Video
I dok je u Madridu sve bilo tako iznenadno, saopštenje kluba u nedjelju ujutro nakon glasina koje su se smijenjivale u subotu veče, kraj koji je koliko do petka bio nezamisliv jer je imao klauzulu da produzi ugovor, gol za 1:1 protiv Bilbaa, Anćeloti koji ga odmah nakon toga izvodi da dobije ovacije za 14 godina. Nije se mislilo da će ovo biti kraj za Karima, jer prije samo pola godine je dobio Zlatnu loptu, trebao biti zvijezda Mundijala, a kad se u decembru vratio u Madrid bio pun motiva da se tu opet dokaže, mislilo se još bar dvije godine.
I ko bi rekao tog ludog ljeta 2009, kad je bio skroz u sijenci transfera Kake i Ronalda da će baš on ostati 10 godina duže od prvog, 5 godina duže od drugog. Dugo i predugo u sijenci, tek posljednje dvije sezone pravi lider i priznata super zvijezda. Jer do prije par godina Benzema nije uživao status neprikosnovenih fudbalskih kraljeva poput Ibre i Levandovskog. Ako nasljednik bude Kejn imaće ogroman miraz i amanet.
Ali ono što je bilo na Bernabeu ne može se porediti sa filmskim rastankom na San Siru. Nešto je moralo da se desi, ali prava istina je da se do petka nije ništa znalo, nije znao ni sam Zlatan, a kako je sinoć rekao do posljednjeg trenutka nije znala ni njegova porodica.U smislu, da li je ovo kraj ili nije. Kad je Toti odlazio prije 6 godina u njegovom slučaju je odlučila uprava sa Palotom na čelu, inače je htio igrati sigurno bar još godinu. Oni su presjekli i taj 28.maj 2017 bio je sudbinski, a kako sam prisustvovao tom epskom oproštaju sjećam se dobro njegovog famoznog pisma koje je čitao i da “fali posljednji dio”, pričalo se da ce nastaviti negdje drugo, možda. Nije nikad, to je bio kraj, ali tim najvećim asovima je tesko da priznaju da je kraj.
Ibra je klasični primjer. Uvijek je i govorio da ne zna šta bi radio poslije fudbala, sa vremenom, sa životom. Koliko krajem marta, prije par mjeseci, kad je dao onaj gol u Udinama pa pošao da igra za Švedsku u ovom novom ciklusu govorio je da nastavlja, da je zastrašen i pomišlju da okonča karijeru. A onda su ga nove povrede odvojile od terena, pokušao je sve da makar sinoć zaigra, ali ni to nije uspio zbog lista koji ne da mira. Ipak, pričalo se da želi još da igra, da nije kraj. Pa onda da ga Berluskoni i Galjani zovu u Moncu, da je to opcija. Ali Milan je nešto morao da radi, sinoć se nešto moralo odigrati.
I onda se u kasno subotnje popodne na reklamama pored terena pojavio natpis GodBye Zlatan i shvatili smo sve. Fali jedno “O”, ali namjerno da bi bila prisutna riječ Bog, što je bio sinonim za njega u fudbalu, bar je sam sebe proglasio. Očito je dao signal. Tek u subotu, tek je tada prelomio. Neće biti ni Monce ni ničega, ako je prije mjesec bio i dalje skroz protivan sad je kaže spreman, ovo je zaista kraj karijere. Od danas je slobodan čovjek, prvi dan novog života, van svijeta profesionalizma. I onda mu je San Siro priredio oprostaj o kojem će se dugo pričati, srećom puno vise od onog Maldinijevog prije 14 godina koji su upropastili ultrasi.
Vidjeli smo nešto što nikad nismo, Zlatanove suze pred utakmicu, njegova supruga Helena takodje uplakana, potom novi lider Leao koji daje dva sjajna gola i trči kod njega da ga zagrli, to je istorijska scena, predaja palice izmedju dva lidera, kad jedan odlazi a drugi je produzio još pet godina. Koliko mu je savjeta dao otkad je došao, koliko je zaslužan za ovaj njegov uspon.
