Golbal je tipično paraolimpijski sport, u kojem učestvuju sportisti sa djelimičnim ili potpunim oštećenjem vida. Svi igrači nose specijalno dizajnirane naočare i flastere u toku utakmice da bi svi igrači imali iste uslove, jer nemaju svi sportisti isto oštećenje vida. Igra se sa zvučnom loptom koja je težine oko kilogram i 250 grama. Gol je visok metar i 30 centimetara a širina je jednaka terenu.  

Igra se na terenu odbojkaških dimenzija, i u igri su tri igrača iz obje ekipe i tri na klupi sa pravima na neograničen broj izmjena. Svi igrači na terenu učestvuju i u odbrani i napadu. Glavni cilj je logično postići što više golova a što manje primiti. Pravila su veoma jednostavna i moguće ih je shvatiti posle jedne odgledane utakmice. U ovom sportu ključni su što bolje fizička sprema, refleksi, orjentacija i koncentracija. Sport je nastao 1946.godine u Austriji i na početku je to bila ideja za vježbe vojnika povrijeđenih tokom rata, a 1950 i 60 ih godina je postao takmičarski sport. Dio paraolimpijske porodice je od 1976.godine i igara u Torontu.

Nikola Nikolić je od strane upravnog odbora paraolimpijskog komiteta proglašen za najboljeg Paraolimpijca Crne Gore za 2022.godinu a izdvojio je vrijeme da za portal Standard govori o Golbalu, svojim ličnim uspjesima, kao i uspjesima Goalball kluba Nikšič i crnogorske reprezentacije i položaju paraolimpijskih sportista.

STANDARD: Koje su države koje su najdominantnije u golbalu na nivou Evrope i Svijeta, i postoji li neki igrač sa kojim bi volio da igraš a da do sada nijesi imao priliku ?

NIKOLIĆ: Najbolje reprezentacije iz Evrope su : Litvanija, Ukrajina, Njemačka,Turska i uz njih smo reprezentacija Belgije i mi. Što se tiče svijeta : Brazil je baš dominantna ekipa zatim Kina,Argentina,Kolumbija. To je tih destak reprezentacija što su dominantne u Golbalu. Što se tiče igrača, ima stvarno mnogo dobrih igrača ali izdvojio bih njemačkog igrača Olivera koji je kompletan igrač, ima odličan šut i odličnu odbranu i njegov stil igre mi se veoma sviđa.

STANDARD: Kako se pojavila ideja za Golbalom i kako si se upoznao sa ovim sportom ?

NIKOLIĆ: Pa ideja se pojavila tako što me je kontaktirao jedan prijatelj, koji takođe ima oštećenje vida i ispričao da se u Crnoj Gori pokreće priča oko Golbala i pozvao mog brata Marka i mene da se priključimo timu da bi to pokrenuli jer je njih bilo četvorica i trebala su im još dva igrača.Tako smo odlučili da počnemo da treniramo. Sport mi je bio totalna nepoznanica, prvi put sam tada i čuo za Golbal ali u suštini Golbal nije bila nepoznanica u svijetu paraolimpijzma, ali je bila nepoznanica za nas koji nijesmo upućeni. Jugoslavija kao i Srbija i Crna Gora kasnije su bile veliki svjetske sile u ovom sportu, koji su osvajali paraolimpijske medalje, takođe i sa svjetskog i evropskog prvenstva. Kasnije je nastao tajac i taj sport se malo izgubio ali suštini ima značajnu istoriju i bio je popularan na našim prostorima.

STANDARD: Goalball klub Nikšić je osnovan 2015.godine, čija je ideja bila formiranje kluba i kako je nastao ?

NIKOLIĆ: Počeli smo da igramo turnire kao reprezentacija i vidimo da mi idemo sa dresovima reprezentacije dok svi ostali dolaze u dresovima kluba. Neko od igrača je dao ideju da osnujemo klub,tako da je nastao potpuno spontano i nema neki specijalne priče oko toga. Nas pet članova od sedam-osam koliko je bilo u reprezentaciji je iz Nikšića.Mi smo pravili kalkulacije da li će se klub zvati Sutjeska,Nikšić ili nekako drugačije ali smo odlučili da budemo pod olimpijskim komitetom, da oformimo klub i nazovemo ga jednostavno Goalball klub Nikšić.

