Kao što je poznato, Mihajlović se bori protiv leukemije i zbog jakih terapija je njegov imuni sistem oslabljen i podložniji virozama. U današnjem velikom intrevjuu za Gazetu delo Sport je iz svog karantina u Rimu opisao kako se osjeća i kako traje njegove višemjesečna borba.
“Razumijem one koji nisu navikli na ovo i da im se sve čini kao žrtva, ali za mene su sve predostrožne bile veoma lake za praćenje. Proveo sam mjesece zatvoren u bolničkoj sobi u devet kvadrata, zakačen na cjevčice i infuziju, bez mogućnosti da otvorim prozor. Da li mislite da mi je problem da ostanem sa svojom porodicom kod kuće i izlazim na terasu da popušim jednu cigaretu“, poručio je Miha.

On je objasnio da je i prije pandemije virusa korona živio skoro u strogom karantinu.

“Koristio sam masku mjesecima, nisam se grlio, nisam se rukovao. Ja nisam morao da mijenjam navike, ali ja sam pomalo asocijalan tip čovjeka. Čak sam se i šalio ponekad da bih sve ove predostrožnosti zadržao u narednih pet godina… Ne potcjenjujem opasnost od korona virusa, on će se iskorijeniti, ali ne potcjenjujem ni anksioznost onih koji nisu navikli da budu u izolaciji“.

Miha je shvatio koliko čovjek promijeni poglede na život kada shvati da je taj život samo jedan i da može da ga izgubi.

“Svako ima svoj sistem i ne bi bilo umjesno praviti poređenja. Ali, zar mislite da posle dva rata, bombardovanja, policijskog časa, može da mi predstavlja problem da budemo u kući na sofi pred televizorom ili u fotelji s knjigom ili na terasi sa cigaretom? Posle mjeseci koje sam proveo u bolnici, biti u kući sa mojom porodicom vidim kao privilegiju. Posle bolesti sam rekao više puta da je sada svaka stvar u mom životu dobila svoju dodatnu vrijednost i sve mi izgleda prelijepo: disanje punim plućima, dodir vode na licu tokom tuširanja, panorame, ja sada cijenim svaki momenat u životu. Sada mogu da dodam na listu i dugi boravak u kući… Počevši od toga da mi ne treba budilnik. Ustao sam iz kreveta u podne, zaboravio sam kada sam to posljednji put uradio. Možda na raspustu kad sam bio mali. Jedino mi je žao što ne mogu da osjetim još uvijek ukus hrane (posljedica terapije) ali uživam da vidim moju djecu kako se muvaju po kući i što zajedno ručamo, večeramo, pričamo, gledamo TV“.

Posebno je skrenuo pažnju na jednu stvar.

“Mladi govore o korona virusu: Umiru uglavnom stari. To kažu sa dozom olakšanja. Stariji nisu broj, oni su veliki resurs, oni su naša istorija, osjećanja, naš genetski kod. Oni su ti koji su nas pretvorili u ovo što jesmo“.

Siniša je pričao i o Laciju i dočeku koji mu je priređen u Rimu kada je gostovao sa Bolonjom.

“Dirnuli su me. Zahvaljujem navijačima ali i klubu koji je u VIP zoni stavio sve dresove koje sam nosio u Laciju. Mislim da to nije čast koja je svakom ukazana. Mogli bi da kažemo da sam bio najmanje razočaran porazom od Lacija“, rekao je Mihajlović i dodao da Lacio može da osvoji skudeto, ali da je zato neophodno da njegova Bolonja pobedi Bjankonere.

A u Bolonji je zaista imao turbulentnih godinu dana.

“Zaista uzbudljiv period u Bolonji. Zatekao sam tim koji je jednom nogom u Seriji B i doveo ga do desetog mjesta. Napravili smo velike planove, a onda me je zadesila leukemija, hospitalizacija, liječenje, mrak, suze, borba, transplantacija, svijetlo i povratak u život. Fudbal me nikad nije napustio. Čak ni u bolničkom krevetu“.

Beskompromisnog borca ne napušta optimizam.

“Kad sve ovo prođe, biće nam divno… A taj momenat će doći skoro. Nije ni godina prošla, a svašta mi se desilo. Izgleda da sam predodređen da živim nekoliko života u jednom“.