Video
Riječ je o Igoru Kolakoviću, najtrofejnijem crnogorskom treneru, koji će naredne sezone voditi Aluron iz Zaverčja. Odlaganjem Olimpijskih igara u Tokiju za sljedeće ljeto završila se avantura 54-godišnjeg Podgoričanina na klupi selekcije Irana. Krajem marta dogovoren je raskid ugovora koji je isticao u septembru, ali fenomenalni stručnjak nije dugo čekao novi angažman – dogovorio je dvogodišnju saradnju sa Aluronom.
I to je bio povod za razgovor u prazničnom izdanju Dnevnih novina…
Prijaće mi povratak u klupsku odbojku
Aluron će biti nova stranica u bogatoj i trofejnoj karijeri kakva su očekivanja?
“Prošle godine su bili deseti, godinu prije četvrti, pa je neki opšti cilj da se ostvari plasman ka gornjem dijelu tabele i da uđemo u plej-of zonu. Pored toga svako ima neka svoja prikrivena nadanja i očekivanja. Podatke koje sam dobio od ljudi kojima vjerujem govore da je Aluron veoma dobro organizovan, ambicije sprovodi korak po korak, svjesni su da ništa ne može preko noći. Riječ je o stabilnom klubu na svim poljima. Privukao me entuzijazam“, rekao je Kolaković na početku razgovora za naš list.
Poljska je definitivno zemlja odbojke, reprezentacija je u samom vrhu godinama, a kakav je tamošnji šampionat?
“Veoma jak sa puno klubova koji imaju velike ambicije, što će biti veliki izazov. To je ono što me vodi u Poljsku. Zemlja svjetskih šampiona, sa puno domaćih, vrhunskih igrača koji nijesu došli do reprezentacije“, dodao je Kolaković.
Vraćate se u klupsku odbojku nakon četiri godine?
“Iskreno, uželio sam se klupske odbojke, igranja od nedjelje do nedjelje. Bilo je naporno sa Iranom, naročito kada se igra Svjetska liga. Previše putovanja, stresa… Ne kažem da ga ovdje nema i neće mi biti problem da se ‘prebacim’, prijaće mi“, jasan je Kolaković.
Najljepše u Podgorici, najteže u Kanu
Sa ekipom Budućnosti osvajao je prvenstva i kupove u Jugoslaviji, Srbiji i Crnoj Gori i Crnoj Gori. Sa ACH Volejom osvajao je oba trofeja u Sloveniji, dok na klupi Srbije ima zlato, srebro i bronzu sa evropskih prvenstava, dva srebra u Svjetskoj ligi. Sa Iranom je osvajao Azijske igre i bio šampiona Azijskog prvenstva, dok je bronzani bio na Kupu šampiona. Mnoštvo trofeja, sjajnih utakmica, vanserijskih igrača. Ali, ono što će pamtiti za cijeli život je – titula u rodnoj Podgorici.
“Najljepše je svakako bilo u Podgorici. Te godine su mi u najljepšem sjećanju. Ne mogu da kažem da nisam imao lijepih trenutaka i u ostalim klubovima i državama. Ali, kada u svom gradu doživite da čitav grad diše sa vama i da stoji na vašoj strani, naročito u finalu protiv Budvanske rivijere i kada imate privilegiju da slavite titulu – to je nešto što obilježi cijeli život. Odbojkaški, ne može se desiti ništa što može da me impresionira“, prisjeća se nekih ljepših vremena Kolaković kada je u pitanju podgorička i crnogorska odbojka.
“Prvenstvo 2002. godine protiv Budvanske rivijere je najdraži trofej. Ne može se porediti ni sa jednom medaljom“.
A, najteže?
“Posljednja godina u Francuskoj. Cijela ta situacija u klubu koji je životario i čekao da se sve završi. Sjećam se da sam križao dane na kalendaru kao u vojsci kada će se sve završiti i kada ću otići iz Kana”.
Odbojka je došla na niske grane
Kada smo već pomenuli to epsko finale između Budućnosti i Budvanske rivijeregodine – da li možete napraviti paralelu između te pune “Morače” i današnjih praznih sala?
“Lako je napraviti paralelu, kako odbojke, tako i generalno sporta. Taj entuzijazam svih u Budućnosti, od igrača, preko trenera do uprave teško da može da se ponovi. Sport se gleda drugačije, naročito odbojka. Osnovni uslovi su finansije, a odbojka je došla na niske grane, prepuštena je sama sebi. Odbojkaški savez nema toliku moć da se to podigne na nivo koji je bio prisutan tih godina i nažalost ne vidim svijetlo na kraju tunela kada je u pitanju muška odbojka“, surovo je iskren Kolaković.
Savladavši Kinu u finalu kvalifikacionog
turnira sredinom januara Kolaković je obezbijedio svoje četvrto učešće na Olimpijskim igrama. Međutim, svega par mjeseci kasnije saznao je da zbog pandemije korona virusa neće ići u Tokio.
“Onog trenutka kada smo se kvalifikovali kroz glavu mi je prošlo – ispred mene su još jedne Olimpijske igre. Odlaganje OI prouzrokovalo je raskid ugovora. Nije mi bilo prijatno, ali mislim da je korona donijela mnogo više nevolja nego što je moje učešće na OI. Nisam toliko izgubio – život ide dalje, stižu neki novi izazovi“, zaključio je Igor Kolaković.
Klupa Crne Gore? Nije realno u ovom trenutku
Kada razgovarate sa Igorom Kolakovićem ne možete a da ne pomenete – klupu Crne Gore. Mnogo puta do sada je bivši trener Budućnosti, ACH Voleja, Kana, te selektor Srbije i Irana bio blizu. I mnogo puta do sada je isticao da će sigurno sjesti na klupu “crvenih”.
“Crna Gora je imala sjajnu epizodu na Evropskom prvenstvu sa trenerom Bašićem. Bilo bi neukusno da ja sada pričao o nekom angažovanju. Nije baš dobro da u trenutku kada dolazim u novi klub sa velikim ambicijama da se bavim reprezentacijom. Imaju loše iskustvo sa prethodnim selektorom, pa preuzimanje Crne Gore nije realno. Bašić radi sjajan posao, reprezentacija ima stabilan rezultat. očekuje plasman i na naredno EP, a tu su i okolnosti sa mojim ugovorom“, podvukao je Kolaković.
O naturalizaciji igrača
Preporučeno
Ne vodi ničemu. Obesmišljava reprezentativna takmičenja, jer se jači još više pojačavaju, a ovi koji bi trebalo da ih prate radom i svojim idejama ne mogu. Bogati uzmu ono najbolje, kao što su Poljaci Leona, a interesantno da sa njim nisu osvojili nijednu medalju, a bez njega su šampioni svijeta. Čudno je vidjeti Leala u Brazilu, Huantorenu u Italiji. Ne mislim da je dobro, ni za jedan sport. Čemu onda reprezentativna prvenstva?
