Veza neraskidiva.
Jedan klik te dijeli od najboljeg bonusa dobrodošlice. Registruj se na meridianbet.me i preuzmi 100 eura!I upravo se tako namjestilo da Lazović isprati u penziju Raičević, a golmanku Rajčić od nastupa za nacionalni tim.
I sve tri bile su dio istorije najvećih klupskih i reprezentativnih rezultata.
Prisjetila se Milena, sa kojom smo juče razgovarali o sportskim i drugim temama, riječi Majde Mehmedović, još jedne ,,lavice“, a inače nekoga u koga je imala najveće povjerenje na terenu (,,Kad mi treba sigurica, Majda je uvijek bila izbor“), kada su prvi put ušle u ,,Moraču“ i trenirale:
,,Poslije onog betona, imam osjećaj kao da gazim po pamuku“.
Kad si okružen pravim ljudima
Zbog čega sva ova priča, ovakav uvod o legendi koja je sve što je zamislila, kao dijete od 10 godina, i ostvarila?
Zato jer ne treba zaboraviti na prošlost, na sve znakove pored puta koji su kao svjetionici vodili do rezultata. A Milena dobro zna kakav je put prošla da bi sa najuspješnijom generacijom Budućnosti i crnogorske reprezentacije došla na krov Evrope i do olimpijske srebrne medalje.
Sa 34 godine, u dresu reprezentacije Crne Gore, oprostila se od rukometa. Bez velike najave, dugih riječi i suza.
,,Srećna, zadovoljna, ispunjena i ponosna. Vrijeme je bilo da se posvetim drugoj strani priče, onoj najljepšoj ‒ porodici i da uživam sa njima. Sportu sam dala mnogo i dobila od njega mnogo. Mirne glave sam donijela odluku, bez teškog osjećaja da li ću moći, jer sam znala da mogu. Odluke sam uvijek donosila sama, kao i kada sam sa 10 godina došla na rukometni teren. Uz mene su suprug, sin, sestre i braća i to je ono najvažnije”, kazala je Milena.
POBJEDA: Neki kažu da su poslije karijere tek učili da hodaju kroz život?
RAIČEVIĆ: Mnoge od mojih saigračica pričale su mi da je najbitnije da se probudiš i ne osjetiš bol, ali baš onaj nikakav. I to je najljepši osjećaj. Jutros se nijesam probudila sa takvim osjećajem, ali nadam se da ću uskoro saznati kako je to kada ništa ne boli.
POBJEDA: Saigračice i selektorka kažu da bi bilo dobro da ostaneš u rukometu?
RAIČEVIĆ: Nemam ambiciju da budem trener, bježim od toga, jer je teška uloga. Dala sam sve sportu, bilo bi za mene previše da se i tome posvetim. Porodica je u centru, jer nijesam provodila dovoljno vremena sa njima. Želim ostati u rukometu, ali na drugi način biti od pomoći – prije svega da promovišem sport. Kakva god bila moja odluka, ne sumnjam da ću uživati kao što i jesam dok sam se aktivno bavila rukometom.
POBJEDA: Na terenu je Milena bila profesionalna – smjela, hrabra, lucidna i glavu je stavljala tamo gdje bi često nogu izmicali. Imala je samopouzdanje do neba. Ostala je u zoni skromnosti, a da li je bilo teško?
RAIČEVIĆ: Nije ako vas okružuju pravi ljudi. Uz sebe sam, prije svega, imala dvije osobe koje su mi pomogle da prvo nikada ne zaboravim odakle sam došla. Predrag Bošković i Raško Konjević vodili su me kroz život i vaspitavali. Rano sam ostala bez majke i osamostalila se, a bez njihove podrške, od prvog dana karijere, ne bih ništa uradila. Bili su moj oslonac i uvijek su me držali na zemlji. Njihovi savjeti su bili najbolji. Naravno, svaki moj uspjeh, uz porodicu, supruga i dijete, bio je njihov uspjeh.
Majka – istinski borac
POBJEDA: Što bi Milena sa 34 godine kazala djevojčici Mileni od 10 godina?
