Video
Dugo sam van svog rodnog grada, ali ga nikada ne zaboravljam. Tu sam proveo djetinjstvo, naučio prve rukometne korake, stekao brojne prijatelje. Zato mi je Nikšić uvijek u srcu, rado ga se sjećam, rado mu se vraćam – poručio je u razgovoru za Dnevne novine Alen Muratović, po mnogima najbolji rukometaš kojeg je grad “piva i čelika” iznjedrio.
Preporučeno
Četrdesetogodišnji rukometaš je stigao u Crnu Goru da provede novogodišnje i božićne praznike, pa je to bila prilika da pričamo o više rukometnih tema…
Tek ćemo da budemo dobri
Igrao je u reprezentaciji zajedničke države Srbija i Crna Gora, gdje je na prvenstvu svijeta 2005. u Tunisu (peto mjesto) bio najefikasniji u ekipi sa 34 gola. Kasnije je zaigrao za selekciju Crne Gore, kada su “lavovi” imali debitantski nastup na prvenstvu Evrope u Norveškoj prije 11 godina. I opet je bio najbolji strijelac tima.
Sada jedva čeka Evropsko prvenstvo u Austriji, Norveškoj i Švedskoj (od 9. do 26. januara) gdje će “lavovi” igrati u Gracu u grupi sa Hrvatskom, Srbijom i Bjelorusijom.
“Moji sadašnji nasljednici su izborili kroz teške kvalifikacije ponovo nastup na prvenstvu Starog kontinenta. To je veliki uspjeh igrača, ali i selektora Roganovića, direktora Mrvaljevića, predsjednika Kapisode, nekadašnjih mojih saigrača“, govori za DN nekada nezamjenljivi lijevi bek naše reprezentacije…
“Imamo mlad sastav koji će za godinu – dvije biti mnogo bolji. Zato neka na prvenstvu budu rasterećeni, sa njima treba biti strpljiv, vrijeme radi za njih, a siguran sam da imaju ogroman potencijal. Vjerujem u njihovu snagu i kvalitet“.
Uživam u Kangasu
Muratović je u oktobru ušao u petu deceniju života, ali je još aktivan u španskom prvoligašu Kangas, obalskom gradiću od 25.000 stanovnika, blizu Viga. Po tome je fenomen. Kada je iz Valjadolida 2008. prešao u njemački Flensburg, za tada najskuplji transfer u Evropi (700.000 eura), kotiran je kao jedan od najboljih rukometaša svijeta.
Ali, nije imao sreću, doživio je tešku povredu šuterskog ramena. Uslijedila je operacija 2010. i preporuka njemačkih ljekara da zaboravi na rukomet. Pauzirao je pune tri godine, oporavak iskoristio da završi sportski menadžment. Vratio se u Kangas i počeo više rekreativno da dolazi na treninge.
“Uprava i trener su mi ponudili ugovor, tek toliko da sam uz ekipu i pomognem koliko mogu. Ali, brzo se pokazalo da nijesam zaboravio davati golove i to je presudilo pa sada igram već sedmu sezonu nakon povrede. Radim ono što volim. Uživam u Kangasu jer se tu živi za rukomet. Svi me gledaju kao klupsku legendu, jer se ne žalim kako na treninzima, tako i utakmicama. To se cijeni u mom klubu, smatraju me ‘domaćim’ i to je za mene najveća satisfakcija“, riječi su Muratovića.
A saznanje da u njegovom Nikšiću više ne egzistira nijedan muški rukometni klub ga je šokiralo…
“To je nevjerovatno, totalno sam začuđen. Nikšić je uvijek bio rasadnik rukometnih talenata. To je grad bogom dan za rukomet. Samo imena Nikčevića, Lasice, Mijatovića, N. Vujovića, Osmajića, Branka Vujovića, mene, sada i mladog mog saigrača Filipa Vujovića… jer ću sigurno još nekog zaboraviti, moraju biti preporuka onima koji vode sport u gradu, ali i RSCG da formiraju bar jedan klub“, podvukao je legendarni Alen Muratović.
