoj sceni. Prva je i pehar, kao kapitenka crnogorske reprezentacije, podigla uvis.

“Mislim da smo tokom tri sezone u Drugoj ligi stekli značajno iskustvo. Nijesmo bježali od rada, svi u klubu bili su uporni, a kao pravi tim ostvarili smo rezultat za ponos. Naravno, ponosan je i naš grad, sugrađani od kojih smo doživjeli lijep doček. Mogu da kažem da uslovi nijesu bili sjajni, ali i iz toga se može doći do rezultata i postati igrač”, kazala je Lekić.

Srećna je mlada igračica zbog navijača koji su redovno dolazili u Berane da ih bodre.

“Bez obzira na to što smo sve utakmice praktično igrali kao gosti, odnosno u Beranama, navijači su se potrudili da ne osjetimo sve to. Velika podrška sa tribina više nas je motivisala.”

Skromna je talentovana rukometašica koja je na 18 utakmica postigla 142 gola – prosječno oko osam, uz procenat šuta od 68 odsto.

“Sve što smo uradili, zasluga je tima. Bez trenera i saigračica ne bih mogla ništa. Mislim da smo pokazali da se uz rad i trud sve može postići. Imamo dug put ispred sebe i sigurna sam da ćemo i dalje kvalitetno da radimo i idemo za snovima.”

Srećna zbog Komova, ponosna kao kapitenka reprezentacije.

“Na Mediteranskom prvenstvu sam se odlično osjećala. Prošla sam kroz prvo međunarodno iskustvo. Imala sam čast da budem kapiten sjajne generacije koja može puno.”

Obožava da gleda sve što seniorski tim radi – upravo je 2012. godina pogurala na rukometni teren.

“Od pete godine treniram rukomet, a trenirala sam i karate. Sjećam se da sam 2012, nakon onakvih uspjeha našeg tima, odlučila da se potpuno okrenem rukometu i stvarno volim da treniram, a sada ćemo svi imati više razloga da uživamo i radimo za Prvu ligu. Čekaju nas teške pripreme, ali im se radujemo.”

Sanja da postane član seniorskog crnogorskog tima. Sanja da igra za veliki klub.

“To su snovi, ali nikad ne treba odustati. Ko još ne sanja olimpijsku medalju. Ili ko ne bi volio da igra za Budućnost. Volim ovaj klub koji je jedini dosegao visine”, jasna je Lekić.