RAIČEVIĆ: Rekla bih joj da uvijek treba da sluša savjete starijih i prije svega iskusnih igrača. Jer je iskustvo dragocjenost koja se stiče godinama. Obično u mladosti mislimo da znamo sve, a realnost je drugačija. Kao što učimo da hodamo, tako učimo i rukomet. I to je moj savjet – da imaju prave osobe, a ja sam ih imala. Na sreću, moj prvi trener bio je Dragan Adžić, a u nekoliko rečenica saradnju od 22 godine, teško je opisati. Ali sve ono što sam uradila i postala, Adžić me na terenu naučio. U našoj saradnji je bilo i svađa i ,,krivih“ pogleda, ali smo imali želju da ostvarimo rezultate i sve smo prevazilazili. Možda se i rodiš sa nekim stvarima, možda si i predodređen za uspjeh, ali ako pored sebe nemaš nekoga od koga učiš, skoro je nemoguće da se ostvariš. I rekla bih ,,toj“ djevojčici da sam uspjela, jer sam ostvarila želju o kojoj sam sanjala od kada sam ostala bez majke – da rodim dijete. Vuk je moj najveći uspjeh. Njegovu sreću što me vidi na terenu ne mogu da mjerim medaljama i trofejima. Mogu da kažem da mi je srce puno.
POBJEDA: Koliko te rođenje Vuka promijenilo?
RAIČEVIĆ: Shvatila sam kolika ljubav može da bude. Majka nam je pokazala kako sa malo može puno da se uradi. I stvarno je bila istinski borac i ostalo mi je upečatljivo koliko se borila za nas, a sva njena djela i riječi su dobili pravu sliku kada sam rodila Vuka. Tetka sam devet puta, osjećam ogromnu ljubav, ali drugačije je sve kada dobiješ dijete. Tada znamo što je najbitnije.
Milena sa sinom Vukom, FOTO: Privatna arhiva
POBJEDA: Svako vrijeme ima svoje breme, prednosti i mane. Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo i koliko te to što dolaziš iz velike familije spremilo za život i oplemenilo?
RAIČEVIĆ: Nije se lako živjelo, petoro djece… Ali vrijeme nas je naučilo da pomažemo jedni drugima. I tako je bilo kroz moju karijeru, mada sam ja malo više naginjala prema sestri bliznakinji Dragani. I svi su znali to, ali niko se nije bunio. Iskreno, lakše je sve kada znaš odakle dolaziš. Podijeliću od skoro jedan detalj sa našeg okupljanja, gdje je neko od djece tražio da se vozi na trening do dvorane udaljene dva kilometra. U tom trenutku sam se sjetila i podijelila sa njima kako sam na treninge i u školu odlazila i vraćala se pješke. I još trenirala. Izračunali smo da sam dnevno pješačila po 20 kilometara. Toliko sam o tome pričala da su djeca u nekom trenutku rekla: ,,Tetka, dosta više sa tih tvojih 20 kilometara“! Ne znam, iskreno, da li bih svoje dijete pustila da ide putevima kuda sam išla. Mada je u to vrijeme sve bilo drugačije i roditelji su pokazali koliko nam vjeruju.
Godina o kojoj sportisti sanjaju
POBJEDA: Imala si podršku, ispostavilo se, od iskrenih i brižnih ljudi. Od uže i šire porodice i od prijatelja nije je falilo. Ali ponekad je čovjek sam, a kroz karijeru nije sve ,,med i mlijeko“.
RAIČEVIĆ: Bilo je teško, a, iskreno, više se porodica brinula i nervirala. Pokušavala sam na sve te stvari koje nijesu bile dobre da gledam kao na još jednu prepreku i nastavim dalje. Jer nakon svega dođe nešto dobro. Na primjer, teške povrede sam prevazilazila kao da su lake, samim treningom, oporavkom i odnosom. Svjesna sam bila da nema pomoći ako ne želim. Uvijek sam imala to saznanje da moja uža i šira porodica – sa stričevima, tetkama, ujacima, žive za moj uspjeh. Bila sam bitna i, zaista, riječima ne mogu da opišem koliko su uživali i radovali se zbog mene.
