Goro moja, ti koja si kroz vjekove nastajala na ljutom kršu crnogorskih planina, u kamenu od bola, krvi i nade, stvarala si sebe kao grumen svete zemlje i vječne slobode. Danas, kad se na svakom vrhu ponosno vije tvoja zastava, vijori se istorija, čojstvo, junaštvo i žrtva. Pod tvojim bojama su se rađali, borili i padali najbolji sinovi Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Muslimani, Albanci, Jevreji i drugi i svi oni koji su u tebi vidjeli domovinu, a u slobodi smisao života. Svi su oni gradili tvoju nezavisnost, noseći u sebi onu istu iskru koja se nije umirala ni nestajala ni pod tuđinskom čizmom ni pod vremenima tame. Na kamenu gdje je moj đe su naši preci klečali pred zakletvom slobode, ja stojim danas i pišem ti ove riječi, Goro moja.
Ti, rano bolna svih svojih pokoljenja, preživjela si carstva, atentate, izdaje, pogrome, ratove i ropstva, ali si sačuvala ono najvažnije slobodarski duh, koji je vijao nad tvojom Prijestonicom kao sveti oganj termopilskih klanaca. Divno je to zapisao Milovan Đilas: „Pamtilo se rođenje muške glave za oružje i produženje bratstva. I to je bilo dosta. Ostalo je dužnost rođenog: kakav bude, toliko će i pamćen biti. To je bila tvoja filozofija živjeti za slobodu i umrijeti dostojanstveno. Svaki novorođeni bio je zadužen za otadžbinu, a pamćenje naroda mjerilo je nečiji život.Kovalevski, ruski kapetan, rekao je da je Crna Gora kameno more. U tom kamenu sazdana je tvoja istorija pobjede i porazi, radosti i tuge, rođenja i smrti. Ali ti, Crna Goro, nisi nikada klonula, jer tvoje stijene čuvaju zavjet: Nećemo robovati!
Ovaj 21. maj sijaće za sve sjene naših predaka koji su padali da bi mi stajali, i za budućnost potomaka koji će hoditi slobodnom zemljom uzdignute glave. I kada puhnu oluje, i kada zagrme gromovi, neće slomiti tvoja ponosna krila – jer ona nose vjekove tvoje istorije, sazdane u krvi, kamenu i riječima.
Kako je govorio veliki knjaz Nikola Mirkov Petrović-Njegoš, na otvaranju Knjaževskog crnogorskog narodnog pozorišta 10. maja 1910: „Naša krv, naša junačka crnogorska krv crpiće u nauci i umjetnosti moć, da su Crnogorci još bolji junaci nego kad bi ostali u svom, primitivnom stanju. Narod moj je brojno mali, ali moralno će biti veliki, dok u jednoj ruci uzdrži brus da sablju oštri, a u drugoj knjigu da se njom prosvećuje.“
Zato, Goro Moja – srećan ti 21. maj! Neka se tvoje zastave zavijore visoko nad planinama i morem,
iznad Lovćena, Prokletija, Durmitora, Hajle, Koma, Bjelasice, Maganika, Pivskih, Kučkih i Moračkih planina i nad svakom školom, kućom, srcem i nad tvojim plavim Jadrsnkim morem. Neka se crveno, i zlatno preliju nebom kao zavjet vječnosti. Na kraju, završavam riječima Veljka Vlahovića, crnogorskog revolucionara, mislioca i čovjeka čija se riječ raste snagom vremena:
„Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose.“
Ove velike riječi su suština Crne Gore. Jer 21. maj je sveti dan kada je obnovljena nezavisnost. To je dan kada smo ponovo ROĐENI I PONOVO POTVRDILI ono što je Crna Gora oduvijek bila država duha, a ne granica, prostor slobode, a ne teritorije, života koji ne pristaje na ropstvo, pa ni pred smrću. Crna Gora je sveta zemlja ona je naša sudbina. Sudbina da budemo slobodni, da budemo ljudi, i da budemo svoji. I neka nas ta odluka vječno obavezuje i traje sa svim njenim narodima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu ne odražavaju nužno uređivačku politiku portala Standard.
Preporučeno
Video