Razgovor sa našom najuspješnom teniserkom započeli smo pitanjem kako je živjeti između “planina i mora” i zašto se za primorčane kaže da su posebni… 

“Ne znam da li smo mi sa primorja posebni, ali znam da smo privilegovani što živimo pored mora”, kaže Danka i nastavlja kako dok je kući u u Herceg Novom ima posebne rituale.

“Kad god sam kod kuće, jutarnja kafa na terasi sa pogledom na ulazak u Bokokotorski zaliv je nešto posebno, što sam više van Crne Gore sve više cijenim njene ljepote. A planine svemu tome daju još veću draž.

Baza mi je u Beogradu gdje treniram već dugi niz godina, nažalost zbog uslova kod nas rijetko kada treniram kod kuće. Iskreno se nadam da se i to poboljšati u narednom periodu”, objašnjava. Kovinić je rođena 18. novembra 1994. godine na Cetinju, djetinjstvo je provela u Herceg Novom.

Rođena Cetinjanka koja je odrasla u Herceg Novom, kaže da je imala divno djetinjstvo i pored toga što je počela da trenira tenis sa samo sedam godina, dok je sa 11 godina ušla u profesionalni svijet ovog sporta.

“Kako to lijepo zvuči “rođena Cetinjanka”. (smijeh) Djetinjstvo u Herceg Novom je bilo prelijepo, veoma aktivno i bezbrižno. Imam samo lijepe uspomene iz tog perioda. Tenis sam počela da treniram sa sedam godina i istina već sa 11 godina sam otišla iz Herceg Novog. Tenis je sport koji prerano traži svu pažnju i predanost, gdje već od 11-12 godine vi živite tenis. Sjećam se svoje posljednje rekreativne nastave na Ivanovim koritima, bila sam 4. razred. Drugarima sam se pridružila dan kasnije jer sam bila na turniru u Beogradu.

Iako sam stigla kasno uveče, drugari su me čekali jer sam donijela pobjednički pehar. Bilo je prelijepo”, kaže Kovinić.

Kako je put uspješne teniserke odveo u inostranstvo pitamo je šta joj najviše fali a vezano je za Crnu Goru…

“Pored porodice i prijatelja, najviše mi nedostaje taj osjećaj da ste kod kuće, osjećaj da pripadam toj sredini. Živim dugo u Beogradu, putujem dosta, ali nijedno to mjesto ne doživljavam kao svoj dom. Zato sam najsrećnija u Crnoj Gori jer znam da je to moj dom”, objašnjava.

Život profesionalnog sportiste je sa strane posmatrača lak, dok je ustvari ona druga strana medalje usamljenička. Koliko je sport nekada lijep, zna da bude i veoma surov. Na naše pitanje koliko odricanja je trpio njen privatni život da bi danas bila ponos nacije, iskreno odgovara…

“Svakako da je trpio, ne samo moj, već i moje porodice. Ali uvijek kazem kojom god profesijom da se bavimo i ako se dajemo maksimalno, nešto drugo u životu mora da bude zapostavljeno. Jedina je razlika što neko to doživi sa 19, 20 godina, pa možda i kasnije, a mi sportisti moramo još dok smo djeca da se odlučimo koji ćemo put odabrati”.

Sa pet godina je od roditelja dobila plastični reket sa sunđerastom lopticom, da li ga još uvijek čuva, malo iznenađena pitanjem, smije se i kaže.

“Uh, iskreno nisam sigurna da li ga još uvijek imam. Znam da čuvam prvi pravi reket sa kojim sam počela da treniram”, odgovara nam kroz iskren osmijeh.

Lijepa, mlada, uspješna, svjetski poznata…A gdje je tu ljubav?

“Nisam u vezi, a i nije baš jednostavno biti u vezi kad ste teniserka i putujete veći dio godine” (smijh).

Po svom priznanju može je jedino osvojiti samouvjeren, iskren muškarac.

“Neko ko će razumjeti moj posao i česta putovanja. Čini mi se da su svi mnogo hrabriji preko Instagrama, dok uživo nisu baš tako slobodni da priđu. Često pričam sa drugaricama o ovome i skoro sve dijelimo isto mišljenje i ove slatke probleme”, govori nam kroz smijeh.

Poznato je da su mnogi sportisti posvećeni jogi, neki vjeruju u horoskop, numerologiju, evo šta na to kaže Danka.

“Horoskopu vjerujem kako meni odgovara, šalim se (smijeh) Ne bih rekla da vjerujem, ni ne razmišljam o horoskopu. Ja sam inače dupla škorpija i kada to kažem ljudima svi misle da “ujedam”, dok me ne upoznaju”.

Kod sebe voli to što je iskrena, ambiciozna, samostalna i nikad ne odustaje što je dodaje odlično za sport.

“Smeta mi ponekad što sam tvrdoglava, što ne znam da sakrijem emocije i što često sebe stavim na posljednje mjesto. Mislim da ovo nije karakteristično za škorpije, ali eto kod mene je tako”, kaže djevojka koja je ovoj zemlji donijela brojne uspjehe.

Trenutno uči španski i kada to usavrši želi da nauči da svira klavir.

Sa trenerima provodi najviše vremena, pa je pitamo koliko oni imaju sluha kada nije dobre volje, što se kaže “nije joj dan”…

“Na putovanjima smo često usamljeni i bitno je imati nekoga kome se možeš povjeriti u bilo koje doba dana. Treneri moraju da imaju sluha za to, ali me je sport naučio da slušam svoje tijelo, isto tako da i kada mi nije dan uvijek moram da izvučem maksimum iz sebe. Jer na terenu malo treba da uz pozitivan stav i dobru energiju, taj loš dan postane uspješan, nebitno da li je u pitanju trening ili meč”, u dahu odgovara.

Porodica i prijatelji su njeno blago…

“Naravno da porodici bezuslovno vjerujem, ali ni njima ne ispričam sve svoje muke (smijeh) Sa najbližim drugaricama pričam o svemu i to mi mnogo znači što imam iskrene prijatelje”, ističe mlada dama koja ima krug prijateljica sa kojima se druži godinama, i tu nit ništa nije prekinulo, ni njeni, ni njihovi uspjesi i karijara. Prijatelji su joj veoma važni, pa joj je drago što je održala ona koja datiraju još od osnovne škole.

Tenis je njen životni poziv, a kada jednog dana završi karijeru sebe vidi u Crnoj Gori.

“Još uvijek nisam razmišljala u tom pravcu, imam još lijep broj godina da igram, naravno ako zdravlje i tijelo bude dozvoljavalo, pošto želje imam. Sigurno da vidim sebe nazad u Crnoj Gori, ali još uvijek nemam jasnu sliku o profesiji u budućnosti”, kazala nam je za kraj razgovora djevojka čelične volje i blagog i iskrenog osmijeha, svjetska zvijezda. A naša!