Na današnji dan prije 34 godine u Sarajevu, na stadionu Koševo, otvorene su Zimske olimpijske igre (ZOI), jedan od najznačajnijih i najvećih događaja na prostoru tadašnje Jugoslavije.

U tih deset dana, koliko je trajala Olimpijada, glavni grad BiH, jedne od tadašnjih šest republika SFRJ, bio je centar svijeta.

Bila je to prva Zimska olimpijada u nekoj socijalističkoj zemlji, za koju su pripreme trajale sedam godina nakon što je Sarajevo u maju 1978. godine izabrano u konkurenciji Sapora u Japanu i švedskog Geteborga.

Glasanje se pokazalo uvjerljivim jer je grad na Miljacki dobio 36 glasova od mogućih 39.

Tridesetčetiri godine kasnije, pored nostalgije, 14. Zimske olimpijske igre ostaju upamćene po nekoliko vječnih dostignuća i zanimljivosti.

Tih 80-ih godina kada su Olimpijske igre zasijenjene terorističkim napadom na izraelske sportiste u Minhenu, bojkotima Amerikanaca i Sovjeta na Igrama u Moskvi i Los Anđelesu, jedan nepoznati, multietnički grad u srcu Balkana uspio je ponovo da afirmiše Olimpijske igre i da obnovi olimpijski duh.

Gotovo tri i po decenije kasnije, mnoge olimpijske znamenitosti leže napuštene, što zbog zuba vremena, što zbog činjenice da su se nekadašnji simboli najvećeg pozitivnog događaja u Sarajevu našli na prvim linijama razdvajanja tokom posljednjeg rata.

Dobro došli u Sarajevo

Otvaranje Igara pratilo je 60 hiljada Sarajlija na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko TV-a. Radio i televizija mjesecima unaprijed pripremali su građane za veliki događaj.

“Sarajevske igre bile su za mene posebno emotivne, ne može se prepričati osjećaj koji sam imala kad mi je ukazana čast paljenja olimpijskog plamena”, ponosno je kasnije izjavila hrvatska klizačica Sanda Dubravčić koja je upalila plamen.

Na otvaranju proslavljeni skijaš Bojan Križaj u ime svih sportista polagao je olimpijsku zakletvu i zaboravio pola teksta, ali je uz gromoglasnu pomoć ljudi sa tribina ipak uspio da je završi.

A kada se na atletskoj stazi pojavio Jure Franko sa jugoslavenskom zastavom u rukama, stadiom se prolomio aplauz oduševljenja i ushićenja.

S Koševa su tog dana i stotine sarajevskih učenika veličanstvenom smotrom mladosti i ljepote čitavom svijetu poslali poruku mira i prijateljstva. Igre su otvorene i pred Sarajevom je bilo dvanaest najblistavijih dana u njegovoj istoriji.

Snijeg su čistili svi

U gradu koji je pretvoren u veliku radnu akciju vladala je groznica, mislilo se na sve, ali te davne 1984. zima je bila suva i blaga, nije bilo snijega.

“Propašće Igre”, strahovala je cijela nacija. Ljudi su danima gledali u nebo, nijesu gubili nadu.

I na sam dan otvaranja nebo kao da se otvorilo i dugoočekivani snijeg počeo je da pada. Već ujutro grad je bio zatrpan, a kada su fotoreporteri i novinari izašli na ulice kako bi fotografisali snijeg u gradu, ostali su zapanjeni.

“Nikada u životu nijesam video takvo nešto. Na ulicama je hiljade ljudi pjevajući čistilo snijeg, od onih najmlađih koji su ga rukicama bacali u stranu, do odraslih sa lopatama. Svi, baš svi, građani bili su vani i čistili”, ispričao je kasnije jedan od prisutnih novinara.

