– Samo pravi, istinski navijači, oni koji iskreno, srcem vole svoju zemlju mogu da razumiju šta za nas znači ova bronza.” – kaže Jovanka Radičević, koja se nakon deceniju i po, okićena medaljom sa Evropskog prvenstva oprostila od dresa “zlatnih lavica”.

Ikona crnogorskoga rukometa otvara dušu i prvi put govori o temama koje je dosad izbjegavala. U dahu je govorila o polusvijetu i psihopatama koji su (o) njoj i koleginicama iz reprezentacije pogano i neljudski pisali, prijetili, vrijeđali, podmetali…  

“Miševi koji se kriju iza tastatura”

– Znam da mnogi nijesu vjerovali, znam da su se mnogi molili da ne pobijedimo i milion nekih stvari pokušavali, ali, ti znaš da sam ja bez dlake na jeziku i da pričam isključivo srcem. Zato, danas, zaista želim da stavim tačku na neke stvari. Hoću da kažem sad, kod tebe, u tvojoj emisiji, a sve ove godine nijesam željela da pričam jer ja volim da pričam na terenu, onih 40×20 su moj prostor, ja tu pričam i iza mene stoje djela… Ali je zaista teško čitati razne napise koje sam doživjela lično, nakon svega što sam dala svojoj zemlji, bez obzira na to ko ih piše i kako ih piše.

Moje je potpuno pravo kao građanina Crne Gore za koga ću da budem politički opredijeljena i da li ću da se eksponiram ili ne. Ali ono što ja nosim u grudima je onaj grb za koji ja igram srcem i dušom, kao i sve “lavice”! Mi igramo za Crnu Goru. Mi predstavljamo Crnu Goru, igramo za svakoga građanina i Crnogorca koji živi pod ovim nebom! Meni na dresu ne piše ništa osim – Montenegro!

Žalosno je i tužno šta smo sve u prethodnim godinama i danima mogli da čitamo. Čak i prijeteće poruke koje sam dobijala. Ja pričam djelima. Svi ti miševi koji se kriju iza tastatura daju sebi za pravo da vrijeđaju nekoga ko srcem i dušom igra za svoju zemlju. Zaista sramotno! Mi smo ispisale najljepše stranice crnogorskog sporta. Mi smo cijelom svijetu poslali sliku kako se voli svoja zemlja. Navijači su poslali sliku Evropi i svijetu šta je to prava ljubav prema svojoj zemlji. To više niko ne može da ospori. Crna Gora je svetinja, Crna Gora je dom i to je jedno i najvažnije u svemu ovome. A ko glasa ovoga ili onoga apsolutno me ne zanima. Imam pravo da budem opredijeljena kako ja hoću. Crnu Goru mi niko ne može uzeti iz duše i srca. Čast mi je bila i privilegija što sam sve ove godine mogla da dam doprinos crnogorskom dresu, koji je za mene sve na svijetu”!

Žalosno je da nas država ne podrži

I još je toga kapitenka “zlatnih lavica” imala da poruči onima koji pokušavaju da uprljaju njen i lik i djelo njene “familije”, kako je “kodno” ime reprezentativki i Stručnog štaba. Njima, ali i i nosiocima državnih funkcija.

– Sigurno im nije lako živjeti, a kriti se. Sada moraju da slave ili ne slave, kako god hoće, apsolutno me ne zanima. Ja zaista nikada nijesam željela da pričam o tim stvarima, jer su takvi ljudi za mene uvijek bili inspiracija više. U svakoj normalnoj državi bi svakome normalnome građaninu koji živi u njoj trebalo da bude čast i privilegija što se u svijetu čuje za nas.

– Ovo bih željela da kažem, pošto sam više puta pročitala kako sam od države dobila stan, kako sam ovo, kako sam ono: za sve ove godine igranja rukometa od države ništa nijesam dobila! Niti tražim, jer ja osjećam obavezu da svojoj državi dajem! Ja sam, sa svojim lavicama iskrenu ljubav i čiste emocije pokazala na terenu. Sve ovo je čista emocija. Neću više da se vraćam na njih, nebitni su, ali zar nije žalosno da država ne podrži, ne samo nas, nego sve sportiste? Jer država nema boljeg ambasadora i veće blago od svojih spotista”.