POBJEDA: Za sportiste kažu da su u svom svijetu, često nedostupni, ponositi, a da li si i ti takva?
RAIČEVIĆ: Na terenu i van terena sam različita osoba. Na terenu sam do kraja borac, fajter, ne smije ništa da se propusti. Sve i da sam htjela nijesam kod sebe to mogla da promijenim. Na primjer, kada sam došla u Rumuniju, očekivali su teškog, napornog igrača, a onda su promijenili mišljenje.
POBJEDA: Koja ti je najdraža medalja, odnosno, koji bi trofej uvijek držala pored glave?
RAIČEVIĆ: Kada dobijete dijete, ne možete da kažete baš tako jer je moja najveća medalja Vuk. Ali mogla bih da izdvojim kompletnu 2012. godinu. I svako ko je bio dio toga, ostaće kao vrhunac moje karijere. Dodaću prvu medalju na SP u konkurenciji juniorki, zajedno sa Adžićem, Majom, Marinom, Suzanom, Andreom. Kasnije smo bili dio najuspješnije 2012. godine. Naravno, tu je prvi trofej Lige šampiona sa mojim klubom, a onda je stigao još jedan koji nije umanjio sreću. Ali to je bila ta godina o kojoj svaki sportista sanja.
Milena sa suprugom Markom i sinom Vukom, FOTO: Privatna arhiva
POBJEDA: Budućnost je za tebe u sportskom smislu sve. Koliko te emotivno rastužio onakav rastanak sa timom?
RAIČEVIĆ: To nije bila moja Budućnost, već odluka od strane pojedinaca koji su u tom trenutku bili tu. Ne zamjeram, jer ja sam svoju sreću uvijek imala. U javnosti nikada nisam izašla sa izjavom, a smatram da je sve moglo da se riješi iza zatvorenih vrata. Dijete sam i legenda kluba, a onakav odnos niko ne zaslužuje. Promijenila sam sredinu, uživala sezonu u Bukureštu i uvijek se radovala i navijala za Buudćnost.
POBJEDA: ,,Plavima“ ne ide već neko vrijeme, daleko su od plasmana na završni turnir. Budućnost je bez predsjednika, da li bi razmislila ako bi dobila ponudu da sa vrha vodiš klub?
RAIČEVIĆ: Dosta toga se promijenilo u funkcionisanju kluba. Naši igrači moraju biti prioritet. I sigurna sam da klub treba da vodi neko ko je napravio istorijske uspjehe, kao Radmila Petrović u nekom prethodnom periodu. Rada je vodila klub na jako dobar način. Sad – Budućnost ide nekim drugim putem, a srećna sam što je u vlasništvu Glavnog grada. Vjerujem da će Budućnost izaći na pravi put, dati prostor našim igračima i da će se vratiti publika. Crnogorski rukomet ne postoji bez Budućnosti. Tu su se pravili igrači i igrali za reprezentaciju. Ako se nešto ne riješi, možemo da zaboravimo na budućnost što bi bilo tužno pored ovakvih uspjeha.
POBJEDA: Dio Budućnosti su i tvoja bratanična i sestričina. Jesi li ponosna na to, uz konstataciju da je starija Martina ozbiljan talenat?
RAIČEVIĆ: Govorila sam djeci – možete sve da trenirate, a ne morate baš svi rukomet. Svako dijete je, praktično, probalo da trenira rukomet. Martina je starija, a obje imaju, da kažem, osjećaj za rukomet. Nijesam se miješala, ne želim da stvaram pritisak ili da ih izdvajam, a imaće moju podršku.
