Vest o pogibiji Kobija Brajanta i njegove trinaestogodišnje ćerke Đijane uzdrmala je svijet. O njegovim sportskim i košarkaškim uspjesima nema potrebe trošiti riječi, svi znaju ko je i šta je bio Kobi Brajant. Iza sebe ostavlja mnogo sportskih uspjeha, osvojenih titula, individualnih nagrada…

Ali ne samo to, iza Kobija ostale su i riječi. Riječi koje su mnogi mladi košarkaši citirali kao bibliju. Jer Kobi je bio uzor čitavoj jednoj generaciji. Neke od njegovih misli ostaće zauvijek za nauk svima kako je govorio jedan od najvećih.

O strahu od neuspjeha…

“Čovječe, moraš da uskočiš i igraš. Nema mjesta da brineš o kritikama. Nema mjesta da brineš o neuspehu. Nemoj da misliš o tim stvarima. Moraš da izađeš, daš sve od sebe, igraš, pa šta se desi – desi se. Ne možeš da budeš zarobljen strahom od neuspjeha ili od riječi koje će neko reći“.

O liderskim sposobnostima …

“Da bi bio dobar lider prvo moraš da naučiš da slušaš, ali ne ono što je rečeno, već ono što nije. Moraš da budete posmatrač. Bila je to velika promjena za mene. Prešao sam put od strijelca do onoga koji mora da prvo misli o drugima.To znači da ne brineš o tome da li si ti u ritmu, da li ti igraš dobro, da li si spreman, nego, da li su oni spremni? Šta ja mogu da uradim da oni budu spremni?“

O strahu…

“Moj um ne funkcioniše na taj način. To je nešto što nikada nije ni doprlo do mog mozga i u proces mog razmišljanja. Posljednji put sam bio zastrašen kada sam imao šest godina, na karate treningu. Imao sam narandžasti pojas, a trener mi je rekao da se borim protiv nekoga ko je bio crni pojas, malo stariji i puno veći. Malo sam se uplašio…mislim, prestravio sam se, a on me je šutnuo u zadnjicu. Shvatio sam tada da nije bila namjera da me udari, već da mi pokaže da nemam čega da se bojim . To je bilo vrijeme kada sam shvatio da strah ne postoji…“

O kritičarima…

“Previše sam šutirao od svoje osme godine. Ali ‘previše’ je stvar perspektive. Neki su govorili za Mocarta da ima previše nota u kompozicijama. Dozvolite da kažem ovako, ja zabavljam ljude koji kažu da previše šutiram. Za mene je to jako zanimljivo. Vraćam se sada Mocartu, on je svojim kritičarima odgovarao tako što je govorio da nema ni previše ni premalo nota, već taman koliko treba“.

O žrtvi…

“Svi možemo da budemo majstori u svom zanatu, ali moraš da napraviš izbor. Ima tu stalnih žrtvi koje taj uspjeh nosi. Vrijeme sa porodicom, izlasci sa društvom, biti dobar prijatelj, biti dobar sin, rođak… to su žrtve koje dolaze sa donošenjem odluke“.

O Đijani…

“Najbolje je kad odemo negdje pa nam priđu fanovi, a ona stoji pored mene. I onda su oni u fazonu: ‘Treba ti dječak… Neko ko će nastaviti tvoju tradiciju’. A ona je u fazonu: ‘Hej, ja ću ovo da riješim. Ne treba ti dječak za to’. I ja kažem: da, u pravu je, ona je ta“.

O uticaju crnaca na sportsku kulturu…

“Bili su presudni. Ono za šta se zalažemo, za šta se zalaže Amerika, kultura Amerike, njena različitost, to je kulturno pomjeranje u naprijed. Od Muhameda Alija do Bil Rasela, to je ono što su uradili, to je ono što su oni započelii, a naša je odgovornost da nastavimo naprijed“.