STANDARD: Ko su bili članovi ekipe na početku ?

NIKOLIĆ: Dio ekipe osim mog brata i mene su iz Nikšića bili Goran Macanović i Velizar Obradović. Trener je Ivan Čurović. Tu su bila i dva igrača iz Podgorice, Mirnes Ramović i Vesko Vuković.

STANDARD: Kada se ekipi priključio Miloš Ranitović ?

NIKOLIĆ: Ranitović se ekipi priključio ekipi 2019.godine a 2020.godine je počeo ozbiljno da trenira sa nama i ozbiljno se posvetio Golbalu.

STANDARD: Prvi treninzi su se održavali u školi Braća Labudović, kakvi su bili ti prvi treninzi i koliko su se često održavali a gdje trenirate sada i koliko često ?

NIKOLIĆ: Da, trenirali smo na početku u školi Braća Labudović, a treninzi su bili ono prvi put lošeg kvaliteta. Nijesmo imali opremu, imali su loptu tvrđu od propisane koja je mogla da nanese ozbiljne povrede i modrice. Na početku su bili rukometni rezultati kao 35:30 jer nijesmo igrali baš najbolje odbranu. Trenirali smo jednom ili dva puta nedjeljno i nijesmo radili teretanu niti ništa fizički zahtjevnije . Kada smo dobili poziv za Evropsko prvenstvo C divizije u Moldaviji uozbiljili smo priču, otišli smo i spremili se kondiciono ali opet to nije bilo ništa specijalno. Tamo kad smo otišli odmah smo ušli u B diviziju,mislim ali nijesam siguran da smo prva ekipa koja je ikada na debitantskom nastupu u C diviziji se plasirali u onu jaču Diviziju B. Tada smo vidjeli da možemo i odlučili smo da dodatno uozbiljimo treninge i od tada smo radili treninge Golbala tri puta dnevno, pojačali smo i teretanu na tri puta pa je to došlo do nekih šest treninga nedjeljno i to je maksimalno ozbiljna fizička sprema. Kada su pripreme tada već ide i dva treninga po danu, tako da se dešavalo da bude od 12 do 15 treninga nedjeljno kada su pripreme za neki važan turnir ili evropsko ili svjetsko takmičenje.

STANDARD: Kako je bilo na prvom turniru 2015.godine u Beogradu ?

NIKOLIĆ: Pa na prvom turniru nijesmo znali ni pravila baš najjasnije, niti smo znali kako se igra. Ono kad dođeš i dođu ozbiljnije ekipe koje su bili utrenirane, baš smo smiješno izgledali na početku ali smo učili i rasli iz svakog turnira u turnir, sve bili bolji i bolji i na primjer od kad se osnovao Sarajevo Open pet poslednjih godina jedino ga mi osvajamo. Tako da ono, na svakom turniru je išlo sve bolje i bolje tako da je bilo te progresije.

STANDARD: Kakav je bio taj proces i put do A divizije evropskog prvenstva ? Ušli ste u B diviziju pa ispali,je li tako ?

NIKOLIĆ: Pa jeste, u Moldaviji tj Kišinjevu je bila C divizija, tada smo ušli u B diviziju. Onda se igrala B divizija u Poljskoj gdje je već kvalitet drugih ekipa došao do izražaja i naši neuslovi. Tako što smo sa naših parketa prešli na tarafleks koji je mnogo brži, i na kojem lopte mnogo više odskaču. Tako da se nijesmo najbolje snašli,napravili smo masu penala i tu smo i psihički realno bili nespremni i vratili smo se u C diviziju. Onda smo napravili sastanak da se poboljšaju uslovi treninga, da nam prioritet više ne budi ni ti neki prejaki turniri po Evropi koji će mnogo da koštaju nego da se više baziramo i da napravimo sredstva i da napravimo našu podlogu u Nikšiću, u školi Olga Golović. Da rekonstruišemo salu, stavimo podlogu i da će nam to biti pametnija investicija nego neki turnir npr u Litvaniji koji će da košta 7-8 hiljada eura. Napravili smo tu podlogu i trenirali, kada smo došli u Italiju bila je podloga slična našoj i tu smo ponovo izdominirali i ušli lagano u B diviziju. Zatim Finska B divizija i slična podloga,dobro odigramo i to,uđemo u A diviziju. Zatim Turska,ponovila se slična podloga kao što smo navikli i tu ostanemo u A diviziji,mnogo veći je bio napredak kad smo stvorili uslove za dobar trening.