Dobri domaćini strancima

U Sarajevu na ulicama rijeke ljudi iz čitavog svijeta, na svakom koraku čuješ neki drugi jezik. Svi su se trudili da obnove znanje o svom gradu i barem da malo nauče engleski jezik, taksisti, prodavači, konobari…

U školskim klupama tada se nalazilo oko 800 sarajevskih taksista. Na svakom koraku moglo se čuti: No problems… no problems. Niko nikoga nije mrko pogledao, nije bilo ijednog incidenta, organizacija je bila savršena.

Često se događalo da taksisti voze besplatno, a ako ste nešto izgubili, mogli ste biti sigurni da će vam biti vraćeno.

Strance su stalno vukli za rukav i odvodili kućama na bosansku kafu i baklavu. Radilo se u tri smene, u sarajevskim kafanama nije bilo prazne stolice, a ako slučajno nije bilo jela koje ste želeli da pojedete, “no problems” rekli bi vlasnici i doneli bi jelo iz drugog restorana.

Skijalo se za videorekorder

U krugu od 30 kilometara od grada sva su borilišta bila spremna. Alpske discipline na Jahorini i Bjelašnici, biatlon, skokovi i skijaško trčanje na Igmanu, bob i sankanje na Trebeviću, umjetničko, brzo klizanje i hokej u Zetri kao i klizanje i hokej u Skenderiji.

Dok su neki sportisti već osvajali prve medalje, stotine hiljada ljudi strpljivo i sa strepnjom očekivalo je prvu domaću medalju u istoriji na Zimskim igrama.

I kad su Primož Ulaga i Bojan Križaj nemoćno raširili ruke ne izdržavši veliki pritisak, sve oči su bile uperene u Juru Franka koji se u veleslalomu sa brojem šest otisnuo niz brdo.

Navijači su ga bodrili sa transparentom: “Volimo Jureka više od bureka”, a svi znaju koliko je Bosancima teško da vole nešto više od bureka. Kada je kroz cilj prošao sa rezultatom 1.20.26, vremenom dovoljnim za srebrnu medalju, na cilju je počelo slavlje kakvo Jahorina i Sarajevo nikada nisu doživeli i koje se nikad više neće ponoviti.

Osvojene medalje

Legendarni Jure Franko postao je prvi Jugoslaven koji je osvojio medalju na zimskim olimpijskim igrama. Austrija je podbacila osvojivši svega jednu bronzu.

Senegalac Lamine Gueye u Sarajevu je postao prvi crnac iz Afrike koji se takmičio u skijanju na zimskoj olimpijadi.

Džejn Torvol i Kristofer Din iz Velike Britanije osvojili su maksimalan broj bodova u umjetničkom klizanju, ocjenu koja nije ponovljena do danas.

Još jedna zanimljivost leži u ceremoniji zatvaranja koja se odigrala u zatvorenom prostoru, što se ponovilo samo jednom – 2010. godine u Vankuveru.

Olimpijski plamen zapalila je legendarna Sanda Dubravčić, a maskota je bio Vučko, kreacija Slovenca Jože Trobeca, koja je i 34 godine kasnije ostala simbol Sarajeva.

Na 14. ZOI je učestvovalo 1.272 takmičara iz do tada rekordnih 49 država svijeta. Podijeljeno je 39 zlatnih, 39 srebrenih i 39 bronzanih medalja. Najuspješnije zemlje bile su SSSR, SAD i Finska.

{youtube}Ik14V4WWuKQ{/youtube}

“Doviđenja drago Sarajevo”

Porukom “Doviđenja, drago Sarajevo” koju je 19. februara 1984. predsjednik MOO-a Huan Antonio Samaran rekao na zatvaranju Zimskih olimpijskih igara završila se prelijepa bajka građana Sarajeva.

To su bile prve Olimpijske igre u mandatu Huan Antonija koji je do kraja života ostao veliki, istinski prijatelj Sarajeva.

Uprkos ratu i generacijskim smjenama, olimpijski duh još uvijek živi među stanovnicima Sarajeva, a Zimske olimpijske igre najblistavije je razdoblje i nešto najlepše u istoriji koje se dogodilo gradu i Bosni i Hercegovini.