I nakon pobjede 3:1 koja je navijačima puno značila i poslala Veronu u baraž, scena je bila samo za Zlatana. Crveni tepih kao kad je prvi put došao iz Barselone, tog vrelog 29.avgusta 2010 u poluvremenu meča Milan-Leće 4:0, kad su plesali Ronaldinjo i Pato, a predstavljen je novi kralj. Rekao je samo “Ćiao Milano, mi smo novi šampioni”. Kako je to tada razgalilo stadion, nakon pet uzastopnih titula Intera i čak triple krune par mjeseci ranije, izgledao je kao oslobodilac, neko ko je bio daleko najbolji igrač Intera i ko je tvrdio da oni nisu baš ništa posebno.
I sve je održao, dva puta nadigran i savladan Inter, ostavljen u prašini, Milan je odmah osvojio skudeto, a za njega lično bio je deveti uzastopni. I pored Ronaldinja, Pata, Robinja, Sidorfa, Pirla, Boatenga i Neste, sve se odmah vrtjelo oko njega. I druge sezone 2011/12 je bio još bolji, dao čak 28 golova, ali zbog skandal gola Muntarija nije stigla nova titula. I onda to zlokobno ljeto 2012. Da je bilo do njega on bi ostao i svih ovih 11 godina u Milanu, od tada do sinoć. Ali Berluskoni je pod uticajem porodice tada odlučio da smanji sve, umjesto da u januaru dovede Teveza on je zbog ćerke zadržao Pata pa prodao i njega, oprostilo se deset igrača, a onda je prodao šeiku dva stuba Ibru i Tijaga Silvu. Obojica su otišli tako teška srca. Zato je sinoć mnogima išla emocija na taj 13.maj 2012, Milan-Novara 2:1, kad su se oprostili Pipo Inzagi, Sidorf, Nesta, Van Bomel, Zambrota, Kasano, a ispostavilo se i Ibra i Tiago. Koliko je suza bilo tog dana, kraj velike ere. Ibra tada nije znao da odlazi, naježio se kao nikad u životu na gol Inzagija za pobjedu, osjetio tu iskonsku vezu izmedju Pipa i navijača od koje koža trne. Bio je akter svega, ali nije shvatao da i on odlazi, tokom ljetovanja je pitao Galjanija treba li mu ček, hoće li da mu on lično plati da bi ostao da igra. Ali morao je u Pariz.
Koliko je godina prošlo, a svakog ljeta i svake zime se pričalo o njegovom povratku. Iako je otišao u 31.godini i to je realno trebao biti kraj, osjećalo se da priča nije ispričana i da svi žele da se vrati. A nastavljao je da rešeta u Parizu, iz godine u godinu. I ljeta 2015 bilo je skoro gotovo pa ipak propalo, kad je završio ugovor 2016 opet je bilo tu, ali Murinjo ga vodi u Mančester. Kraj sna.
Ili kad u proljeće 2018 nakon teške povrede ide u Los Andjeles u 37.godini, to je baš bio kraj. I kad Leonardo ne uspjeva da ga vrati u januaru 2019. I pored svega, nije bio kraj! Zvonimir Boban je bio taj koji ga je zvao u decembru 2019 nakon debakla od Atalante 5:0 i rekao mu samo “Ibra, trebaš nam”. Došao je već sjutradan.
Došao je kad je Milan bio okovan u sredini tabele i sa rosterom u koji niko nije vjerovao, i rekao sad ćemo da dobijamo sve. Osvojio je sa Ronaldinjom, Pirlom, Nestom i Patom, a sad šta misli sa Salemakersom, Čalhanogluom i Riki Rodrigezom? Ali odmah je krenulo. U ljetnjem režimu nakon korone Milan je igrao začudjujuće bolje od svih, 30/36 bodova, on dominirao u 39.godini, a igrači koji su se godinama mucili poput Čalhanoglua i Kesija odjednom su postali fenomeni, sve je podigao.
Tako je naredne sezone briljirao, u 40.godini je rešetao, a Milan bio dugo prvi, na kraju drugi i vratio se u Ligu Šampiona nakon 8 godina. A onda i skudeto 2021/22 u 41.godini. i tada odličan u prvom dijelu, onda su povrede počele bit jače, ali ekipa je već pogurana maksimalno a Leao postao novi lider, neuhvatljiv.