Naša priča…
– Pred svaki trening reprezentacije sa Draganom Adžićem pjevali smo himnu i spremali se za buduće, ispostavilo se, velike stvari. I upravo je generacija ʼ90. godište i mlađe osvojila bronzu u Južnoj Koreji. Kada se samo prisjetim… Adžiću ništa nije moglo da promakne. A onaj beton… Golovi bez mreža, pa probaš na foru da šutneš tako da golman odbrani i izbjegneš trčanje za loptu koja bi završila u onoj velikoj travi. Ali i to su za nas bili savršeni uslovi. Sjećam se i treniga u salama osnovnih škola – radimo na pola terena srećne jer nismo napolju, a trčimo po parketu. Zaista, imamo o čemu da pričamo – kazala je Milena.
Anđela je prijatelj na terenu i van njega, Majdi sam najviše vjerovala na terenu
POBJEDA: Ko je bila tvoja omiljena cimerka, sa kim si voljela najviše da se družiš i igraš i ko te je najviše zasmijavao?
RAIČEVIĆ: S Anđelom Bulatović sam najviše uživala da budem cimerka, iz ovog perioda sa Mateom Pletikosić, a isto tako i da igram sa njima. Anđela je pravi prijatelj i na terenu i van njega, svi je volimo. Obje su, inače, stabilne i na njih sam uvijek mogla da se oslonim. Suzana je, takođe, bila moja cimerka – zajedno u svemu. Majdi sam na terenu najviše vjerovala. Kad je bilo stani-pani, kada mi je trebala neka sigurica, znala sam da mogu da joj vjerujem, a sa njom sam i odrastala. Kinga Ahruk je bila savršenstvo od djevojke. Sa Klarom i Mendi se i dan-danas družim. Uh, nekoga ću zaboraviti. U Rumuniji sam sa Ostase bila cimerka, našle smo se, zatim sa golmankom Kapitanović… Neko ko me najviše zasmijavao, a ko je toliko pozitivan, jeste Tanja Ivanović i to baš na posljednjem prvenstvu.
Kad se Mika uhvati skija…
POBJEDA: Šta ćeš kao ,,penzionerka“ sebi prvo da priuštiš, a nijesi mogla dok si se profesionalno bavila sportom?
RAIČEVIĆ: Nikad nisam stala na skije, nijesam smjela ni da ih pogledam, a imam opremu i obožavam snijeg.
POBJEDA: Koji sport još voliš?
RAIČEVIĆ: Padel volim da igram.
POBJEDA: Imaš li hobi?
RAIČEVIĆ: Sa djecom igram sve društvene igre.
Završila fakultet koji nema veze sa sportom
U vrijeme najveće slave i uspjeha Milena je završila fakultet na UDG – Smjer ekonomija, biznis i finansije.
,,Škola je prioritet – obrazovanje je bitno. Do 25. godine sam planirala da završim fakultet i naučim jezik. Sa Radmilom Petrović završila sam fakultet koji nema veze sa sportom. Ne mora sve da bude usmjereno na sport”.
Jedna drugoj su sve
Kada je Milena doživjela povredu u Debrecinu na startu EP, sestri bliznakinji je u Podgorici oteklo koljeno.
,,Povrijedila se, a na istom mjestu sam dobila bolove, a iz čista mira koljeno je oteklo”, ispričala je Milenina sestra.
Za sve su jedna drugoj podrška i oslonac. Dragana je sa ostatkom porodice bila najsrećnija kada se Milena vratila u reprezentaciju.
,,Kazala sam joj da će nam još jednom priuštiti trenutak da se radujemo”.
Prisjetila se Dragana prvog trofeja LŠ i sa koliko je adrenalina kompletna porodica slavila pobjedu protiv Đera.
Milena i sestra Dragana sa djecom, FOTO: Privatna arhiva
,,Bilo mi je teško i stresno. Sjećam se da je nakon pobjede dotrčala do dijela tribina gdje smo svi bili i pitala gdje sam”.
Otkrila nam je i da sa Milenom nema prepirki, da je to unaprijed izgubljena borba. Ali i da su svi različiti, kako njih dvije, tako starija sestra i dva brata.
,,Ali se svi držimo i dopunjavamo”.
Preporučeno
Dijete od naše sestre nas je najbolje opisalo: ,,Tetke istu stvar govore na različite načine – tetka Dragana na ljepši, a Milena na direktan koji „pokosi“.
Video