Živim san, a 9. novembar je datum za čitav život

Jovanka Radičević govori o silnim emocijama s kojima se nosila tokom PE, na kojem je posljednji put nosila dres sa grbom Crne Gore.

–  Za mene je ovo prvenstvo bilo najteže moguće. Donijela sam odluku koja  nije bila ni jednostavna, ni laka da poslije toliko godina igranja u dresu reprezentacije moram da stavim tačku i da se okrenem sebi i porodici. Sve to mi je pravilo dodatan pritisak, a potajno sam se nadala da možemo da osvojimo medalju. Zato sam ovo EP preživljavala mnogo teže nego sva prethodna velika takmičenja.

Posebna je bila noć uoči utakmice sa Poljskom i ono što se desilo kada je taj meč završen.

– Noć prije Poljske nijesam spavala. Šetala sam oko hotela od tri do pet ujutru. Pred svaku utakmicu sam plakala. Nakon svake utakmice sam plakala. Utakmica protiv Poljske za mene je kruna karijere. Sve ove medalje, sve to stoji, ali kad toliko hiljada gledalaca skandira moje ime i osjetim ljubav i poštovanje za sve što sam uradila, to je najviše što jedan sportista može da doživi,. Bilo je zaista teško, preteško. Meni je 9. novembar ostao u srcu i zauvijek najvažniji datum u mom životu. Bože zdravlja do rođenja svoje djece. Cijela moja karijera stala je u taj trenutak u SC Morača”.

Beskrajno zahvalnaje zahvalna navijačima i njima posvećuje medalju jer zna da bez njihove podrške teško da bi podvig u Ljubljani bio moguć.

Otac je rekao: treba da se oprostiš pred svojim narodom, u svojoj državi

Jovanka u DRV otkriva kada je i kako donijela odluku da se oprosti od reprezentacije.

–  Uvijek se vodim kroz život intuicijom. Nakon OI sam vidjela da je dovoljno, da je vrijeme da se povučem. Sjela sam sa majkom i tatom i rekla sam da će mi posljednje prvenstvo biti u Podgorici, jer smatram da je crnogorska publika zaslužila da još jednom odigram pred njom. I otac mi je rekao da mu je želja da se oprostim u svojoj državi, pred svojim narodom. To je bila prelomna odluka i mislim da je ovo najljepši mogući kraj. Bukvalno kao u filmu.”

Jauković: Nećeš mi se opraštati bez medalje

A otkriva i detalje uoči i pred kraj utakmice sa Francuskom, u kojoj je osvojena bronzana medalja.

–  Ja sam bila mirna. Iskreno sam znala da ćemo da pobijedimo Francusku. Još mi odzvanja  rečenica Đine Jauković, na kraju regularnog dijela, uoči produžetaka, koja me je zagrlila i rekla: Obećala sam ti da nećeš završiti bez medalje, ne brini se – pobjeđujemo”!

I sam je, kaže, bila sigurna da će pobijediti u najvažnijem meču PE. U čudu je ostavila jednog čelnika EHF pred početak zagrijavanja.

– Došla sam prije početka zagrijavanja do stola i poljubila medalju. Tu je bio čovjek iz EHF i pita me: Jovanka, šta to radiš? Ja kažem: ovo ne ide večeras niđe bez u Crnu Goru”.

Bojana: Onesvijestićeš se dok pjevaš himnu

Jedno od najboljih desnih krila svijeta svih vremena sa strašću opisuje emocije s kojima pjeva himnu Crne Gore.

– Nema veće časti i privilegije za jednog sportistu nego da brani boje svoje zemlje. Pjevaš…pjevaš nešto najljepše, himnu. Mi je pjevamo iz dubimne duše i srca. Ja ne mogu riječima da opišem osjećaj kad pjevam himnu. Meni je Bojana rekla: imam osjećaj da ćeš da se onesvijestiš kad pjevaš himnu”!

A šta je za Jovanku Radičević igranje za svoju zemlju.

– Za mene je Crna Gora sve, za mene je crnogorski dres najljepši dres, za mene je crnogorska himna najljepša himna, imamo samo jednu državu, naša je – i to je to”!

Na kraju, Jovanka kaže da će odigrati sezonu do kraja za Krim, a onda planira da se posveti porodici, ali i da ostane u sportu. “Zlatne lavice” mogu da računaju na nju:

“Biću uvijek uz njih! Tu sam za Crnu Goru”