I kad je slavljen skudeto pred milionima ljudi, kao nikad u dugoj istoriji Milana, on je bio heroj za sve, za navijače, Pjolija, saigrače. On je taj koji je sve natjerao da vjeruju. Remek djelo njegove karijere, skudeto čuda, a super zaslužen, u 41.godini.
I zato je sinoć dva puta zaplakao, previše toga mu se prevrtilo, kad je uzeo mikrofon, kad mu je 75 hiljada ljudi skoro u ponoć onako pjevalo, kad je rekao “prvi put sam došao i dali ste mi sreću, drugi put sam došao i dali ste mi ljubav, biću zauvijek milanista”. Kadrovi koji će biti ugaoni kamen istorije, Kalabrija, Teo, Tonali, Žiru, svi u suzama. Onda je stadion zapjevao “sotto la curva” i on je otišao tamo sa Maldinijem. Kamera je prikazivala malu djecu koja plaču, one koji ga nisu mogli vidjeti 2011, pa jednu navijačicu koja je plakala još dok je čekao na stepenicama da izadje, dok su se na semaforu vrtjeli njegovi golovi. Kakva noć.
Otišao je u velikom stilu, sve što je poslije rekao na presu bilo je iz srca. Zato ovdje i pričamo o jednom igraču ogromne harizme, koji je dao 150 golova nevidjene fantazije i akrobatike, bar 150 koji idu u anale ove igre, i iako nije osvojio pet Liga Šampiona i Zlatnu loptu kao Benzema jasno je da je on bio najbolji centarfor kojeg smo vidjeli u ovom vijeku, dakle nakon ere Van Bastena i brazilca Ronalda.
Ibra-Milan, priča za čitav život, a ko bi rekao. Kad se probio u svom Malmeu i sa brodova prešao na fudbal to je bilo strašno daleko. Ali meteorski je bio njegov uspon tamo i Ajaks ga je upecao kao toliko talenata. Ako je prve sezone 2001/02 bio rezerva Mahlasu i Midu već 2002/03 se potpuno nametnuo Kumanu, blistao u LŠ u toj sjajnoj ekipi sa Snajderom, Van Der Vartom, Pienarom, Litmanenom, Van Der Meideom, Maksvelom, Sonkom..E, od tada se on vezuje snažno za Milan, detektovan kao novi Van Basten, čak su se i sreli u paklenom četvrtfinalu 2003 na ivici žileta. Ali sudbina nekad želi drugačije, Anćeloti je ljeta 2004 želio svog Krespa a ne njega, pa ga je uzeo Juventus nakon čuvenog karate gola protiv Italije na Euru.
Dvije godine u kojima je pokazao raskošan talenat i afera Kalćopoli koja ga ljeta 2006 odvaja zauvijek od Juvea i činjelo se šalje u Milan. Jos otišao Ševčenko, sve je bilo nacrtano, 8.avgusta je trebao da potpiše. A onda nikad razjašnjena misterija, Milan koji tada igra sa Zvezdom, navodno ne zna da li ce ući u LŠ, on ne može da čeka i preko noći odlazi u Inter koji je neočekivano ostao bez transfera Luke Tonija. Kakva je to bila greška iako Milan i bez njega i Ševčenka osvaja tu Ligu Šampiona. Tri godine u Interu, pa širok krug preko Barselone gdje je dosao u drim tim ali se nije slagao sa Gvardiolom (pa ni sa Mesijem), da bi napokon u 29.godini stigao u Milanelo.
Preporučeno
A djeluje da je tu bio čitav zivot, i nakon novog kruga oko svijeta stigao je još jednom. Nacionalni prvak bio je dva puta u Holandiji, sedam puta u Italiji, sva 4 puta u Francuskoj, jednom u Španiji i Švedskoj. Igrač koji da gol tako što predribla sedam igrača, ali da ga i makazicama sa 40 metara, karate udarcima petom ili bombama od 170 na sat. Ali Zlatan je bio više od fudbalera i to se ne mjeri riječima. Nakon finala SP u Kataru ispred stadiona bili su svi čelnici FIFA i UEFA i zvijezde poput Figa, Gulita, Ronalda, Batistute..Ali dovoljno je što je tu bio on da svi ostali budu u trenutku nebitni, za ljude sa svih meridijana. E, to je ono više od fudbala..