STANDARD: Što se tiče Lige šampiona u jednom dijelu turnira ste bili domaćini,kako ste došli do organizacije tako važnog takmičenja ?

NIKOLIĆ: Do organizacije smo sasvim slučajno. Bila je prijava ko će organizovati turnire, prvo kolo se organizovalo u Pragu a drugo je trebalo da bude u Portugalu ali su oni odustali, i mi smo se sljedeći prijavili. I ono gdje kod da smo otišli ljudi su imali taj respekt prema nama, zbog naših uspjeha a i jer nam je Miloš Ranitović sekretar u krovnoj organizaciji Golbala u Evropi. Tako da i tamo imamo funkcionera,i preko njega smo se prijavili. Nije bilo nikakvog lobiranja preko njega nego su se tako vršile prijave i tako smo dobili organizaciju, odradili to dobro i mislim da smo dobili jedan veliki plus za neke sljedeće jače turnire i slično. Nije bilo nikakvog lobiranja nego su nas izabrali prosto zbog naših rezultata i slično.

STANDARD: U finalu završnog turnira Lige šampiona ste izgubili u Roštoku od litvanske ekipe Saltinisa, kakav je bio put do tog velikog uspjeha ?

NIKOLIĆ: Put je bio težak, turniri su bili veoma jaki. U prvom u Pragu su se igrale po dvije ili tri utakmice po danu. I treba održati cijelo vrijeme taj tonus i formu. Zatim smo igrali u našem gradu Nikšiću pred našom publikom, maksimalno se potrudili i trenirali da ostvarimo svih pet pobjeda,uspjeli smo. Na kraju u Njemačkoj u Roštoku, smo isto odigrali odlično. Iskreno na početku i malo promjenjivo ali kako je odmicao turnir sve smo više dizali formu, tako da smo u polufinalu dobili njemački Čemnicer koja je kad bi se gledalo po kvalitetu možda i na nivou njihove reprezentacije. U finalu protiv Litvanaca je nedostajalo,svježine i iskustva. Prvi put smo igrali sa njihovom ekipom,tako da su veoma kvalitetni i iskusni i dobili su nas na iskustvo. Ali mislim da u sljedećem meču sa njima imamo dobre šanse za pobjedu.

STANDARD: Što se tiče podrške medija, da li ste kao ekipa dovoljno propraćeni od strane naših domaćih medija ?

NIKOLIĆ: Što se tiče medija, mislim da uvijek može bolje, interesovanje treba da je bolje da se da više prostora paraolimpijskim sportistima, ali u suštini propraćeno je u zadnje vrijeme i sve više i više ljudima ulazimo u vidokrug, tako da jeste bolje nego ranije ali naravno može to još bolje.

STANDARD: Da li ste od političara na lokalnom i državnom nivou dobili pomoć, podršku ili makar čestitke posle vaših uspjeha ?

NIKOLIĆ: Kontaktirali smo opštinu Nikšić za pomoć kada je bila organizacija turnira, tad su nas ispoštovali. Što se tiče nekih zvaničnih čestitki nije ih bilo. Znam da prate, bili smo na razgovoru sa gradonačelnikom ali nije bilo priče o golbalu već o Danu osoba sa invaliditetom. Upućen je i prati ali nijesmo dobijali neku finansijsku pomoć niti javnu čestitku. Nadamo se da će sljedeće godine to biti malo i finansijski bolje ispraćeno sa njihove strane.

STANDARD: Kakav je po tvom mišljenju položaj paraolimpijskih sportista generalno ?

NIKOLIĆ: Položaj paraolimpijskih sportista je dosta zadovoljavajuć ali najviše zahvaljujući paraolimpijcima i ljudima koji rade oko Paraolimpijskog komiteta koji se bore kao lavovi da bi to tako bilo a ne zahvaljujući nekim ljudima kojima je posao da to rade. Tako da ono,najviše zahvaljujući Paraolimpijskom komitetu.

STANDARD: Osim golbala baviš se i bacanjem diska,kakvi su ti planovi za budućnost u ovom sportu i kako uspijevaš uskladiti obaveze za oba sporta ?

NIKOLIĆ: Što se tiče bacanja diska, nije mi više u prvom planu jer nema moje kategorije na olimpijskom ciklusu u naredne četiri godine jer su izbacili kategoriju 12 i 13 kojoj ja pripadam, za osobe oštećenog vida. Tu nemam neku motivaciju ali treniram sa vremena na vrijeme da bih održao formu. Teško je uskladiti vrijeme ali sam u poslednje vrijeme smanjio treninge bacanja diska a povećao golbala tako da se stigne. Ne znam šta će biti u budućnosti i šta vrijeme nosi ali za sada je tako.

STANDARD: Sledeća golbal sezona je naporna, šta imate sve na programu ?

NIKOLIĆ: Pa sledeća godina je baš izazovna. Imamo Ligu šampiona prvo kolo u Francuskoj najvjerovatnije u Marseju, biće drugačiji format kao nego ove godine. Neće biti dva kola već jedno i odmah finalni turnir koji bi trebao da se održi u Litvaniji tako da očekuje nas par dobrih turnira,dobrih kampova i na kraju turnir A divizije evropskog prvenstva koji je najbitniji događaj za nas što se tiče golbala.Tako da sledeće sezone moramo dobro da se spremimo da dobro radimo i nadamo se nekom zapaženom rezultatu.

STANDARD: Kakvi su planovi za svjetsko prvenstvo i paraolimpijske igre i kako funkcioniše taj ciklus ?

NIKOLIĆ: Olimpijski ciklus je zatvoren, znaju se svi učesnici. Svjetsko prvenstvo je sada u toku, igra se tako da za sledeće ćemo se boriti vjerovatno da uđemo preko A divizije. Pet najboljih ekipa iz A divizije će ostvariti plasman na svjetsko prvenstvo i tu su nam velike šanse. A što se tiče paraolimpijskih igara spremaćemo se za Los Anđeles 2028.

STANDARD: Proglašen si za najboljeg paraolimpijca Crne Gore za 2022.godinu, kakav je osjećaj dobiti tako prestižnu nagradu ?

NIKOLIĆ: Stvarno to je jedna velika nagrada,iznenadio sam se. Jesam dobro radio ove godine, kao i cijela ekipa tako da mi je baš drago i to mi je nagrada za rad i trud svih ovih 6-7 godina i baš mi je podstrek da i dalje radim i opravdam to ukazano povjerenje te nagrade koja ima svoju težinu. I stvarno sam im zahvalan  i zadovoljan i baš sam srećan zbog te nagrade.

STANDARD: Za kraj imaš li neku anegdotu koju bi podijelio sa nama ?

NIKOLIĆ: Anegdota ima mnogo, baš se šalimo i zezamo i treniramo u odličnoj atmosferi. Npr sad kad smo bili u Beogradu pa mi mlađi izađemo da prošetamo uveče Beogradom. I uveče kad se vraćamo zaključan smještaj i sve i odmah smo zvali starije igrače koji su ostali pa nam otvarali prozore da uskačemo kao u Srednjoj školi da bi malo zaspali.

Ima anegdota po aerodromima na primjer kada sam prvi put letio avionom rekli su mi da stanem mirno da me neko skenira a ustvari me niko ne skenira ni ništa nego gledam u neki prozorčić i mislio sam da me neko snima dok nije došao trener i pitao zašto tu stojim.

STEFAN NENEZIĆ